Beogradski Sportski žurnal objavio je priču o susretima Zorana Slavnića koje je imao proteklih mjesec dana u Moskvi i Zadru.

Emotivni Moka srbijanskoj je javnosti prepričao doživljaje s ovih putovana te se još jednom rijsetio suza koje su pustili on i Zadrani. 

Danas imaju oko 70 i ponešto ljeta. „Površnici” kažu da je to ružno doba života, da su ljudi u tim godinama, kako bi rekao veliki Meša Selimović; „Isuviše mladi da bi imali velikih želja, ali i suviše stari da bi mogli ih mogli ostvare”. Ostala su im predivna sjećanja i rijetki susreti kojima se raduju do neba. U tim prilikama se otvara leksikon divnih uspomena, a čovjek bez uspomena je kao prazan list. Oni su bogati ljudi, imaju ih u izobilju.

U proteklin mjesec dana legendarni razigravač Zoran Moka Slavnić bio je na dva druženja, nekada ljutih rivala, a danas velikih prijatelja. U Moskvi, prošlog vikenda, su se sastale svjetske „face” koje su zajedno sakupile preko tisuću nastupa za najbolje europske selekcije.

 
Povod za sastanak bila je 90. godišnjica rođenja Aleksandra Gomeljskog, trofejnog košarkaškog trenera SSSR-a.

– Ne postoji grad na svijetu za koji me vežu ljepše uspomene od Moskve. Tu smo postali olimpijski pobjednici. Posljednji put sam bio 2010. godine kada su proslavljali 30. godišnjicu Olimpijskih igara, ali ovo što su sada organizirali i kako su nas dočekali, premašuje sve. Bio sam čak i u Kremlju za što je potrebna posebna dozvola. Posljednjeg dana boravka smo imali i osobnog vodiča. Uživao sam u ta tri dana provedena u Moskvi, na minus 11. Veličanstveno, uistinu– nije krio Slavnić oduševljenje.

Za vremevrijeme boravka u Moskvi, Moka se susreo sa Marzoratijem, Berkovićem, Zharmukhamedorom, Tarakanovom.... Njihova mladost postoji na filmskoj traci. Koliko su samo utakmicama odigrali u borbi za medalje. Marzorati se sjetio detalja iz polufinala Europskog prvenstva u Lijegeu 1977. godine, u kojoj Jugoslavija slavili 88:69.

– Svi su očekivali finale SSSR – Jugoslavija. Protiv „azzura” u polufinalu smo već na poluvremenu imali petnaestak koševa prednosti. Gomeljski je sjedio među novinarima i uredno pisao što i kako igramo. I tada me kao i mnogo puta prije, ali i poslije čuvao Marzorati. U završnici utakmice sam došao pred Gomeljskog i počeo mu dobacivati: „Polkovnik, uzalud pišeš, ni mi sami ne znamo što ćemo igrati sutra protiv vas”. On me začuđeno gledao. Marzorati se sada u Moskvi sjetio tog detalja i zajedno smo se smijali – prepričava Slavnić susret s legendom talijanske košarke.

Ništa čudno. Moka je uvijek bio poznat kao šeret, nasmijan, zajedno s Ćosićem i Delibašićem zadužen za dobro atmosferu u momčadi. Nikad ljut jer je ozbiljnost poza svakog mediokriteta. Mladi i veseli su pobjeđivali sve živo.

Krajem prošle godine u Zadru su „feštale”  legende s prostora bivše SFRJ, osvajači „milijun” medalja s najvećih svjetskih natjecanja, gdje su se okupili kako bi proslavili 80.i rođendan čuvenog Giuseppea Giergie, dugogodišnjeg reprezentativca Jugoslavije.

– U Zadru je bilo jako emotivno, bilo je i suza – govori Zoran Slavnić, koji je od djetinjstva imao viška talenta za sport i nastavlja: Nikada nisam krio da mi je Giergia bio košarkaški uzor. Zbog Pina sam se i odlučio za igru između dva obruča. Bio je pravi virtuoz. Još kao dječak sam mu se divio, a kasnije sam imao i čast da protiv njega vodim duele na parketu. Zato sam se silno razveselio kada me pozvao da budem njegov gost na promociji knjige posvećene njemu, ali i proslavi osamdesetog rođendana, rekao je Moka za Sportski žurnal. 

Tako su se na istom mjestu našle zvijezde jugo basketa Ivo Daneu, Borut Basin, Damir Šolman, Petar Skansi, Rato Tvrdić, Zoran Slavnić... Kao nekad, u neka daleko ljepša i vedrija vremena. Ovaj put bilo je i suza. Osvajači zlatnih medalja znaju i zaplakati. Samo oni znaju kakav treptaj srca izaziva himna na pobjedničkom postolju.

– Jazine su nekada bile vruć teren na kojem je rivale uvijek dočekivala paklena atmosfera. Tribine na pola metra od terena, uvrede, još u to vrijeme baklje, bilo je svega. Sada je bila sasvim drugačija atmosfera. Zadrani su me dočekali izuzetno ljubazno. Kada sam govorio u zadarskom kazalištu nisam mogao sakriti suze. Pričao sam i zaplakao. To kao da je bio znak da i drugi zaplaču. Ispratili su me velikim pljeskom. Na kraju su se mnogi željeli slikati sa mnom. Naravno, da nisam ih mogao odbiti. Bilo je to predivno večer – iskren je Moka.

Nasmijana lica su dokaz ispunjenosti, zadovoljstva i radosti, a sve fotografije košarkaških legendi iz Moskve i Zadra su takve. U njima još ima itekako humora i sreće.

Nesporno je samo ono što nije u pamćenju već u vječnosti. Zoran Slavnić je najtrofejniji i jedini Beograđanin koji će ostati u analima po tome da je s reprezentacijom osvojio tri europska, svjetsko i olimpijsko zlato. Bolje ne može. Istorija košarke na ovim prostorima bez Mokinog udjela bi, sasvim sigurno, bila neusporedivo siromašnija.

Heroj svih doba.

GOMELjSKI: KOLIKO STE MI NERVIRALI OCA

Za vrijeme boravka u Moskvi, Zoran Moka Slavnić se susreo i s Vladimirom Gomeljskim, sinom Aleksandra u čiju čast je organizirano druženje u glavnom gradu Rusije. Vladimir je kao i otac život posvetio košarci.

– Bože kada se sjetim koliko si „mučio” tatu. Uvijek je govorio: „Što da radim onom Slavniću. Od njega sve polazi, ako njega zaustavimo, možemo pobijediti. Nepredvidiv igrač. Da sam ga imao u momčadi nikada ne bih brinuo za pobjedu” – odao je obiteljsku tajnu Vladimir.