Nastavljamo serijal o motivaciji

U svrhu postizanja i održavanja optimalne razine motivacije, neophodno je postavljanje ciljeva. To će sportašima omogućiti višu razinu usmjeravanja pažnje na konkretan zadatak ali i omogućiti da ostvarivanjem ciljeva brže napreduju, budu zadovoljniji. Na taj način djeca i mladi sportaši stvaraju pretpostavke za funkcionalan i zdrav razvoj ličnosti što je u pozitivnim relacijama s očuvanjem tjelesnog i mentalnog zdravlja kroz život.

Procjenjivanjem realizacije postavljenih ciljeva, sportaši mogu vrednovati svoj uspjeh. Dva su tipa ciljne orijentacije po kojima će sportaši procjenjivati svoj uspjeh, i to: orijentacija na zadatak i ego orijentacija. 

Sportaši koji imaju ciljnu orijentaciju na zadatak, usmjereni su na učenje i usavršavanje vlastitih vještina i napredak generalno. Napredak odnosno uspjeh, procjenjivat će na temelju usporedbi aktualnih s prethodnim vlastitim postignućem. Osnova ovakvog tipa ciljne orijentacije je unutarnja motivacija pa je stoga dugoročno održiva. Sportaši orijentirani na zadatak svoj uspjeh procjenjuju kroz vlastiti napredak pa svaki uspjeh dodatno povećava motivaciju. Eventualni neuspjeh se kontrolira većim angažmanom, dodatnim radom i naporom da se ovlada određenom vještinom ili zadatkom.

Nasuprot tome, sportaši s ego ciljnom orijentacijom, vlastiti uspjeh prosuđuju kroz vanjske čimbenike. Njihova je motivacija dominantno vanjska i podložna vremenskom trošenju, kraće traje. Za razliku od sportaša orijentiranih na zadatak, ovi su sportaši motivirani ishodom, pa se eventualno odstupanje od ishoda smatra neuspjehom što ima za posljedicu gubitak motivacije. Primjerice, igrači čiji je glavni cilj broj minuta provedenih u igri, čim nisu ostvarili svoj cilj postaju nezadovoljni, skloni su kritiziranju suigrača i traže krivce u okolini. Njihova je motivacija krhka te je u radu sa ovakvim sportašima neophodno kontinuirano provoditi razgovore u kojem će se pozornost usmjeravati na potrebu za usavršavanjem konkretnih vještina.

U svrhu postizanja optimalne motivacijske klime treneri trebaju učestalo razgovarati sa sportašima, precizno postavljati zadatke, imati kriterije koji će kad ih igrači dostignu, omogućiti višu razinu motivacije te samopouzdanja i samopoštovanja. 

Važno je znati da će ciljevi postignuća koje si postave sportaši biti određeni njegovim stavovima i uvjerenjima, što je u konačnici povezano s procesom donošenja odluka. Optimalno bi bilo da u postavljanju individualnih ciljeva sportaša, sudjeluju i treneri. Na taj način će igračima biti još jasnije što trebaju ostvariti i što sve trebaju napraviti da bi bili uspješni. Važno je istaknuti da bi se na taj način izbjegli mogući „šumovi“ i nerazumijevanja u komunikaciji s trenerima.

Na primjer, trener u razgovoru s košarkašem istakne vrijednost i važnost njegove napadačke učinkovitosti ali i nedostatak obrambene učinkovitosti, te mu približi plan i program koji će se provoditi u svrhu postizanja ravnoteže između te dvije kategorije. Na taj način igrač će biti motiviraniji za rad jer ima jasniji cilj. Nasuprot tome, trener koji daje poruku igraču „nema te u obrani“, a ne razgovara o tome s njim, te ne provodi intervencijske programe, svakako ga neće motivirati osim ako ovaj nema unutarnji poriv za samousavršavanjem. U tom slučaju, više ne možemo govoriti o sustavu rada koji je ozbiljan i proaktivan, nego je bliži površnom i stihijskom načinu rada.

Nerijetko se u košarci susrećemo sa slučajem da je pojedini igrač izuzetno motiviran za radni dio igre jer mu to omogućavaju njegova morfološka obilježja i/ili njegov nešto uranjeni razvoj, ali je u napadačkom smislu gotovo neopasan po koš protivnika. U tom slučaju, trener treba osigurati takvu napadačku geometriju u kojoj će njegove sposobnosti doći do izražaja, što će svakako povećati individualnu kvalitetu igrača ali i timsku učinkovitost. Motivacija pojedinca i ekipe će se povećati a isto tako i grupna kohezivnost ekipe. 

Nema sumnje kako su motivacijski procesi kompleksni ali jednako tako izazovni za trenere jer se njihovim unaprjeđenjem stvaraju temelji za razvojne procese kako pojedinca tako i sportskog kolektiva. Svakako treba istaknuti važnost rada sportskih psihologa te suradnje na relacijama trener – igrač, trener – sportski psiholog, sportski psiholog – igrač te trener – sportski psiholog – roditelj. Za razumijevanje motivacijskih procesa, svakako treba istaknuti važnost educiranja trenera ali i informiranja roditelja jer su oni u najčešćoj interakciji s mladim sportašima u vrijeme njihova rasta i sazrijevanja.

Dr.sc. Tonći Mašina