Europa i Svijet
Nikos Galis – maleni Grk ubojite ruke

Nikos Galis – maleni Grk ubojite ruke

Autor: Goran Klobučarić Photo: Basket Retro YouTube

U rubrici Legende prisjećamo se Nikosa Galisa - grčkog Boga košarke.

Bilo je to sredinom lipnja 1987. godine, točno prije 30 godina. Grčka metropola Atena ugostila je završnicu Europskog prvenstva u košarci. U dvorani Mira i prijateljstva, koja je inače svim navijačima Cibone u prekrasnom sjećanju, jer su u njoj Zagrepčani u travnju 1985. osvojili prvi naslov prvaka Europe, skupilo se 20.000 zaluđenih navijača Grčke. Nikos Galis, tada već 29-godišnji virtuoz gotovo je sam dobio reprezentacije Jugoslavije u polufinalu i SSSR-a u završnom ogledu. Taj omaleni, 183 cm visoki košarkaš, odigrao je simultanke, samo dvije od ukupno osam na tom prvenstvu, na kraju odvevši Grke do senzacije, osvajanja Eurobasketa, prvi a i do današnjeg dana jedini put.  

Ali, tko je zapravo Nikos Galis? Rođen je 23. srpnja 1957 u Americi, točnije u New Jerseju, pod pravim imenom Nikolaos Jorgalis. Dijete je grčkih useljenika s otoka Rodosa. Otac Jorgos bio je boksač i pokušao je Nikosa zaraziti tim sportom. Ali, majčina briga bila je jača. Stela Galis je teška srca gledala kako joj sin svake večeri dolazi s treninga sav u krvi i rekla – dosta. „Drukala“ je za košarku i uspjela. Na igralištima New Jerseya neumoljivo je haklao do iznemoglosti. Bio je odlučan uspjeti. Uzor mu je bio Walt Frazier. 


Upisao se na Sveučilište Seton Hall 1975. godine i ubrzo počeo pokazivati sjajne šuterske osobine. Tako da je fakultetsko razdoblje okončao s 27.5 koševa po susretu. Na draftu su ga izabrali Boston Celticsi i to kao 22. pick, ali zbog učestalih ozljeda nije navukao legendarni zeleni dres. Samo da spomenemo da je na tom draftu Larry Bird izabran kao 6. pick, a jako dobro znamo što je sve ostvario, kakve je sve uspjehe kasnije napravio ovaj fenomenalni košarkaš. Nikos Galis je do priznanja došao mukotrpnih radom, upornošću i vjerom da ne smije odustati i da samo tako može ostvariti željeno.   

„Uh, koliko sam bio nesretan zbog činjenice da neću zaigrati u NBA ligi. Zamislite, dijeliti svlačionicu s Larryjem Birdom. Ali, netko gore htio je drugačije“, ni danas ne može prežaliti Nikos Galis.


Kada se oporavio od ozljeda slijedeći korak koji si je zacrtao bila je Europa. Zagrizli su vječiti rivali Olympiacos i Panathinaikos, ali Galis ih je odbio, s obrazloženjem da je iznos koji mu je ponuđen smijurija i da nema šanse da obuče crveni ili zeleni dres. 

Na kraju je završio u Arisu, iako se isprva opirao takvoj mogućnosti. Uprava solunskog kluba nije htjela prihvatiti Galisovo „ne“, nego su poslali dva predstavnika u SAD. Darivali su roditelje i ishodili Nikosu grčku putovnicu, tako da je odmah mogao nastupati kao domaći igrač. Već u prvom službenom susretu započela se rađati nova zvijezda. Tada jakom Iraklisu zabija 30 poena, od kojih većinu iz skok šuta unatrag, svog trade marka, po čemu je i ušao u košarkaške knjige.

„Iako sam puno zabijao, uglavnom smo gubili utakmice i to me je činilo tužnim, nesretnim. Odlučio sam ostati još sezonu i ako se ništa ne popravi, dići sidro“ reći će Galis kada se prisjeća događaja s početka grčke odiseje.

Splet sretnih okolnosti išao je na ruke navijača Arisa. Već sljedeće sezone počeli su sve više uzdignutih glava napuštati parkete, a Galis je sezonu okončao s fenomenalnih prosjekom od 44 koša po utakmici. Rekord datira kontra Ionikosa – 62 poena. Prvi klupski trofej podiže 1983. Naravno, opet je najbolji strijelac u Ligi, a što je ukupno bio 11 puta, i to uzastopno. Ali, to nije sve. Te 1983.  na Eurobasketu u francuskom Limogesu, inače prvom na kojem je nastupio i Dražen Petrović, osvaja pehar za najboljeg strijelca (prosjek 31.8),  a isti doseg polučit će još i 1987., dvije godine poslije u Zagrebu, gdje Grci osvajaju srebro i 1991. u Rimu.


Prekretnica za grčku klupsku, ali kako će se kasnije pokazati i reprezentativnu košarku zbiva se 1984. Naime, te godine za Aris potpisuje Panajotis Janakis i stvoren je ubitačan tandem strijelaca. Ova dva fenomenalna košarkaša odvela su Aris do sedam uzastopnih naslova prvaka i pet kupova, uz jedan vjerojatno nedostižan doseg – 77 utakmica bez poraza u domaćim natjecanjima. Jedino u Europi nisu završavali prvi, već su tri puta uzastopno bivali sudionikom Final Foura (1988-1990).

Na Svjetskom prvenstvu 1986. u Madridu Grčka zauzima 10. mjesto, ali Galis opet pobjeđuje u konkurenciji za najboljeg strijelca.  A onda slijedi 1987. iz uvodnog dijela teksta.

„Mi smo se nadali da bismo možda mogli u borbu za medalje, ali da ćemo osvojiti Olimp, prvo mjesto to niti u najluđim snovima nismo sanjali. Ali kako je turnir odmicao, kada smo pobijedili Jugoslaviju, nacija je poludjela. Nastavak natjecanja igrali smo u transu i trijumf u finalu protiv SSSR-a je samo slijed svih tih događanja“, govori Nikos Galis o danima koji su ušli u anale grčkog sporta, a njega učinili mitom i legendom... Vrijedi se sjetiti te petorke: Janakis, Galis, Kambouris, Christodoulu, Fasoulas, na čelu s trenerom Kostas Politisem. Svaka utakmica bila je poseban doživljav i događaj. Spektakl kakav mogu prirediti samo skroz napaljeni navijači, ali u pozitivnom smislu naravno. U skupini su za protivnike imali reprezentacije SSSR-a, Jugoslavije, Francuske, Španjolske i Rumunjske i nitko, ama baš nitko im nije davao niti gram šanse da izbore polufinale.


Galis je tu kampanju započeo sa 44 koša Rumunjskoj, isto toliko Jugoslaviji, nastavio s 31 poenom Španjolskoj, te natjecanje u skupini okončao opet s 31 košem Sovjetskom Savezu. Uslijedilo je četvrtfinale protiv Italije. Nikos igra fenomenalno, zabija iz svih pozicija, publika je u transu, dvorana gori i na kraju slavi sa svojim junacima. Nakon susreta novinari su upitali Galisa je li mu ovaj susret najbolji u karijeri, a pakleni šuter odgovara: „Da, ali u polufinalu i finalu bit ću još bolji“.

Tada je to izgledao kao znanstvena fantastika. Nekako se logičnim činilo da Jugoslavija neće dozvoliti novi posrtaj od napaljenih domaćina. I sve je krenulo u tom slijedu, Plavi su poveli s 15 pogodaka razlike, ali tada su neshvatljivo stali. Krenulo je ludilo, posebno se istaknuo, uz naravno poslovično odličnog Galisa, mladi Teofanis Hristodulu, koji je pogodio nekoliko trica za koje volimo reći da spadaju u domenu nevjerojatnih i reprezentacija Kreše Ćosića je polako ali sigurno tonula u provaliju, iz koje se do kraja susreta više nije izvukla. Nikos Galis je susret završio s 30 poena i sav u transu najavio veliko finale protiv SSSR-a.


„U nedjelju 14. lipnja nakon što dobijemo Sovjete očekujem da cijela nacija izađe na ulice i da vodstvo naše zemlje proglasi taj dan praznikom“. I zaista, taj datum je ušao u anale grčkog sporta. Jedna do tada relativno košarkaški nepoznata zemlja ostvarila je gotovo nemoguće, popela se na Olimp. Galis igra kao nikada do tada, pogađa okružen trojicom, četvoricom igrača. Na kraju slave nakon produžetka, a prva osoba kojoj je Nikos Galis potrčao bila je supruga Tzeni, koja je tih dana često bila u medijima, ponajviše zbog toga što je predvodila orkestar od 20.000 navijača, koji niti jednog trenutka nisu prestali pjevati, bodriti i pljeskati svojim košarkašima. Najbolji igrač i strijelac tog Eurobasketa u toj posljednjoj utakmici zabio je opet 40 poena i nakon finala podsjetio okupljenju sedmu silu na izjavu danu nekoliko dana prije završnog susreta.

„Sjećate se kad ste me pitali je li mi susret protiv Italije najbolji u reprezentaciji i ja sam vam odgovorio da jest, ali da ću biti još bolji posljednje dvije utakmice. Sada vidite da vam nisam lagao. Da, ovo protiv SSSR-a je moj vrhunac. Ne može se bolje, jer ipak je to finale, utakmica života“, ponosno je ponavljao Galis.                      

Početkom 1988. Nikos ostaje bez supruge. Najveća osobna podrška, Tzeni, pogiba u prometnoj nesreći. Galis pada u depresiju, ali i obećava da će u nastavku karijere sve što ostvari posvetiti baš njoj. A igrao je još šest sezona, četiri u Arisu i posljednje dvije u Panathinaikosu, gdje ga je trenirao i naš Željko Pavličević.


Što se tiče nastupa u nacionalnoj vrsti, Europsko prvenstvo u Zagrebu 1989. također je vrijedno malo opširnijeg spomena. Naime, tada se najavljivalo da Grčka nema baš nikakve šanse domoći se medalje i da bi peto mjesto bio plafon. Međutim, Galis, Janakis i ostali grčki heroji opet su sve ostavili bez daha. Iako su u nastupnom susretu deklasirani od Jugoslavije, ipak su se uspjeli plasirati u polufinale, a u njemu ih je očekivala vrsta SSSR-a, željna osvete za bolan poraz od prije dvije godine. Predvodili su ih Sabonis, Kurtinaitis, Homičus, Valters, Tihonjenko i svi su očekivali lak zadatak i već je sve bilo spremno za veliko finale protiv domaćina. Ali, Grci su još jednom polučili senzaciju. Nikos Galis je opet letio, pogađao kao na tekućoj traci i na kraju utakmicu završio s 45 poena od ukupno 81 svoje reprezentacije. Sasvim dovoljno za mininalnu ali toliko slatku pobjedu.

U finalu ponovno su „dobili po prstima“ od Jugoslavije, ali to ih nije previše pogodilo. Opet su osvojili medalju i tako dokazali da osvajanje zlata iz Atene nije bila puka slučajnost.         

I za kraj se još malo vratimo na Galisov klupski dio karijere, jedan za njega poprilično neobičan detalj. U finalu doigravanja 1991. protiv najljućeg rivala PAOK-a potukao se s Branislavom Prelevićem, kojeg se navijači Cibone sjećaju po tome da je njihov klub izbacio iz polufinala playoffa 1987. kada je predvodio Crvenu zvezdu u velikom senzaciji. Zbog toga je morao propustiti tri utakmice na početku iduće sezone, sezone koja mu je ujedno bila i posljednja u Arisovom dresu. Karijeru je okončao pomalo i neslavno. U drugoj sezoni u Panathinaikosu u susretu protiv Abelokipija sjedio je na klupi prvi dio utakmice, a kada ga je trener Kostas Politis zatražio da uđe u igru, Galis to rezolutno odbija, dapače, naprasno odlazi u svlačionicu. Bio je to kraj. Neslavni kraj slavne karijere, u kojoj je odigrao 754 službena susreta, uz prosjek 32.8, dok je za reprezentaciju participirao 169 puta, uz gotovo identičan učinak – 30.6 poena po utakmici.

Prije pet godina godine Nikos Galis je dobio još jedno veliko priznanje. Njegov Aris odlučio je dvoranu nazvati po njemu, točnije „Dvorana Nikosa Velikog“. Rijetko se događa da za života netko zasluži takvu čast. Obično to uslijedi nakon smrti. Ali, ovo je još jedan dokaz kakav je trag ovaj igrač ostavio u povijesti kluba u trinaest godina koliko je oblačio žuto-crni dres.