NBA draft: Cade Cunningham prvi izbor, Filip Petrušev jedini predstavnik ABA lige - kako to?

Sinoć je, s početkom u 2:00 po našem vremenu, održan NBA draft u Barclays Centru u Brooklynu. Prema očekivanju cijelog košarkaškog svijeta, Detroit Pistonsi su s prve pozicije birali Cadea Cunninghama sa sveučilišta Oklahoma State. Razigravač visok 203 centimetra je najčešće uspoređivan s Lukom Dončićem, s malom prednošću Cunninghama u šuterskom dijelu. Drugi izbor imali su Houston Rocketsi, koji su iz razvojne momčadi G League Ignite izabrali 198 centimetara visokog Jalena Greena, dok su trećim izborom Cleveland Cavaliersi izabrali centra Evana Mobleya.

Ovdje možete vidjeti popis svih izabranih igrača na sinoćnjem draftu.

Nama u Hrvatskoj ova manifestacija neće ostati u posebnom sjećanju jer je jedini naš igrač s realnim šansama za izbor, Cibonin kapetan Roko Prkačin, odlučio povući svoju prijavu pet do dvanaest. Procjena iz njegovog tabora je očigledno bila da će dogodine vjerojatno kotirati bolje, pa će navijači zagrebačkog kluba imati zadovoljstvo iz prvih redova (nadajmo se) pratiti našeg mladog reprezentativca još minimalno godinu dana. 

Što se europskih igrača tiče, ovogodišnji stjegonoša je mladi Nijemac Franz Wagner, mlađi brat najkorisnijeg igrača olimpijskog kvalifikacijskog turnira u Splitu Moritza Wagnera. Istinabog, on u NBA ne ide iz europske košarke; poput starijeg brata studirao je na čuvenom sveučilištu Michigan, a kao osmog na drafru birao ga je Orlando Magic. Prvi nakon njega, odnosno prvi Europljanin koji se kalio na Starom kontinentu, mladi je Turčin Alperen Sengun. Njega su na 16. poziciji birali Oklahoma City Thunderi, koji su ga odmah proslijedili u Houston Rocketse. Devetnaestogodišnji centar u protekloj sezoni nosio je dres Bešiktaša, u kojem je svojim dobrim igrama na kraju izborio titulu najkorisnijeg igrača turskog prvenstva. U prvoj rundi birana su još dva Europljanina, odnosno Španjolca. Realov Usman Garuba je s 23. pozicije biran od strane Houston Rocketsa, dok je Utah kao posljednji, 30. izbor prve runde drafta birala Santija Aldamu sa sveučilišta Loyola. U drugoj rundi ponovno jedan europski izbor Oklahome, na 34. poziciji izabrali su Litvanca Rokasa Jokubaitisa. Poput Senguna, i njega su razmijenili, prava na Litavca će u budućnosti polagati New York Knicksi. Zanimljivo, mladi branič je nedavno potpisao ugovor za Barcelonu, a ako se odluči otići u NBA bez odigrane utakmice u dresu Blaugrane, sva odšteta pripast će njegovom bivšem klubu Žalgirisu. Sacramento Kingsi su na 39. poziciji birali centra sveučilišta Utah State Neemiasa Quetu, koji je tako postao prvi Portugalac biran od neke NBA momčadi. WNBA je druga priča, tamo je još u davnim devedesetima igrala sjajna playmakerica Ticha Penicheiro. Da, toliko davno nam sjećanja sežu!

Dolazimo do posljednjih deset mjesta na draftu, koje za Philadelphia 76erse na 50. mjestu otvara MVP ABA lige iz prošle sezone, Megin Filip Petrušev. Indiana Pacersi na poziciji 54. biraju Gruzijca Sandra Mamukelashvilija sa sveučilišta Seton Hall, ali prije no što se Goga Bitadze poradovao da će imati s kim otići na khachapuri, Sandro je u paketu s 60. izborom drafta Georgiosom Kalaitzakisom (Panathinaikos) proslijeđen prvacima Milwaukee Bucksima u zamjenu za 31. izbor (Isaiah Todd). Posljednji, odnosno pretposljednje izabrani a posljednje spomenuti, Europljanin na ovogodišnjem draftu je Srbin Balša Koprivica, kojeg su 57. izborom u svoj roj dovabili Charlotte Hornetsi, nakon čega su ga odmah protjerali u Pistonse. Student s Florida Statea je sin nekadašnjeg košarkaša Partizana (među brojnim drugim klubovima) Slaviše Koprivice, još jedan podatak za one koji se sjećaju davnih devedesetih.

Kad se sve zbroji i oduzme, dođe se do podatka da je iz regionalne lige, za koju se često govori kako je iznimno poticajna sredina za razvoj mladih igrača, ove godine u NBA unovačen tek jedan (brojkom: 1) košarkaš, i to ni manje ni više nego njen MVP. Dobro, moglo bi se reći da je takva godina i da jednostavno nije bilo talenata u ovoj generaciji. Međutim, prijave su (osim Prkačina) u posljednji trenutak povlačili Danko Branković (Cibona), Malcolm Cazalon (Mega), Dalibor Ilić (Igokea), Karlo Matković (Mega), Marko Pecarski (FMP/Borac), Ivan Perasović (Split), Nemanja Popović (FMP) i  Uroš Trifunović (Partizan). Zašto? U redu, prestat ćemo se praviti blesavi, dobar dio njih se prijavio na draft iz marketinških razloga, da se za njihovo ime čuje, ništa sporno. No, činjenica je da je dobar dio navedenih igrača u protekloj sezoni dobijao tek mrvice ili vrlo kontroliranu i doziranu minutažu na abaligaškim parketima. I to je potpuno normalno, zapravo! Nije se jednom dogodilo da navijači i simpatizeri klubova zazivaju velike minutaže momcima najčešće poniklima u mlađim kategorijama klubova, često u trenucima kad ti isti momci još uvijek nisu ni psihički ni fizički na razini da izdrže takav pritisak. Nekad ni igrački. Bacanje u vatru osamnaestogodišnjaka je romantizirano i prije svega iznimno selektivno gledanje na razvoj mladih igrača, jer svi će se bez problema sjetiti uspješnih primjera poput naših Dražena Petrovića, Tonija Kukoča ili Dina Rađe; kasnije Španjolaca s Pau Gasolom, Juan Carlosom Navarrom, pa sve do recentnog primjera Luke Dončića. No, to je sam vrh košarkaške povijesti, i na svakog Petrovića, Kukoča ili Dončića dolazi po deset Zemljića, Šundova, Ugrinoskih ili Slavica. Ma što deset, stotinu!

Što želimo reći? ABA liga, što god tko mislio o njoj, nije ništa manje dobra ili loša za razvoj mladog igrača od većine drugih relevantnih (europskih) liga. Onaj tko je ekstratalent, uz pravilan rad će prije ili kasnije isplivati, naravno ako ga zdravlje posluži. Onaj koji nije, svijet za njega nije i ne mora biti izgubljen. Košarke može i za njega biti, ali njegov put će biti nešto drugačiji. Važno je da se na kraju dana svatko može pogledati u ogledalo i reći da je dao sve od sebe da bude najbolja verzija svog košarkaškog identiteta.

Ipak, moramo ubaciti jednu napomenu. Ove godine više no ikad prije imamo prilike svjedočiti skupljanju teškog košarkaškog naoružanja na regionalnim parketima, ponajprije u režiji Crvene zvezde i Partizana. U korak s njima pokušava kaskati Budućnost, dok bi Cedevita Olimpija trebala shvatiti da ovo nije sezona u kojoj se treba isprsiti za borbu za sami vrh ABA lige. U takvom odnosu snaga imamo s jedne strane tri i pol kluba s rosterima za samu završnicu minimalno Eurocupa, pregršt iskusnih igrača, pravih veterana. S druge strane stoji ostatak lige, koji će s mrvicama pokušavati pokrpati brojne rupe u svojim sastavima. Neki će posegnuti za B klasom iskusnijih igrača, drugi će dati više šanse mladima. Radi se o potencijalno opasnoj situaciji u kojoj bi se lako moglo dogoditi da se mladi igrači ne razvijaju pravilno niti u klubovima na vrhu, niti u klubovima na dnu ljestvice. Prvi neće imati prilike za igru, drugi će igrati u okruženju u kojem nižu poraz za porazom i iz kola u kolo. Igra milijuna u ABA ligi na prvu zvuči zanimljivo, ali već na drugu poziva na oprez. A hrvatski klubovi su tu u nebranom grožđu, s malim budžetima i ograničenim resursima.