Nedostatak tržišno orijentirane strategije hrvatske košarke je već godinama veliki problem.

Košarkaški savez Srbije danas je u Beogradu otvorio novu trgovinu u kojoj svi košarkaški zaljubljenici mogu kupiti službenu opremu srbijanske reprezentacije, kao i robu sa službenim znakom „Srbija Basketball official merchandise“. Vijest je to koja bi vjerojatno prošla ispod radara, pošto se u uobičajenim okolnostima smatra samorazumljivom. U kapitalističkom sustavu, u 2017. godini, takvi se potezi podrazumijevaju. Ali…

Danas je otvoren novi KSS shop u Mega Rodi na Novom Beogradu. Original oprema reprezentacije i Srbija Basketball official merchandise. pic.twitter.com/lgJEr1SGpq

— Košarkaški savez SRB (@KSSrbije) 26. kolovoza 2017.

Nažalost, postoji i taj „ali“.

Iako je interes za košarkom u Hrvatskoj, komparativno gledano, osjetno niži nego kod naših istočnih susjeda to ne smije biti opravdanje za Hrvatski košarkaški savez što već odavno – nije učinio isto. U Zagrebu, u Hrvatskoj, ne postoji pandan novootvorenom dućani Košarkaškog saveza Srbije. Košarkaški zaljubljenici koji žele kupiti službeni dres i službenu opremu naše reprezentacije to – nemaju gdje učiniti. Tj. mogu lunjati uokolo i tražiti ono što ih zanima na različitim lokacijama po gradu, no ne postoji središnje mjesto na kojemu bi se mogli opskrbiti.

Da stvar bude gora, situacija je ista i kod hrvatskih klubova.

Cibona je nekoć imala svoj dućan sa službenom opremom u prolazu, no već neko vrijeme on ne radi te se majice i šalovi mogu kupiti tek uoči ponekih utakmica u hodnicima dvorane Dražena Petrovića. Situacija je ista i kod Cedevite. Iako je teško očekivati da bi postojao tržišno opravdan interes za dresovima i opremom Vitamina, realno govoreći, i dalje stoji da oni rijetki koji bi ju možda kupili – to nemaju gdje napraviti. Ukoliko žele nositi boje svoje momčadi i makar na taj način što simbolički, što financijski, pripomoći klubu – ruke su im vezane. Cedevita je prije nekoliko mjeseci pokrenula projekt koji za cilj ima izradu strategije privlačenja publike. Pritom su se orijentirali na studentsku populaciju i putem jednog oblika društveno odgovornog poslovanja pokušali ostvariti obostranu korist. Pohvalna inicijativa u svakom slučaju. No, ona im nije bila potrebna da shvate da se društvene lojalnosti, među ostalim, stvaraju i – politikama simbola. U njihovom slučaju bojama, amblemima kluba. Premda su marketinški aktivni po tom pitanju te je ih periodično, uoči bitnijih utakmica, dijele zainteresiranim građanima neshvatljivo je da KK Cedevita nema svoj fan shop. Istina, ideja je postojala i pokrenuta je prije nekoliko godina, no bez fizičke prisutnosti među pukom internetski dućan, pogotovo u situaciji kakvu s navijačkom bazom ima Cedevita – nema ekonomsku računicu.

Još u goroj situaciji od njih je treći hrvatski abaligaš KK Zadar. Zadrani, za razliku od svojih zagrebačkih kolega, imaju razvijenu navijačku bazu koja, iako u brojkama apsolutnog potencijala manja, ima neusporedivo veću lojalnost i identifikaciju s klubom. Čak i situaciji u kojoj se klub nalazio posljednjih godina. Stoga je još nerazumljivije da Zadar nema trgovinu u kojoj bi navijači, građani i turisti mogli kupiti službene proizvode svoga kluba. Istina, postoj nekoliko privatnih dućana u kojima se namjernici mogu opskrbiti simbolima Zadra, no klub od toga ne profitira. Tek mudri privatni poduzetnici.

Nije li vrijeme da se nešto poduzme po tom pitanju? Problematika nije samo ekonomska i PR-ovska, te se ne smiju se zanemariti brojni društveni i simbolički utjecaji koje (ne)mogućnost službene identifikacije s klubom ima na navijačku (simpatizersku) bazu. Koliko god uspostava fan shopova možda i bila neisplativa na kratki rok, ona uz kvalitetno upravljanje ima pozitivan utjecaj kroz duže vremensko razdoblje.

Gospodo, 2017. je godina. Vrijeme je…