Zanimljiv i simpatičan u razgovoru baš kakav je bio i na parketu - neponovljivi Ivan Grgat.

U svom domu u Brestju (Sesvete) u krugu obitelji stasiti centar Ivan Grgat (45) provodi dane opterećene koronavirusom. Nazvali smo ga i pokušali sumirati jednu iznimno bogatu karijeru koja je prije pet godina okončana u njegovom posljednjem klubu Hermes Analitici. Grgat je igrao u 20 klubova i 11 država i prema tim brojkama zasigurno je jedan od rekordera poslije Brune Šundova. Veliki broj naslova prvaka država, od čega strše po tri trofeja s Cibonom i Širokim Brijegom.

Od zagrebačkih klubova Grgat je igrao u Ciboni, Dubravi (Benstonu) i spomenutoj Hermes Analitici. Karijera je počela 1990. godine kada je tada kao 15-godišnjak iz Sinja stigao u Cibonu

- Počeo sam u Alkaru dosta kasno, a preko ljeta sam radio s Davorom Vučkovićem Maxom koji me zamjetio u Sinju i na njegov nagovor stigao sam u Cibonu gdje me je pogledao tadašnji šef omladinskog pogona Srećko Medvedec i odlučio da ostanem u Ciboni. Igrao sam za kadete Mladena Starčevića i juniore Srećka Medvedeca. Tu je moj prvi odlazak na posudbu u Dubravu 1992. godine gdje se sjećam Terovića, Perice, Maloče, Malenice. U tadašnjem Benstonu sam bio i u sezoni 1995/96 kada smo pod vodstvom Danijela Jusupa lošije ušli u sezonu, ali smo nakon povratka s turneje u SAD-u odigrali odličan nastavak sezone gdje smo izborili nastup u Europi. Ekipa u kojoj su između ostalih igrali Petar Popović, Živko Badžim, Darko Krunić, Mario Maloča, Zlatko Papić i ostali. Jusup je i tada kao mladi trener bio iznimno ambiciozan i sezona kod njega mi je strahovito puno pomogla jer sam uz odličan rad igrao s iskusnim igračima. S Jusupom sam i poslije sjajno surađivao u Poljskoj i kroz reprezentaciju - prisjeća se Grgat koji je nakon odlične sezone u Benstonu napokon odjenuo dres seniora Cibone.

- To ljeto sreo sam Medvedeca ispred dvorane koji mi je rekao nemoj više ići na posudbu jer se nećeš nikada vratiti u Cibonu, ali ja sam bio prvi igrač koji se s posudbe u Benstonu vratio u prvu momčad Cibone. To su nakon mene činili Nicević, Skelin, Bagarić, Planinić i ostali. Trenirali su me vrhunski treneri kao Jasmin Repeša, Aco Petrović i Vinko Jelovac. Sve te 90-te godine bile su romantične gdje smo svi bili jako povezani, liga je bila puno jača gdje nitko nije bio siguran da će u Vinkovcima ili Rijeci pobjediti - kaže Grgat kojeg smo upitali koji su mu igrači u Ciboni bili posebni, odnosno oni koji su ga ”hranili” loptama. 

Mula (Mulomerović) je sjajan igrač koji je znao više košarke od Spanoulisa s kojim sam igrao u Maroussiju, a sjajno su me loptama hranili Chucky Atkins i Vladimir Krstić. Cibona je moja prva ljubav i ona se naravno najduže pamti. Kao dječak koji sam se sjećao generacije Nakića, Knege, Ušića, Arapovića i ostalih i kada sam sa sela došao u Cibonu to je za mene bila velika stvar. Nakon mjesec dana boravka u Ciboni Zoran Čutura mi je dao dres i to su nekakve uspomene za cijeli život.

Grgat nema razloga biti nezadovoljan svojom karijerom iako jednu činjenicu uvijek izdvaja.

Ja sam inače dosta kasno sazrio i kao osoba i kao igrač i da sam mogao možda biti i bolji centar, ali nisam s obzirom da sam igrao u Unicaji i Žalgirisu gdje se nisam najbolje snašao iz nekoliko razloga. U to doba mogu reći da je Cibona bila puno organiziraniji klub od ovih u kojima sam bio, za razliku od recimo danas.

Nakon Cibone Grgat je bio šest mjeseci u Žalgirisu i nakon toga u Wroclaweku (Poljska) da bi ga karijera odvela u Le Mans (Franuska) i povratak u Hrvatsku, točnije u Zadar u ljeto 2001.godine.

- Kada sam došao u Zadar bilo mi je dosta strano tako da sam razgovarao s ljudima i dobronamjerno sam dobio savjet da što manje budem u kafićima s ljudima, a ja sam baš bio nasuprot tome. Zadar je dosta bio specifičan i nismo krenuli dobro te sezone pa te onda i navijači ”uzmu na zub”. Međutim u Jazinama jedna utakmice sve okrene. Te godine su promjenjena četiri trenera i to dovoljno govori kakva je teška sezona bila”.

Zadarski temperament zamjenjen je onim u Solunu (Aris).

Tri sjajne godine u Grčkoj. Prvo u Arisu, a onda u Maroussiju gdje mi je suigrač bio Vassilis Spanoulis, i na kraju Paok. Aris je sličan Zadru i nakon Cibone on je za mene ostavio nekako najveći utjecaj. Ta simbioza navijača i igrača nije viđena. Naime na finalnu utakmicu Kupa protiv Panathinaikosa jedan navijač je došao na utakmicu propustivši posljednji ispraćaj svog oca. To dovoljno govori o kakvom se fanatizmu radilo. I bez obzira na njihov fanatizam ono što ti recimo prigovaraju u Zadru i negdje drugdje zašto nisi zakucao ili zabio horog to u Arisu nećete čuti, već će ti dati podršku. Nikada se neće staviti u ulogu trenera’.

Uslijedila je sezona u Malagi (Španjolska).

Stigao sam nakon ozljede i u tom trenutku nisam mogao dati više od sebe pa sam ostao sam par mjeseci i tu sezonu završio na Cipru.

Veliki broj klubova, a jedan je još bio poseban, a to je Široki Brijeg.

- Nevjerojatna ljubav prema klubu u malom mjestu gdje je veliki broj Amerikanaca kada je dolazio odmah i odlazio kada su vidjeli u kakvom malom gradu bi trebali igrati. Meni najdraži naslov kada smo odličnu Bosnu dobili u finalu na dvije utakmice. Jako teško bi dobili da se igralo na tri pobjede. Dobili smo ih u Sarajevu i sjećam se da su oni imali osjećaj da su nepobjedivi, a loptu je podbacio Edin Džeko. Međutim mi smo odigrali fantastično i onda u paklu Pecare stigli do naslova, prvog od moja tri dolje. Meni je tri sezone dolje bilo fantastično i osjećao sam se kao da sam rođen u Širokom Brijegu. Pobjeđivali smo Cibonu, Zvezdu, Bosnu i bila je to jedna fantastična priča.

Pri zalasku karijere pomagao je Šibenci, Dubravi i Hermesu o pokušaju povratka u elitni rang, te igrao za Križevce u Prvoj ligi.

Grgat pomno prati događanja u našoj košarci iako se do sada za njega nije našlo prostora u njoj.

- Nisam ostao u košarci. Nekih naznaka je bilo, ali ostalo je na tim razgovorima. Neću imenovati osobe koji su mi obećali pa nisu ispunili obećanja. Kada pogledam Cibona je u svojim problemima. Pitanje što će biti sa financiranjem. Puno je ljudi likovalo odlaskom Cedevite, a meni je bio normalan i zdravi klub. Zagreb se ugasio što je velika tragedija. To je bio brend, a ni ostali klubovi nisu u puno boljem položaju koji će biti još teži nakon ove krize.

I za kraj smo ostavili njegovo razmišljanje na koji način košarka može krenuti naprijed.

- Moje mišljenje je da je ABA liga došla kraju. Ona je poslužila svojoj svrsi i vrijeme je da se u Hrvatskoj dignu regionalni centri. Nekada se u Rijeci mogla sastaviti solidna reprezentacija koju bi činili Mance, Kus, Vrbanc, Štimac i ostali, a danas u Rijeci nema igrača. Odlaskom igrača u NBA mi imamo problem sastavljanja reprezentacije jer nemamo više puno top igrača u Europi.