ABA sve manje daje, a sve više uzima srpskoj košarci

Predsjednik Košarkaškog saveza Srbije (KSS), Nebojša Čović, u autorskom tekstu pod nazivom „Nacionalna liga, a ne školica košarke“, objavljenom u nedjeljnom izdanju lista „Politika“, osvrnuo se na goruće probleme srpske košarke. Čović smatra da, iako su uspjesi reprezentacije i klubova poput Partizana i Crvene zvezde na europskoj sceni održali visok interes za ovaj sport, postoje dublji problemi koji mogu ugroziti budućnost srpske košarke.

U tekstu, Čović je kritizirao trenutnu ulogu ABA lige u srpskoj košarci, ističući kako je njezina korisnost opala, dok bi osnivanje profesionalne Košarkaške lige Srbije (KLS) moglo donijeti dugoročne koristi.

Ovo je dio njegovih stavova: 

'I dolazimo na kraju do regionalnog natjecanja, koje sve manje daje, a sve više uzima srpskoj košarci i njezinom nacionalnom interesu. ABA liga je u jednom periodu, dok je bila kompetitivna, dala doprinos razvoju naše košarke i ne treba umanjivati njezin značaj. Međutim, u posljednjih nekoliko sezona evidentno je da kvaliteta regionalnog natjecanja drastično opada i da svrhu i postojanje ABA lige održavaju isključivo srpski timovi.

Sve se glasnije priča da će ABA liga ukinuti nacionalni ključ, što znači da bi veći broj srpskih klubova mogao sudjelovati u perspektivi. Zar nije logično postaviti pitanje zašto bismo po svaku cijenu održavali status te lige, kada ti isti klubovi, s jačim aktiviranjem centara poput Kraljeva, Valjeva, Vršca, Kragujevca, Zlatibora, Leskovca i drugih, mogu formirati profesionalnu Košarkašku ligu Srbije i jačati te razvijati vlastite resurse.

Ako se zna da je najveći sponzor ABA lige iz Srbije, od nacionalnog značaja bilo bi preusmjeriti ta sredstva na profesionalnu srpsku ligu. Jačanjem domaćih klubova iz manjih centara i dolaskom Crvene zvezde i Partizana sigurno bi se punile dvorane u Srbiji, povećao interes svih, uključujući i potencijalne sponzore.

Koliko je našoj javnosti poznato da je trenutno u Europi jedino ABA liga ta koja nema ograničenja kada je u pitanju broj stranih igrača?! Ne govori li nam to mnogo o navodnoj koristi ovog natjecanja za srpsku nacionalnu košarku?

U većini europskih liga ograničenje je šest stranaca, što je moguće provesti i u potencijalnoj srpskoj ligi, ali s manjim brojem stranaca.

Istina je da i drugi timovi Eurolige imaju u rosterima više od šest stranaca, no za utakmice domaćeg prvenstva uvijek se drže ograničenja i to isključivo zbog nacionalnog interesa košarke i razvoja domaćih igrača. Oni imaju jasan plan i strategiju razvoja domaćih igrača propisanih od strane nacionalnih saveza kojih se moraju pridržavati, pa zvali se i Real Madrid.

Činjenica je da je popularnost i interes za košarku u Srbiji na najvećoj razini, ali za to su prije svega zaslužni reprezentacija s posljednjim uspjesima te sudjelovanje Partizana i Crvene zvezde u Euroligi, a ne regionalna liga. De facto – ABA liga ne osigurava prolaz u Euroligu, iako rukovodstvo te lige pokušava predstaviti drugačije. Oba naša tima platila su po milijun eura da se nađu u elitnom klupskom natjecanju.

Dokle ćemo nasjedati na priče onih koji se vode parolom – da ABA liga vječno traje, a da KLS bude nečija školica košarke? Krajnje je vrijeme da naše, domaće, srpsko, stavimo ispred osobnog, regionalnog i sitnog pojedinačnog interesa.

Litvanci su to učinili kada su istupili iz VTB lige. Ma koliko se uzimali kao primjer lošeg modela, činjenice ipak govore suprotno.

U rosteru Žalgirisa ima devet litvanskih igrača od kojih je osam poteklo iz nacionalne lige. I međunarodni igrači koji nastupaju u Euroligi, poput Grigonisa, Motiejunasa, Giedraitisa, Jokubaitisa, Sedekerskisa, proizvod su litvanske lige. Litvanska država ima 2,8 milijuna stanovnika i malu nacionalnu ligu s deset klubova, ali vrlo profesionalno organiziranu, sa standardima vezanim uz budžete, dvorane i licenciranje. Pokriveni su TV pravima, a dvorane su na svim utakmicama ispunjene do posljednjeg mjesta. Imaju nagradni fond od 750.000 eura, koji liga proporcionalno raspodjeljuje timovima za svaku pobjedu i plasman. Imaju deset timova, a čak šest igra međunarodna natjecanja (FIBA Liga prvaka, FIBA Kup, Euroliga i Eurokup).

Navodi da je zbog svoje nacionalne lige litvanska reprezentacija bez rezultata u posljednjih sedam, osam godina nisu u stvarnoj relaciji, jer je i srpska reprezentacija imala dva perioda apstinencije bez medalja, od 2003. do 2009. (srebro na EP-u) i nakon toga sve do 2014. (srebro na SP-u). A klubovi su igrali ABA ligu. Činjenice govore da priča o lošem litvanskom modelu ne stoji.

Zato se moramo pokrenuti što prije. Partizan i Crvena zvezda, kao stupovi srpske košarke, zajedno s KSS-om, moraju naći način da kroz pregovore, prije svega s Euroligom, osiguraju status ili prolaznost klubova (privremenim licencama ili statusom suvlasnika) ka tom natjecanju, ali se također mora razgovarati i o sudjelovanju drugih srpskih ekipa u međunarodnim natjecanjima, kako u Eurokupu, tako i natjecanjima pod okriljem FIBA-e.

Bez sudjelovanja većeg broja timova iz Srbije u međunarodnim natjecanjima, u kojima mogu igrati zapažene uloge, teško je razvijati igrače i trenere te sustav koji će u budućnosti dati odgovarajuće rezultate na dulje staze. Oni brzi rezultati, incidenti, vraćaju nas na početak priče i samo nam čine medvjeđu uslugu.

Razmišljajmo već danas o tome što ćemo raditi nakon Los Angelesa. Sutra bi već moglo biti kasno.'