Kolumne
NA DANAŠNJI DAN: Ukleto postolje

NA DANAŠNJI DAN: Ukleto postolje

Autor: Saša Ćirić Photo: Youtube screenshot

Malo koja sintagma u hrvatskoj košarci je izlizana poput ove iz naslova. Koliko ta teza zbilja "drži vodu"?

Za početak, jedan veliki disclaimer. Izraz iz naslova teksta je iskorišten u vrlo šaljivom tonu i ne odražava stvarne stavove autora. Dapače, isti smatra da bi svaka osoba koja taj izraz koristi mrtva ozbiljna trebala biti podvrgnuta najstrašnijim mukama; nekakvom ljetovanju u gulagu, emisijama iz vlastite produkcije hrvatskog RTL.-a ili, recimo, preslušavanju kompletnog glazbenog opusa Lidije Bačić. S tim u vidu, možemo nastaviti o ovom događaju koji je označio završetak kratke ali trofejne ere, kao i početak slobodnog pada hrvatske košarke. No, što se zbilja skriva iza te priče?

Za početak, vratimo se dva i pol desetljeća unatrag. Tragična pogibija Dražena Petrovića je šokirala ne samo hrvatsku, već i svjetsku sportsku javnost. Ipak, prvo veliko natjecanje bez kapetana smo odradili takoreć na autopilotu, pa smo na suhi talent čak i u takvom psihičkom knock-downu uspjeli osvojiti medalju. Momčad je pod palicom Mirka Novosela postizala čak 96 poena u prosjeku, a možda svoj najbolji turnir je odigrao Velimir Perasović. Pobjeda od četrdeset razlike nad Grčkom u utakmici za treće mjesto najbolje svjedoči koliko su se u međuvremenu odnosi snaga promijenili.


Godinu dana kasnije smo po prvi put nastupili na SP. Torontski Skydome je na trenutke bio premalen za brojne naše navijače, na čijim smo krilima doslovno letjeli terenom. Premda je teško uspoređivati današnju košarku s onom sad, treba reći da smo na tom prvenstvu igrali zbilja lijepo za oko. Koliko je u tome ulogu igrala trenerska genijalnost Giuseppea Pina Gjergje, a koliko činjenica da su na to prvenstvo Toni Kukoč i Dino Rađa došli nakon prve odrađene sezone pod NBA režimom, nije tema ovog teksta niti je bitno za njegov ostatak. Rusi su nas u trećem uzastopnom susretu u polufinalu po drugi put, ponajviše zahvaljujući sjajnom playmakeru Sergeju Bazareviču, uspjeli zaustaviti na putu do finala, pa smo se još jednom morali utješiti broncom. Naravno, protiv naših tradicionalnih mušterija iz Grčke. Ipak, ovaj put smo bili nešto milostiviji – pobijedili smo ih s nevelikih +18 (78-60). Po prvi put se počelo iskazivati nezadovoljstvo „samo“ broncama, jer smo u to vrijeme smatrali da polažemo pravo na zlato ili makar srebro, ali samo ako su Amerikanci u konkurenciji.

Gjergja je uskoro postao bivši, te je njegovo mjesto po prvi put zasjeo Aleksandar Aco Petrović. Premda smo u grupnoj fazi ostvarili šest pobjeda u isto toliko utakmica, uz gotovo devedeset poena u prosjeku, igra nije bila onako lepršava kao na proteklim turnirima, a znamo da je to najvažnije. Javnost je gotovo jednoglasno napadala Petrovića i njegove suradnike, a polufinalni poraz od Litve je došao kao mač u srce jer se već pripremala finalna  utakmica protiv tadašnje verzije Jugoslavije. Grci su po treći put u nizu bili inferioran protivnik u borbi za broncu, makar su na domaćem terenu uspjeli utakmicu držati u egalu praktički cijelih četrdeset minuta. Arvydas Sabonis i njegova družina su u finalu, nakon velike partije Aleksandra Đorđevića (41 poen, 9/12 za tricu), drame i tenzija na terenu, ipak pokleknuli te su se bivši reprezentativni kolege naših igrača po prvi put popeli na europski košarkaški tron.

Parket dvorane OAKA je bio prekrcan. Bilo je tamo novinara, fotografa, službenika... volonteri su pokušavali što brže sklepati postolja za osvajače medalja, a naši dečki su nervozno cupkali u mjestu. Srbi, pojačani rođenim Crnogorcem Žarkom Paspaljem, su napravili taj korak i popeli se na najvišu stepenicu, glasno slaveći pobjedu. U istom trenutku, hrvatska reprezentacija se spustila s postolja predviđenog za brončane i uputila se prema svlačionicama. Šok. Razjapljena usta nas koji smo to gledali u svom dnevnom boravku, onih koji su bili na licu mjesta, ali i cijelog košarkaškog svijeta. Premda su svi znali da smo u ratu s ljudima čije boje brane, teško su mogli shvatiti takav potez hrvatskih reprezentativaca i stručnog stožera. Mi smo tada itekako shvaćali i, velikim dijelom, slavili taj silazak. Aco Petrović  je u više navrata kasnije izjavljivao da je naredba za napuštanje postolja došla iz Banskih Dvora. Kao mlad izbornik, trener i čovjek nije imao izbora te se morao povući pred autoritetom Franje Tuđmana. Elokventni i šarmantni Aco danas tvrdi da je to bila greška i da se s ovom mudrošću i životnim iskustvom ne bi postavio na isti način u takvoj situaciji. Hoćemo li mu vjerovati ili ne, manje je važno. Govoreći iz vlastitog iskustva, 23 godine stariji i pametniji, mogu reći da jako žalim za takvim raspletom. Naime, malo što je u sportu otužnije od loših gubitnika. Sjetite se samo argentinske nogometne reprezentacije prije desetak dana u Nižnjem Novgorodu i njihovih reakcija punih frustracije i bijesa nakon teškog poraza od maestralne Hrvatske. Ipak, u srpnju 1995. nismo mogli gledati jednakim očima kao što sad gledamo, pa takve usporedbe gube smisao.


Nitko u tom trenutku nije niti u najcrnjim prognozama mogao zamisliti da će taj protestni odlazak s brončanog postolja u Ateni ujedno označiti početak za figurativni odlazak Hrvatske iz medaljaškog ranga svjetske košarkaške scene. Od 1995. naovamo tek jednom smo ušli u polufinale nekog većeg natjecanja (EP 2013. u Sloveniji), što možemo više pripisati zakonu velikih brojeva no nekom našem veličanstvenom turniru.

Atenski odlazak s postolja je tako svojedobno kotirao kao glavni krivac za neuspjehe seniora, u tolikoj mjeri da je bivao uspoređivan s Guttmanovim prokletstvom. Naravno, kao i uvijek kad se u priču uvuku natprirodne sile, svi odjednom malo ustuknu. Hej, prokletstvo je bačeno na nas, ne možemo mi tu ništa! Inače radimo odlično i sve je posloženo tip-top, ali znate... prokletstvo! Fascinantno je da je (i) pod krinkom ove besmislice prošlo toliko natjecanja na kojima smo svaki vražji put imali nekakav nevjerojatan peh. Ti pehovi su najčešće bili početnički, ali hej... ukleti smo! Kad u ovim stupidnim FIBA-inim kvalifikacijama nanižemo poraze od svih suparnika u skupini... pogodili ste, opet to atensko postolje. Ha ništa, ostaje nam da se sklupčamo pod dekicu i čekamo da prokletstvo prođe. Ne možeš ništa protiv toga, pa čemu borba?