Prije točno 35 godina Alkar je ostvario najveću pobjedu u klupskoj povijesti.

Kada je legendarni Mladen Delić u napetom raspletu jedne nogometne utakmice uskliknuo ono povijesno – „Ljudi pa je li to moguće? Ludnica!“, nije ni slutio koliko se taj poklik sjajno poklapa i sa sportskim čudom koje se u to vrijeme dogodilo u njegovom rodnom Sinju.

Prije 35 godine KK Alkar ostvario je najveću pobjedu u svojoj povijesti, što samo po sebi ne zvuči posebno spektakularno. Ali kada se kaže kako je Alkar tom prilikom pobijedio Zadra, koji će u istom sastavu samo tri godine poslije, usred Zagreba oteti titulu državnog prvaka – aktualnom dvostrukom europskom prvaku – strašnoj Draženovoj Ciboni, onda su stvari puno jasnije. A kada se konačno zaključi kako je tom polufinalnom pobjedom mali sinjski košarkaški trećeligaš postao finalist kupa u zemlji koja je tada u tom sportu bila olimpijski i svjetski prvak, onda je sve posve jasno.

Tu dugu sinjsku noć svjedoci vremena nazivaju košarkaškom bajkom, a mnogi od njih često se snažno uštipnu za obraz uvjeravajući se kako sve to nije bio samo san.

Alkar je u toj sezoni kup započeo gostujućim pobjedama protiv starih rivala Juga i Borika.

Onda je u Sinj došla Šibenka kojoj je titula državnog prvaka oteta političkom diverzijom. Tog smo poslijepodneva ponovno guštali u projektilima nezaboravnog šutera Milana Zečevića Zeke. Pljeskali smo mu, premda su njegovi projektili tada zatrpavali – naš koš. Ali tog poslijepodneva svjedočili smo i košarkaškom uskrsnuću Mladena Pavića Kemba – Velikoga, našeg najvećeg svih vremena. I dobili smo. Stolice su letjele u zrak. Ali još nitko nije niti sanjao što slijedi.

Uglavnom, slijedećih dana sreća nas je opet poljubila. Potegli smo još jedno domaćinstvo i Trepču iz Kosovske Mitrovice. Znalo se da Kosovari na utakmicu neće doći, ali u prepunom sinjskom hramu košarke Maligani su ‘parlafinta’ podbacivanje popratili desetominutnim – Mi smo Sinjani Alkar je naš!

Zakuhalo se. Slijedilo je novo izvlačenje. Šešir opet na našoj strani. Još jednom domaćini. Dolazi Borac iz Čačka. Klub Dragana Kićanovića i Željka Obradovića. Veliki klub. Jedan od najtežih mogućih protivnika. Ali uvjerenje u domaću nepobjedivost već se duboko uvrtilo u sinjske glave. Pripreme su počele. U odbor za doček uključeni su i glazbari. Kada su trenera gostiju upitali za vrući sinjski teren, hladno je odgovorio kako njegovi igrači najbolje igraju baš na vrućim terenima. Nije ni slutio kakva ga vrućina te jeseni očekuje u Sinju. U to se uvjerio tijekom teške rovovske bitke koja je završila grčevitim zagrljajem domaćih igrača i navijača. Potomci junaka iz 715. te noći nisu skrivali suze radosnice, a do granica pucanja glasnica pod Kamičkom se stotinama puta orilo – Mi smo Sinjani Alkar je naš! Smišljeno je i ono nezaboravno – Samo hrabro Vrcanovi momci – za Evropu naći će se novci!

Onda opet šešir. Opet Sinj. Ali… Nije moglo gore… Dolazi Zadar….

Sunara, Petranović, Vranković, Popović, Skroće, Matulović, Obad, Pahlić, Blažević… Trener – Đerđa.

Realno. Nismo imali šanse. Ni uz domaći teren. Ni uz sreću. Ni uz pomoć s nebesa. Pobijediti taj veliki i strašni Zadar? Nemoguće. Zbilja, nemoguće.

Ni kada je utakmica otvorena Kembovim zakucavanjem… Ni kada je Max u koš zakucao i loptu i Obada i Sunaru i Petranovića… Ni kada je Stipe Vrcan uletio u teren…

Zadra se jednostavno nije moglo dobiti – ni po zakonima košarke, ni po zakonima fizike, ni po zakonima logike… Ali, postoji još jedan zakon. Zakon srca. On je te zlatne sinjske noći bio iznad svih ostalih zakona.

I dobili smo Zadra! Koliko god puta se uštipnuli za obraz – nije san! Te je godine mali sinjski trećeligaš ogromnog srca, igrao u finalu kupa države koja je tada bila svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Je šjor Mladene, moguće je! I tresle su se tribine. I bila je ludnica u cijelom Gradu koji uvijek s posebnim ponosom ističe kako ste i Vi njegovo dijete!

Bilo je moguće. Nije san. Dogodilo se prije 35 godina. Kako?

E, to pitajte – Stipu, Peru, Calu, Kemba, Mišu, Maxa, Baru, Leša, Čovu, Punku, Kosku, Žužu, Dadu, Bobija, Maloga, Bena i Ćelu. Naravno i Maligane.

I recite im – hvala!