Jeste li spremni za novu rundu?
Hrvatska košarkaška reprezentacija će do kraja ovog tjedna odigrati dva susreta kvalifikacija za SP koje će se održati dogodine u Kini. Ako mislite da ćemo vam otvarati stare rane podsjećajući vas pojedinačno na tijekove svih utakmica, ne brinite. Ni sami se ne želimo previše podsjećati na kalvariju skupine D, u kojoj smo do samog kraja plesali na tankoj žici mogućeg ispadanja iz daljeg natjecanja. Loše otvaranje u kojem smo bljedunjavom igrom u Nizozemskoj te sramotno beskrvnom izvedbom u Zagrebu protiv Italije sami sebi stvorili pritisak u ostatku kvalifikacija je imalo za posljedicu... pa, ono što se događalo na Višnjiku prije nešto više od pola godine. Bilo je tu i loših taktičkih odluka, bilo je tu i manjka sreće, ali ponajviše je bilo lakrdije uzrokovane suludim FIBA-inim sustavom natjecanja. Ipak, nakon rošade u kojoj je Dražen Anzulović zamijenio Ivicu Skelina koji, istinabog, na raspolaganju nije niti u jednom trenutku imao NBA igrače, činilo se da nam je došlo ljepše razdoblje. Mlado ljeto nam je donijelo dopadljivu igru i dvije čiste pobjede protiv Rumunjske i Italije, pa smo od devetog kruga pakla u samo osamdeset minuta došli pred vrata raja. Radile su se kalkulacije, računao broj pobjeda koji nam je potreban za uspješan kraj kvalifikacija... A onda su došli rujanski prozori. Litva je bila desetkovana ozljedama i otkazima svojih glavnih igrača, ali je riječ o košarkaškoj naciji koja ima nemali broj kvalitetnih igrača sustava, kakvi mogu odgovoriti zahtjevima reprezentacije. No, dok je domaći poraz od oslabljene Litve bio još nekako prihvaćen u javnosti, onaj od Poljske u Gdansku nije. Utakmica u kojoj smo imali inicijativu veći dio susreta, ali u kojoj je čvrsta i homogena momčad Mikea Taylora znala iskoristiti naše slabosti, probudila je sjećanja na rovovske bitke koje smo vodili u prethodnim reprezentativnim akcijama. S manje ili više sličnim uspjehom.
Dražen Anzulović (Foto: fiba.basketball)
Jednu stvar olako previđamo. Hrvatska je mala zemlja s ograničenim bazenom iz kojeg crpi igrače s reprezentativnim potencijalom, a ako na to dodamo eksponencijalni rast drugih sportova uslijed vrhunskih rezultata (ponajprije rukomet, koji je košarci oduzeo nemali broj potencijalnih bekova i krila), vrlo brzo dođemo do situacije u kojoj shvatimo da je naša košarkaška nacionalna vrsta skupina s nekoliko vrhunskih pojedinaca, ponešto pomoćne radne snage i još dvadesetak ljudi sa šireg popisa koji imaju određene kvalitete vrijedne reprezentacije, ali i nemali broj nedostataka. Ne treba smetnuti s uma ni lošu ekonomiju, u kojoj je tek Atlantic Grupa Emila Tedeschija ostala kao relevantna kompanija voljna uložiti u košarku. Vezano uz to, od izvoznika gotovog ili makar poluproizvoda, postali smo izvoznici (igračke) sirovine. Kako to izgleda na konkretnim primjerima imamo ovih dana prilike vidjeti diljem NBA lige. Dragan Bender i Ivica Zubac broje minute u igri prstima jedne ruke. Ante Toni Žižić ne igra previše, ali ima nekakav kontinuitet nastupa. Nadamo se da će svi oni u jednoj točki okrenuti momentum u svoju korist, ali trenutna situacija ne djeluje sjajno. Mario Hezonja je kategorija za sebe, čardak ni na nebu ni na zemlji. U potpuno disfunkcionalnim Knicksima, koji otvoreno ganjaju što lošiji omjer u nadi da će na draftu ubosti Ziona Williamsona ili R.J. Barretta, karizmatični David Take-that-for-data Fizdale kombinira najbizarnije petorke i sustave igre, sve kako bi profil(tr)irao nekolicinu koji bi trebali biti nositelji danas-sutra pretendenata na vrh Istoka. Mladi Dubrovčanin, koji će u veljači proslaviti svoj tek 24. rođendan, lutao je od DNP-CD statusa, pa sve do 30+ minutnih nastupa. Šuterski se traži, djeluje kao da je izgubio ponešto i od ulaza kojeg je u drugom dijelu prošle sezone znao nerijetko pokazati, a i njegovo nadaleko poznato samopouzdanje je, čini se, na nikad nižim granama. Svi ti dečki imaju jednu stvar zajedničku, a to je odlazak u NBA praktički iz juniora. Jedini naši igrači koji u NBA ligi imaju jasnu ulogu i minutažu u momčadi su, jasno, Dario Šarić i Bojan Bogdanović. Prvi je, promjeni momčadi unatoč, već u nekoliko navrata pokazao da nije izgubio mojo, a drugi se u odsustvu glavne zvijezde momčadi (Victor Oladipo) prometnuo u prvu napadačku opciju.
Dario Šarić i Kruno Simon (Foto: fiba.basketball)
No, nitko od navedenih momaka neće biti u Osijeku. Na raspolaganju neće biti ni naši euroligaški igrači poput Kruna Simona, pa se Anzulović morao okrenuti domaćim snagama. Seciranje popisa ponaosob je besmisleno. Svaki od pozvanih igrača može, ako je na najvišoj razini svojih sposobnosti, dati kvalitetan doprinos reprezentaciji. Za izvlačenje tog maksimuma je, naravno, zadužen stručni stožer.
Imajući u vidu sve to, što zapravo možemo očekivati od naših momaka? Ako želimo rezultat, a da pritom ne ulazimo u kibidabi kalkulacije i kombinacije, trebali bismo izvući četiri pobjede iz isto toliko preostalih utakmica. No, jedna od tih utakmica je gostovanje u Litvi, a tamo ne bismo bili sigurni ni da dođemo u najjačem sastavu. Nećemo zato reći da je rezultat nebitan. Čak i ako ne odemo na SP, bilo bi lijepo da u ostatku kvalifikacija osjetimo žar, volju i borbenost. Ako je cijena izvlačenja pouka i katarze (u pozitivnom smjeru, dakako) u domaćoj košarci jedan neplasman na svjetsku smotru, samo dajte. Mi ćemo i za tri godine opet biti ovdje, pratiti i navijati. I za pet, deset...