Intervjui
Nakon što sam im rekao da sam košarkaški trener, ljudi su me znali pitati koji mi je pravi posao?!

Nakon što sam im rekao da sam košarkaški trener, ljudi su me znali pitati koji mi je pravi posao?!

Autor: Paulo Sarić Photo: PVSK/Vanja Miljković

Neke tamo daleke košarkaške zemlje… Hrvatskim zaljubljenicima u košarku Mađarska ne djeluje kao košarkaška država. No, je li to baš tako?

Na prvu to izgleda kao klasična priča. Mladi čovjek, stručnjak u svom polju, zamijenio je rodnu Slavoniju inozemstvom. Na drugu… nema puno razlika. Možda je najveća što protagonist naše priče nije otišao u Njemačku ili Irsku, već - Mađarsku.

Mladi košarkaški djelatnik Vanja Miljković, diplomirani košarkaški trener i student magisterija na Kineziološkom fakultetu u Splitu, nakon 15 godina rada u hrvatskoj košarci osječku je adresu zamijenio onom pečuškom. Prošle je jeseni posao pomoćnog trenera prve ekipe KK Vrijednosnice Osijek zamijenio radom u košarkaškoj akademiji PVSK-Panters.

Osijek je sredinom devedesetih imao i više nego solidnu momčad koja je na domaćem terenu znala skinuti skalp puno renomiranijim protivnicima poput Zadra i Zagreba, a u sezoni 1996./1997. nastupala je i u Kupu Radivoja Koraća. Imalo je to utjecaja i Miljkovića koji je 1995. godine počeo trenirati košarku i započeo svoj profesionalni put.

- Prošao sam sve mlađe dobne kategorije tadašnjeg prvoligaša iz Osijeka koji je nastupao pod sponzorskim imenima Slavonska banka, Olimpija Slavoning i Kandit Olimpija. Nakon ispadanja kluba iz prve lige prešao sam u Luku Tranzit, momčad koja se natjecala u tadašnjoj jedinstvenoj drugoj ligi Hrvatske. Nažalost i taj je klub zbog odustajanja jedinog sponzora prestao s radom. Kasnije sam se priključio novoosnovanom KK Darda koji je nastupao u trećoj ligi. Momčad je napredovala iz sezone u sezonu, uskoro nam su nam se kao sponzori priključili gospodin Hrkač i njegova tvrtka Vrijednosnice Osijek, a sve ostalo je povijest – započeo je mladi hrvatski strateg.

Rad u košarci i ulaganje u sebe doveli su ga do mjesta pomoćnog trenera prve momčadi Vrijednosnica gdje je proveo sedam godina, no prošle je jeseni stigao poziv koji se nije mogao odbiti.

- Imali smo suradnju s mađarskim prvoligašima u vidu odigravanja pripremnih utakmica seniora i nastupa na turnirima mlađih kategorija. Znao sam da se radi o stabilnim klubovima s visokom razinom organizacije i kvalitetnim sustavom financiranja. Nakon što mi je istekao ugovor u Vrijednosnicama, nakon 15 godina rada u svim mlađim dobnim kategorijama, dobio sam poziv od PVSK-Panters, kluba iz Pečuha – otkriva Miljković i nastavlja - iznijeli su mi svoje planove i ponudili mjesto glavnog trenera juniora. Nakon toga sam izradio plan i program rada koji su oni prihvatili te smo brzo dogovorili ostale detalje. Dali su mi autonomiju i neovisnost u radu te sam smatrao da je to još jedan kotačić u mojoj karijeri koji moram pokrenuti.


FOTO: PVSK/Vanja Miljković

Odlazak u inozemstvo u pravilu nije lagana odluka. Drugi jezik, privikavanje na novu kulturu i profesionalne izazove…

- Tek nakon devet mjeseci sam pohvatao sve konce. Dugo vremena nisam doživljavao kada su mi stariji kolege i igrači pričali da to nije lako. Sve dok čovjek ne proba nije to sposoban percipirati. Prije mene je suradnju s istoimenim klubom dogovorio moj kolega i prijatelj Frano Radan koji je zadužen za rad s igračima do 16 godina tako da sam imao informacije iz prve ruke.

Miljković dolazi iz sredine koja, kako sam kaže, i nije baš košarkaška. Kolega Radan i on su jedini treneri koji trenutno rade u inozemstvu, a ni kroz prošlost nije bilo puno sličnih primjera. Stoga rad u drugoj državi ima dodatnu težinu. No, vratimo se na konkretne teme. Može li se organizacija rada u Mađarskoj usporediti s onom u Hrvatskoj?

- Postoje očite razlike. Košarka je u klubu podijeljena na dva dijela. Seniorska momčad je zaseban sektor u odnosu na mlađe kategorije. Radi se o odvojenim pravnim i sportskim organizacijama koje zajedno pripadaju PVSK sportskom društvu koje ima i druge sportove pod svojom organizacijom poput nogometa, vaterpola, juda, atletike i ženske košarke. Međusobno surađujemo, ali svaki sektor ima svoj proračun, direktora, tajništvo, pravnu službu i ne postoji mogućnost prelijevanja sredstava. U klubu trenutno radi 20 trenera, svaka kategorija škole košarke, počevši od U-10 do U-20, ima A i B ekipu koje igraju zasebna natjecanja, a tu su još i vanjski treneri suradnici koji rade pri osnovnim školama. Brigu o stručnom radu svake kategorije vodi jedan glavni trener, dok je njegov pomoćnik trener jedne od mlađih kategorija – objašnjava mladi strateg princip rada naših sjevernih susjeda.

Mađarska liga ima 14 seniorskih momčadi od kojih čak četiri nastupaju u europskim natjecanjima - tri u FIBA-inom kupu, a jedan u FIBA-inoj Ligi prvaka. Sve to proizlazi od osjetno boljih financijskih uvjeta…

- Prosječni mađarski prvoligaš ima najmanje 50% veći proračun od prosječnog premijerligaša – kazuje Miljković i dodaje - domaće utakmice PVSK-Pantersa prati između 2500-3000 gledatelja u prosjeku, a radi se o gradu od 150.000 stanovnika.


FOTO: PVSK/Vanja Miljković

Bolji financijski uvjeti, kako to u pravilu biva, za sobom povlače i bolje uvjete rada.

- Sve kategorije imaju izvrsne uvjete za trening. Tu prije svega mislim na dvorane i popratne sadržaje. Starije kategorije imaju osiguran rad u fitness centrima pod stručnim nadzorom trenera za kondicijsku pripremu, a ove se jeseni planira završetak gradnje i otvorenje sportsko-rekreacijskog centra koji će biti na raspolaganju svim klubovima unutar PVSK društva. Centar će sadržavati dva nogometna terena, zatvorenu nogometnu dvoranu, atletsku stazu, teretanu, urede za svakog trenera, dvoranu za sastanke te, naposljetku, košarkašku dvoranu od 1000 mjesta za treninge i utakmice mlađih kategorija. Također, izrađen je i plan te su osigurana sredstva za stacionar s kuhinjom za 30 igrača koji će se graditi preko puta sportskog centra.

Uvjeti su to kakve nema niti jedan hrvatski klub…

Hrvatski košarkaški savez prošle je godine pokrenuo jedinstvenu kadetsku ligu na nacionalnoj razini. Iako je bilo negativnih reakcija od strane pojedinih klubova, ona se pokazala kao pun pogodak i vrijedan alat trenerima da lakše procijene potencijal mladića koji sada imaju priliku odmjeriti snage s vršnjacima iz čitave države. No, Mađarska je i tu (nekoliko) korak(a) ispred.

- Mađarski sustav je prilično kompleksan. Mladići do 14, 16, 18 i 20 godina igraju državne lige u koje se ulazi zahvaljujući minulim rezultatima kadeta i juniora te kroz dodatne kvalifikacije, dok klubovi koji nisu izborili plasman u prvoj nastupaju u drugoj ligi odakle prva dva mjesta vode u dodatno razigravanje s posljednje četiri momčadi u prvoj ligi. U prvoj ligi nastupa 16 klubova od kojih osam prvoplasiranih ide na 'Final eight', dok se preostale ekipe takmiče međusobno – objašnjava bivši pomoćni trener Vrijednosnica Osijek i nastavlja – košarkaši do 14 godina se prvo natječu u regionalnim ligama nakon čega prve četiri momčadi odlaze na 'Jamboree', natjecanje na državnoj razini. Tamo, pak, ne igraju u sastavu u kojem su nastupali po regijama, već se biraju svojevrsne 'all-star' momčadi. Pravila su posebno prilagođena mladićima te se igra s manjom loptom, u obrani igrači moraju biti udaljeni od suparnika makar za duljinu ruke, a zabranjeno je i pomaganje. Glavni je cilj postizanje masovnosti, a samo državno prvenstvo je zamišljeno kao festival košarke. Zabava, igra. Rezultat je, kao što bi i trebao biti u toj dobnoj skupini, stavljen u drugi plan.


FOTO: PVSK/Vanja Miljković

Takav sustav ne privlači samo momke iz Pečuha ili Mađarske, već preko Drave stižu i mladići iz puno košarkaškijih država.

- U zadnjih je nekoliko godina u klub došlo puno talentiranih igrača iz Srbije, a prošle su se sezone U-16 momčadi priključila i dva mladića 2003. godišta iz Đakova. Radi se o Jakovu Marjanoviću i Franku Juriću. U klubu su jako zadovoljni njihovim napretkom što potvrđuju i ponude pojedinih abaligaša za promjenu sredine.

Sama košarkaška infrastruktura često nije dovoljna za privlačenje igrača iz inozemstva, a po pitanju mladih Hrvata tu veliku ulogu igra i Kulturni centar „Miroslav Krleža“ u čijem se sklopu se nalazi suvremeno opremljeni učenički dom, vrtić te osnovna škola i gimnazija na hrvatskom jeziku.

- To nam omogućuje da spojimo sport i školovanje u jednom.

Postoji li suradnja s hrvatskim trenerima i klubovima?

- Klub je organizator i jedan od suosnivača 'Pannon lige' u kojoj se natječu klubovi iz Hrvatske, Mađarske i Srbije u mlađim dobnim kategorijama. Pritom nam pomaže blizina hrvatskih gradova. Osijek je na samo sat i pol vožnje, dok do Zagreba ima dva i pol sata. U proljeće ove godine imali smo čast ugostiti Andreja Teslu, dugogodišnjeg trenera KK Zagreb, koji je bio predavač na dvodnevnoj regionalnoj klinici za košarkaške trener u organizaciji našeg kluba.

Miljkovićeva je selekcija do 18 godina prošle sezone osvojila prvo mjesto u 'Pannon ligi', u konkurenciji KA Osijek, Baja Keckemeta i subotičke Nike, a na nacionalnom je planu izborila plasman na završnicu 16 najboljih ekipa Mađarske.

FOTO: PVSK

S obzirom na navedeno, jasne su razlike između hrvatske i mađarske košarke. Prije svega po pitanju funkcioniranja i organizacije klubova. Što je po vama najveći problem domaće košarke i može li se preuzeti mađarski model?

- Uh, odgovor bi možda bio predug za ovaj intervju. Stoga ću se koncentrirati samo na trenere i ono što bi, po mom mišljenju, trebalo unaprijediti u Hrvatskoj kako bi se cjelokupna košarka digla na višu razinu. Treneri su kod nas u nezavidnoj situaciji. Dok god se na naš posao gleda kao na mjesto gdje će raditi „izgubljeni“ bivši igrači koji ne znaju što bi sa sobom, koji nisu zaradili dovoljnu količinu novca da bi si osigurali život van košarke, koji ne znaju raditi ništa drugo; ili, pak, na ove druge „nas“ koji nismo napravili igračku karijeru pa smo iskompleksirani i mučimo njihovu djecu – neće biti pomaka. Dok je tako nemamo šanse ni mi niti hrvatska košarka. Treneri su osnova svakog sporta i karika društva koja, zajedno s obitelji i školom, stvara nove generacije – smatra Miljković i dodaje – trebamo pokušati stvoriti bolje ljude. Bolje sportaše, bolje košarkaše, bolje buduće trenere, ljubitelje košarke i sporta općenito. Znalo mi se događati da me ljudi pitaju čime se bavim i da me, nakon što im kažem da sam košarkaški trener, upitaju – koji mi je pravi posao?!

Kako to promijeniti?

- Potrebno nam je sufinanciranje od strane lokalne samouprave i Hrvatskog košarkaškog saveza. Isključivo za školovanje trenera i plaćanje profesionalnih kadrova. Takav sustav već postoji u pojedinim gradovima gdje se sufinanciraju jedan ili dva trenera, no to se uvelike razlikuje od grada do grada. Ponegdje su ti iznosi mizerni i nedovoljni za preživljavanje – kazuje mladi hrvatski trener i daje primjer iz nove sredine – u Mađarskoj je savez odabrao nekolicinu trenera koje će, ne samo „gurati“ da vode mlađe reprezentacije, već će im i u cijelosti plaćaju njihovo školovanje na fakultetu u Budimpešti. Smatram da treba razlikovati trenere amatere koji radi tri puta tjedno u školama košarke što je, da se razumijemo, dobro i uvelike potrebno, od profesionalnih trenera. U ozbiljnom radu s mlađim kategorijama nema mjesta amaterizmu misli li se stvarati igrače. Trener koji ozbiljno radi svoj posao i u potpunosti je predan njemu treba 24 sata dnevno razmišljati o talentiranom igraču. Kod nas, čak i u Premijer ligi, najvišem rangu natjecanja, ima dosta trenera honoraraca koji nakon posla dođu na večernji trening i onda vikendom „tumaraju“ po Hrvatskoj vozeći igrače u kombiju od lokalne zadruge – oštar je Miljković.

FOTO: PVSK/Vanja Miljković

Nažalost, i pogađa u sridu. Nismo jednom svjedočili kako momčadi na gostovanja idu u kombijima, a pojedinci i u – osobnim automobilima.

- Naravno, nisu oni krivi jer drugačije ne bi mogli preživjeti baveći se onim čime se bave. U Hrvatskoj ima jako puno trenera entuzijasta i „luđaka“ koji su spremni dan i noć živjeti za košarku. Takvima treba dati priliku i poticati njihov rad i edukaciju. Ja sam imao sreću što sam mogao surađivati s ljudima koji su napravili zavidne igračke karijere i koji su kasnije radili kao treneri, poput Ivana Barišića, Vladimira Krstića, Senada Muminovića ili Damira Volodera. Kroz 14 godina trenerskog rada svoje sam iskustveno znanje uspio nadograditi teorijskim te sam kroz fakultet usvojio postulate trenerstva i treninga što mi je uvelike pomoglo da radim kvalitetniji posao.

Za kraj, imate li trenerske uzore prema kojima pokušavate modelirati svoj rad?

- U Hrvatskoj i regiji ima jako puno trenera koji su mi zanimljivi. Kod nas su to Ante Nazor i Ivan Rudež koji su jako mladi počeli raditi u struci i pripadaju „mladoj gardi“ hrvatskih trenera, dok od starije generacije koja je radila na najvišoj razini profesionalizma i u najjačim ligama Europe posebno cijenim Velimira Perasovića, Jasmina Repešu i Nevena Spahiju, trenere s izgrađenim stilom i samouvjerenošću koju su gradili godinama. Iz regije bi to bio Duško Vujošević - prototip košarkaškog djelatnika koji je za mladog talenta spreman živjeti u dvorani. U Partizanu je uspio spojiti nespojivo – razvoj mladih talenata i postizanje vrlo dobrog rezultata – zaključio je Miljković davši zanimljiv uvid u stanje s one strane Drave.

Mađarska se kod nas ne doživljava kao košarkaška država, no naši sjeverni susjedi ulažu puno truda ne bi li to postali. Za razliku od nekih koji žive na lovorikama…