Piše dr.sc. Tonći Mašina, prof.cin.

Unatoč tome što u praksi najčešće pojednostavljujemo pojedine situacije kojima želimo objasniti ponašanje sportaša pa kažemo „on(a) je motiviran(a) ili on(a) nije motiviran(a), motivacija je puno složenija i kompleksnija. Zapravo, možda bi bilo točnije reći da se radi o motivacijskom procesu sportaša koji je posve različit od sportaša do sportaša. Očekivano, čim je riječ o procesu, razumljivo je da je motivacija promjenjiva kategorija. Nije ista kod djece u odnosu na mlade sportaše niti je ista kod mladih sportaša u odnosu na seniorske kategorije sportaša. Također mijenja se i kod samih seniorskih sportaša i to unutar sezone pa dalje tijekom karijere.

Potpuno pogrešno bi bilo motivaciju svesti na ono što se u praksi najčešće navodi, motiviran(a)/ nemotiviran(a), već je motivacijske procese neophodno promatrati kroz proces formiranja cjelovite ličnosti, sposobne odgovoriti na brojne životne izazove te pri tome imati ispunjen i svrsishodan život.

Razlozi odnosno motivi zašto se netko odlučuje za početak bavljenja sportom ali i za ostajanjem u sportu su brojni. Od biotičkih motiva svakako treba istaknuti nespecifične organske potrebe i to potrebu za kretanjem, potrebu za igrom, potrebu za lijepim i potrebu za humorom. Navedeni motivi sigurno dominiraju kod djece i mladih, a poželjno bi bilo da budu sastavni dio motivacijske strukture svakog sportaša jer oni omogućavaju doživljavanje sporta kao igru, zabavu, radost i veselje. Ovakva motivacijska struktura je temelj za mentalno i tjelesno zdravlje sportaša za vrijeme i nakon okončanja sportske karijere. Nije rijetkost da neki novinar napiše kako je primjerice Toni Kukoč, imao u svojoj igri uvijek nešto dječačko, lepršavo, neopterećeno što mu je uz natjecateljsku učinkovitost dalo jednu altruističnu dimenziju. Gotovo u pravilu, široke mase sportske publike vole takve profile sportaša jer između ostalog, u njihovoj igri primjećuju način igre koji su i sami prakticirali u dječaštvu.

U odnosu na biotičke motive, socijalnih motiva ima jako puno i imaju također veliki značaj u razvoju sportaša. Prije svega treba istaknuti potrebu za postignućem, potrebu za dominacijom, potrebu za grupom i grupnom identifikacijom. Kod ove vrste motiva primijećeno je da oni imaju značajno ozbiljniji karakter u odnosu na biotičke motive pa možemo zaključiti da su oni bliži seniorskim sportašima gdje je sport ponajprije natjecateljski orijentiran i postaje dio „show businessa“. Sportaši sa izraženim socijalnim motivima pokazuju izuzetnu posvećenost treningu, trenažnim zadacima, požrtvovni su, posjeduju snažnu radnu etiku i generiraju kompetitivno okruženje na treningu. 

Svaki je sportaš motiviran s više različitih motiva koji su poredani po važnosti te tvore hijerarhijsku strukturu motiva. Neki autori smatraju da, primjerice košarka, može biti odabrana kao sport različitom kombinacijom motiva u kojima sama igra ima obilježja posla, igre i zabave.

Treneri koji rade s djecom trebali bi osmisliti i kontinuirano provoditi programe kojima će poticati motive koji prije svega imaju pozitivan transfer na ukupan razvoj ličnosti djeteta i sportaša. U trenažnom procesu djece, neovisno o sportu koji primarno treniraju, trebalo bi primjenjivati različite operatore koji sadrže elemente iz gimnastike i atletike, prirodne oblike kretanja, te one koji podrazumijevaju korištenje različitih trenažnih rekvizita i pomagala. Primjerice, djeca bi pri učenju vještine vođenja, hvatanja i dodavanja lopte te šutiranja u košarci, mogli koristiti i tenis loptice. Posebno važno je da djeca uče različite oblike kretanja licem, bočno i leđima u smjeru kretanja što će imati višestruke dobrobiti za njihov cjelokupni tjelesni ali i emocionalni i kognitivni razvoj.

Kod adolescenata ali i seniorskih sportaša, primjećuju se motivi za postignućem te kompetitivnost koji ako nema kontinuiranog usmjeravanja od strane trenera, često mogu voditi do razilaženja u motivaciskoj strukturi u odnosu na suigrače. U praksi se to  nerijetko manifestira kroz sebičnost u igri. U takvim se okolnostima značajno narušava motivacijska klima u ekipi  a time i gupna kohezivnost (popularno, „kemija“).  Izostanak samokritičnosti donekle može biti olakotna okolnost kada govorimo o mladima u sportu jer se oni još uvijek nalaze u procesu sazrijevanja. Kod seniorskih sportaša nesamokritičnost može utjecati na odnose na relaciji igrač – igrač i igrač – trener pa su potrebni dodatni napori svih kako bi se nadvladala konkretna situacija. Treneri bi trebali biti svjesni važnosti o vlastitom razvoju i dodatno se educirati, pa i samoeducirati. Odgovornost koju treneri imaju za razvoj djece i mladih, puno je veća od one koju najčešće nose, rezultat u malđe dobnim kategorijama.

Foto: KSZŽ

Uloga trenera u motivaciji sportaša je od izuzetne važnosti. Na trenerima je da poznaju motivacijsku strukturu pojedinog djeteta (sportaša), te da bez kritiziranja nastoje poticati motive koji su za dobrobit djeteta (sportaša) a onda i kolektiva, ako se radi o timskom sportu. Tako na primjer, ne bi bilo dobro da trener sputava djete koje je orjentirano prema realizaciji (davanju koševa) u košarci, ali bi mu svakako kroz svakodnevni razgovor trebao naglašavati da i ostali suigrači svojim aktivnostima u igri doprinose tome da on može imati priliku za poentiranjem. Osim toga, ukazivanje na prepoznavanje situacija u igri, kada je potrebno šutnuti a kada dodati loptu, učiniti će konkretnog igrača i ekipu uspješnijima. Na taj način kod djeteta (sportaša) potiče se ravnoteža u individualnoj i kolektivnoj odgovornosti, a suigrači imaju potvrdu da su i njihove aktivnosti koje obavljaju za vrijeme igre, vrijedne i doprinose timskom učinku i konačnom rezultatu.

U tom smislu, klubovi bi trebali za rad s djecom i mladima, selektirati one trenere čija motivacijska struktura visoko korelira s razvojem djece i mladih kao cjelovitih ljudskih bića sposobnih za integraciju u proaktivnu društvenu cjelinu, a ne samo kao potencijalnih profesionalnih sportaša.

Jednako tako, za rad sa seniorskim sportašima, klubovi trebaju selektirati one trenere koji detaljno poznaju rad koji aktualizira potencijale svakog pojedinca te od svih članova ekipe generira zajednički motivacijski nazivnik kako bi ekipa imala sposobnost suprotstavlja i višestruko jačim protivnicima.

Dr.sc. Tonći Mašina, prof.cin.

Popis literature:

Clancy, R.B., Herring, M.P., MacIntyre, T.E., Campbell, M.J. A review of competitive sport motivation research. Psychology of Sport and Exercise. 2016. 27, 232-242

Horga, S. Psihologija sporta. Fakultet za fizičku kulturu, 1993. Zagreb.

Swann, Ch., Moran, A., Piggott, D. Defining elite athletes: Issues in the study of expert performance in sport psychology. Psychology of Sport and Exercise. 2015. 16 (1): 3-14

Trninić, S. Analiza i učenje košarkaške igre. Vikta d.o.o. 1996. Pula.