Ususret 25. obljetnici smrti neponovljivog Krešimira Ćosića (25. svibnja 1995.- 25. svibnja 2020.)

 Iz knjige u pripremi zadarskog publiciste i suradnika portala Basketball.hr Drage Marića donosimo vam nikad objevljeni rukopis o Krešimiru Ćosiću kojeg je  napisao njegov učitelj i bliski prijatelj Milan Filipi. 

Filipi o Kreši

Na dan 25.svibnja 1995. umro je najveći hrvatski košarkaš ikada Krešimir Ćosić, uz sve ostalo i prvi Hrvat čije je poprsje uvršteno u Hall of Fame, košarkašku kuću slavnih. Krešo nas je nažalost napustio premlad u 47. godini i ove 2020. četvrt je stoljeća od toga tužnog događaja. Kako sam o Kreši, za mnoge njegove obljetnice, pisao bezbroj puta, ovoga puta, kao podsjetnik na našega velikana, podastirem zanimljivo mišljenje o njemu drugoga legendarnog Zadranina Milana Filipija, koji je Krešimiru Ćosiću bio učiteljem i bliskim prijateljem. Dobrotom Filipijevog sina Nevene dobio sam Milanove rukopise među kojima je i ovaj o Krešimiru Ćosiću. Donosim ga, prepisanog, u cijelosti.

- K. Ć. sam upoznao onoga dana kad je došao da se upiše u prvi razred gim. ped. smjera. Upisan je u 1.b.r. kome sam ja bio razrednik. Vodio sam ga sve četiri godine t.j. dok nije i maturirao.Kroz čitavo vrijeme svog školovanja u pedagoškoj gimnaziji bio je marljiv i discipliniran. Školski zadaci nisu mu predstavljali nikakav problem. No kao veliki zaljubljenik u košarku, a uz to i veliki talent za ovu igru Krešo je uz redovno pohađanje škole išao i na redovne treninge u K.K. "Zadar" gdje je za vrlo kratko vrijeme pokazao sve svoje vrline i znanje budućeg velikog majstora košarke. Tako je brzo postao prvotimac svog kluba pa svi ti treninzi, kao i brojna takmičenja, koja su obavezno povezana s putovanjima, nisu ga ometala u obvezama prema školi. Krešo je bio ljubimac svoga razreda i ne samo razreda već i čitave škiole. Evo jedne sličice iz razreda: kad je došao u razred onako visok teško se je mogao uvući u za njega malene klupe. Tako bi se nekako uvukao pružajući svoje duge noge za dvije klupe unazad. Izgledalo je kao da mu ta visina nekako smeta. Ali to je kratko trajalo. Kad je K. pokazao koliko on kao košarkaš vrijedi i kad su rezultati njegovih sposobnosti izišli na vidjelo, naš se Krešo ispružio u svoj svojoj veličini.

Krešo je bio sportaš broj 1 u našoj školi i kao takav uza sve obaveze prema svom klubu i svim brojnim takmičenjima uvijek je nastupao za boje svoje škole. Znao je ravno iz autobusa, na povratku s nekog takmičenja, uskočiti u igru svoje školske momčadi. Što je samo jedan od dokaza koliko je volio svoju školu pa prema tome nije nikakvo čudo što je bio obljubljen.

O Kreši kao čovjeku mogu reći samo najljepše, jer kao takvog ga poznajem od prvog dana, kad je ušao u moj razred. I nakon završetka njegovog školovanja na našoj školi pratio sam Krešine nastupe i uspjehe. Jer samo marljivim i upornim radom, a ako je usto povezana i ljubav prema sportu, što je svakako u njegovom slučaju, onda rezultati nemogu izostati. Krešo je uvijek nasmijan i vedar, njegov karakterističan smješak na licu odaje njegov pravi lik. On je čovjek koji ne zna za grubu riječ, sa svakim uvijek dobar i prijazan i spreman pomoći, ako ustreba. Nije spreman na nikakve svađe i podvale. Jednostavno to Krešo ne može. Evo još jedne sličice o Kreši: Godinama je putovao svijetom i iz svakog mjesta u kog bi stigao ili bio na takmičenju, Krešo je meni svom razredniku slao dopisne karte s pozdravima. To ističem kao još jedan dokaz njegovog karaktera i odgoja. Moje je mišljenje, a dobro ga poznam, Krešo je izuzetno i nadasve pošten i častan čovjek. Miroslava Cerara (velikog slovenskoga gimnastičara, op. D.M.) i Krešu smatram najsvjetlijim likovima našeg poslijeratnog sporta.