Intervjui
Kod nas vozači busa komentiraju trenere, u Turskoj je to nezamislivo

Kod nas vozači busa komentiraju trenere, u Turskoj je to nezamislivo

Autor: Paulo Sarić Photo: Bursaspor Durmalazar

Cibona je dok sam bio u njoj promijenila tri-četiri trenera, a iz Zadra me nitko nije nazvao četiri godine.

Karlo Vragović je dugo godina slovio za talentiranog mladog igrača, a sa 20 godina je ubacivao preko 20 poena u prosjeku u hrvatskoj A1 ligi. Put ga je preko Cibone i Zadra odveo prvo u Italiju, a zatim preko Makedonije u Tursku. Na jugoistoku Europe se skrasio, naučio jezik i odigrao vrlo dobru sezonu koja je potvrda njegovo, kako sam kaže, sazrijevanje kao igrača. Tijekom godine iz Turske su vijesti rijetko stizale, no one koje bi se probile bile su pretežito u radosnim tonovima.

- Moram reći da sam bio malo iznenađen kada sam vidio kakva je organizacija kluba. Prije odlaska u Tursku bio sam malo skeptičan. Svaki put kada bih dolazio ondje, bilo to s Cibonom u Euroligi ili s reprezentacijom, to je bilo na kratko. Dan-dva. A u tom vremenskom razdoblju nije moguće upoznati državu – za početak će rođeni Zagrepčanin.

Turska kao država je ostavila snažan utisak na Vragovića. Igranje u velegradu, snažna liga, ali i izvrsne partije na terenu u sezoni u kojoj mu je za dlaku pobjegao plasman u tursku Superligu rezultirale su potpisivanjem novog ugovora s Bursasporom.

- Ovdje me obožavaju tako da nisam previše razmišljao. Imao sam nekoliko ponuda iz prve lige, zainteresirani su bili Pinar i Tofaş, ali meni se ovdje sviđa i odmah sam ušao u razgovore sa svojim klubom. Nakon malih pregovora oko cijene brzo smo se dogovorili. Zapravo, nisam previše ni razmišljao jer mi je ovdje krasno, svi me obožavaju i želio sam nastaviti svoju karijeru u sadašnjem klubu. Ugovor ima neke opcije i klauzule o produljenju, no da ne dužim, ja računam da je potpisan na jednu godinu. Sretan sam što ostajem – kazao je bivši igrač Cibone.



O Turskoj kao državi u hrvatskom društvu prevladava podijeljena slika. Jedni je i dalje zamišljaju kao uspavanog diva, dok drugi na nju gledaju kao na razvijenu državu i jednu od najjačih ekonomija svijeta.

- Nakon što sam bio tamo skoro godinu dana mogu reći da je Turska stvarno razvijena država. Jasno, nije ravnomjerno razvijena, no veliki gradovi zaista jesu. Igram i živim u Bursi koja ima skoro tri milijuna stanovnika te je velik i razvijen grad. Da ne znaš gdje si pomislio bi da živiš u Njemačkoj. Život je super, a ljudi su vrlo topli i izvrsno su me prihvatili. Na početku je jezik predstavljao maleni problem jer velik dio ljudi dosta slabo priča engleski, ali nakon deset mjeseci mogu reći da sam ja naučio – turski. Naravno, ne savršeno, ali dovoljno da se mogu s njima sporazumjeti – iznenadio je bivši mladi reprezentativac.

TBL je drugi razred turske košarke. No, iako druga liga, u njoj se natječe velik broj kvalitetnih igrača. Vragović je samo jedan od njih. S njim u klubu, na mjestu drugoga stranca je bivši igrač Partizana Dejan Borovnjak, a našoj publici će zasigurno biti poznata imena Braceyja Wrighta, Mihe Zupana, Lazerica Jonesa ili čovjeka s desetogodišnjim NBA iskustvom Jasona Maxiella.

- Turska druga liga je stvarno jaka. U njoj igra velik broj kvalitetnih stranih igrača, a pošto sam s nekim od njih dobar, poput recimo Braceya Wrighta protiv kojega sam i prije igrao, mogu reći da je i on lani imao ponudu iz Superlige, ali je odlučio doći u drugu ligu jer mu je bilo isplativije. Klubovi imaju mjesta samo za dva strana igrača pa je konkurencija velika, a vodstva su svjesna da trebaju učiniti sve ne bi li privukli kvalitetu pa izdašno plaćaju. Čak bih i rekao da je strancima teže doći u drugi nego u prvi razred turske košarke, pošto u njemu ipak ima više mjesta za strane igrače. Razlika je, ipak, u Turcima pa možemo reći da postoji određena doza disproporcije. Često upravo domaći igrači presude koji je tim bolji. Možeš ti imati kvalitetne strance, ali tek ako uz to imaš još i dva, tri dobra domaća igrača, onda se možeš s pravom boriti za vrh.

Turci zaista puno ulažu u košarku. Lani je jedan klub imao budžet od 3-4 milijuna eura, a to je stvarno velika lova. Pa ni neki euroligaši možda nemaju takav budžet. U Hrvatskoj se dosta govori i piše o trening kampu Cedevite kao o nečemu vrhunskom, neviđenom, a ovdje je to gotovo standard. I moj klub ima sličan kamp. Ne isti, ali sličan. Imamo vlastitu dvoranu za treninge, posebnu teretanu… Sve što igračima treba – ističe 28-godišnji košarkaš.

Vragović je u većini klubova u kojima je bio vrlo brzo uspostavio prisan odnos s navijačima. No, Turska je ipak nešto posebno. Vreli spoj balkanskog i mediteranskog mentaliteta na razinama nezamislivim igdje u Hrvatskoj.



- Po tom pitanju zaista imam vrlo lijepa iskustva. Oni na klubove gledaju kao na sportske kolektive u cjelini i imaju milijune navijača. Gdje god da dođemo možemo svjedočiti velikom fanatizmu, vezanom makar za top pet klubova u državi. Ja imam sreću da sam u jednom takvom klubu. Nakon istambulskog trojca Fenerbahçe, Beşiktaş i Galatasaray moj je klub uz Trabzonspor najpraćeniji sportski kolektiv u državi. Nogomet je jasno broj jedan i oko njega se sve okreće, no i drugi sportovi su praćeni. Košarka je u Turskoj sve popularnija i u nju se sve više ulaže. Posebno se to osjetilo ove godine kada je Fener postao prvak Europe. Košarkaška sekcija Bursaspora je dosta mlada, klub postoji tek 4-5 godina, mislim da su osnovani 2013., no vodstvo je zaista ambiciozno i cilj nam je ući u prvu ligu. Zato je klub i zadržao Borovnjaka i mene kao dva glavna igrače iz ovosezonske momčadi.

Atmosfera na utakmicama je ove godine bila izvrsna. Pogotovo kako je sezona odmicala i kako se vidjelo da ćemo biti pri vrhu i boriti se za ulazak u Superligu. Na tribinama je bilo po 4000-5000 navijača koji su zdušno navijali, radili koreografije. Zaista izvrsno. Na gostovanjima su nas pratila po 1-2 autobusa naših navijača. Čovjek to zaista treba doživjeti. Naravno, nije svugdje tako. To se mora imati na umu. Samo najveći kolektivi imaju takav odnos, što je i bio jedan od razloga moga ostanka. Nas se prati jer smo Bursaspor, no ima i dosta klubova koji nemaju tu razinu povezanosti.

Možda i najbolji način da ljudima dočaram kakav odnos imam s navijačima jest da kažem da sam se osjećao kao Juby Johnson ili Todor Gečevski u Zadru. To je takav odnos. Kada odem u grad ne mogu mirno ni hodati, no to mi se i dopada. Meni je u Turskoj zaista predivno – sa žarom u glasu o navijačima govori bivši igrač Zadra.



#RuhunuKoyOrtaya #bursaspor #hepberaber #

Objavu dijeli Karlo Vragović (@vragolinho)


Igrao je Vragović uz Tursku i u Italiji, Makedoniji, a naravno i u Hrvatskoj. Kolike su razlike između navedenih država po pitanju košarke?

- Velike su razlike. Turci nas prate i cijene. Uče od nas u nekim aspektima. No, kod njih nema problema s isplatama. Plaće ne kasne i svi ulažu u sport. Nema situacija kao kod nas da se kada se vidi da je klub u problemima i da neće ostvariti svoje ciljeve ili da će ispasti iz lige povlači kočnica i raspušta momčad ili gasi klub. Nema. Ovdje i ako rano uvidiš da ispadaš iz lige svejedno zadržavaš momčad do kraja sezone. Potpuno drugačiji odnos. Profesionalniji. Igrao sam u nekoliko država i mogu iz vlastitog iskustva reći koliko su profesionalan odnos i stabilnost važni za igrača.

Kod nas su klubovi neprofesionalni, neorganizirani. A to, vjerujte mi, utječe na mlade igrače. Ja sam bio u situaciji u Ciboni i Zadru da po nekoliko mjeseci nisam primio plaću. Kada to pričam ljudima ovdje, oni ne mogu vjerovati. Pitaju me u stilu: „Pa što si igrao?!“. U takvim se situacijama mladome igrači teško snaći, a lako pogubiti. I onda još ljudi iz uprava kluba okreću takvo ponašanje i uvjeravaju javnost da smo mi igrači krivi. Da smo preplaćeni i da tražimo nešto na što nemamo pravo. Ovdje je odnos dijametralno suprotan. Nema da bi netko nešto rekao protiv igrača ako to nisu zaslužiti svojim ponašanjem. Svatko ima svoj dio za koji je odgovoran. Svatko radi svoj posao. Ali kod nas se svatko miješa u sve. Vozač, na primjer, komentira odluke trenera i govori tko bi trebao igrati, kritizira sponzore i politiku… Razina profesionalizma je neusporediva – govori Vragović.

Upravo takva iskustva igraju ulogu i u velikom broju hrvatskih igrača koji igraju u inozemstvu.

- Primjer iz Cibone. Klub je u prvoj sezoni promijenio tri ili četiri trenera. Zatim, primjer iz Zadra. Kada sam došao, klub je bio u turbulentnim vremenima. Stalno neki potresi, nije se znalo tko je za što zadužen. Ima plaća, nema plaća… Pa kasnije predstečajna nagodba. Mene nitko iz kluba nije nazvao. U četiri godine! Nitko me nije nazvao. Novac tu nije problem. Ljudi smo, dogovorili bismo se. Ali s ljudske strane takvo ponašanje nije u redu. Upravo radi takvih odnosa, radi takvog načina ophođenja s igračima idemo vani. Ne razmišljam tako samo ja, već i svi s kime sam pričao. Osobno niti ne razmišljam da se vratim u hrvatsku košarku. A znate kako je. Svugdje je lijepo, ali je kući najljepše! No…

Jednostavno, kada je situacija stabilna, kada se ne moraš brinuti ni o čemu osim o napretku i izvedbama na parketu puno je lakše pružiti bolje partije – za kraj će Karlo Vragović.