Nebeski koš na drugi obruč (14)

U rujnu 1952., u vremenu kad su bicikle bile toliko dragocjene da je Gradom kružila izreka kako se „žena i bicikla ne posuđuju“, Košarkaški klub Zadar „stavlja na lutriju 40 bicikla“. „Za svako biciklo pustit će se u prodaju 300 lutrija, a svaka lutrija prodavat će se samo po 50 dinara“ te „prihod ide u korist košarkaškog kluba, za nabavku rekvizita i ostalo. Bicikle na lutriji su nove i građanima se pruža prilika, ako ih bude sreća slijedila, da se za svega 50 dinara snabdiju ovim vozilom“.

No već u siječnju saznajemo kako „klub ne radi“ te se uprava treba „pobrinuti da klub oživi i da ga probudi iz momentalnog mrtvila“. Olakotne su okolnosti hladno vrijeme i što nekoliko igrača nije u Zadru. „Jedini klub iz Dalmacije koji se takmiči u Saveznoj ligi“ ozbiljno shvaća pisanje Glasa Zadra u kojemu već u sljedećem broju 24. siječnja 1953. saznajemo kako su košarkaši počeli trenirati triput tjedno „pod rukovodstvom nastavnika gimnastike Boranića i kapitana momčadi Enza Sovittia“.

Đorđo Zdrilić, Enzo Sovitti i Milivoj Boranić

Košarkaši „nemaju u svojoj blagajni ni jednog dinara“ i imaju samo jednu garnituru dresova budući da su „na izgradnju novog košarkaškog stadiona utrošili sva svoja novčana sredstva (oko 320.000 dinara)“. Nastup na državnom prvenstvu tako nije moguć pa mjerodavni u Gradu odlučuju pomoći Klubu koji je „jedina ekipa koja predstavlja ovaj primorski grad sa velikom sportskom tradicijom… u jednoj saveznoj ligi“.                          

Foto: Privatna arhiva Nebojše Gunjevića