Ako je nekad i bilo bolje, nećemo o tome. Radije nađimo načina kako da sutra bude opet dobro.

"Više nitko nije krojač, sad su svi stilisti" - jedna je od legendarnih rečenica iz još legendarnijeg gostovanja Miše Kovača u vrućoj prisavskoj fotelji Aleksandra Stankovića prije dobrih petnaestak godina. Premda je cijela emisija s godinama dosegla kultni status među publikom, za potrebe ovog teksta zadržat ćemo se samo na prispodobi o krojačima i stilistima.

Kakve to veze ima s hrvatskom košarkom, pitate se. 

Već godinama nas šačica posljednjih košarkaških Mohikanaca tražimo odgovore na već desetljećima goruća pitanja. Kako opet doći u sam vrh reprezentativne košarke? Kako da nam klubovi opet budu r̶e̶l̶e̶v̶a̶n̶t̶n̶i̶  sudionici međunarodnih natjecanja? Kako proizvesti igrača od nekog "s dvije lijeve"? Kako proizvesti igrača od megatalenta? Kako proizvesti igrača?

Ključna riječ je, naravno, struka. Međutim, postoji struka i "struka". U dvadesetom stoljeću ova igra je doživjela tek natruhe rasta popularnosti, koja će je s vremenom lansirati tek stepenicu ispod njegovog Veličanstva, nogometa. Njena doktrina se u to doba prenosila mahom s koljena na koljeno, formalno obrazovanje za košarkaškog trenera je bilo rezervirano tek za skupinu najistaknutijih. S vremenom se situacija promijenila, ne samo u košarci, već u (momčadskom) sportu općenito. Analitika je počela uzimati sve veći dio pažnje struke u odnosu na iskustveni osjećaj s terena. Mi Hrvati smo se, kako to obično biva, našli negdje u raskoraku, propuštajući pritom uzeti najbolje od oba svijeta a često preuzimajući one lošije strane.

Krešimir Ćosić i Slavko Trninić su odgojili brojne generacije košarkaša (Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića)

Nadaleko su poznate priče o košarkašima iz premijerligaških klubova koji na utakmice dolaze direktno s posla, u uniformama gradskih i državnih kompanija, kao i o onima koji su u aktivnim igračkim godinama zbrojili i oduzeli da im se više isplati, primjerice, dostavljati pizze i hamburgere nego igrati košarku. Ako ćemo baš biti zlobni i praznovjerni, možemo reći da nam je na naplatu došla loša karma zbog dugogodišnjeg ruganja luksemburškim, ciparskim, bjeloruskim i inim poštarima, konobarima, mesarima. Kako okriviti momke koji u karijeri nisu bili dovoljno loši da na vrijeme odaberu školu i posao, a opet nisu bili ni dovoljno dobri da kroz bavljenje sportom koji vole osiguraju egzistenciju u mladoj životnoj dobi? Oni sami bi prvi voljeli da se s njima bolje radilo i da su (postali) bolji igrači pa da mogu kvalitetno živjeti od svoje profesije, košarke. Isto tako, kako ih kriviti što su se rodili u vremenu kad od košarke svi veći sponzori peru ruke, a i ona šačica privatnih poduzetnika koja je imala nekakvu volju i želju ulaganja u ovaj sport je s vremenom otišla, potpuno ili većim dijelom.

Kolega Stanko Ružić se prije nešto više od mjesec dana pozabavio problematikom šuta, odnosno traženjem načina rješavanja gorućeg problema nedostatka kvalitetnih dalekometnih strijelaca. Kao sugovornike u emisiji "Hrvatska košarka" imao je neke od najboljih u tom segmentu - Slavena Rimca, Zdravka Radulovića, Acu Petrovića, Josipa Sesara. Logično, svi su kao najvažniju stavku razvoja mladih šutera naveli rad, ponavljanje, trening. Negdje u toku dana, kad vam ovaj tekst ishlapi ili prisjedne, ovisno o preferencama, kolega Ružić će izbaciti drugu epizodu serijala, ovaj put posvećenu kvalitetnim playmakerima. Možemo pretpostaviti koji će biti sugovornici, a i zaključci.

Da se vratimo malo na krojače i stiliste. Dojam je da nikad nije bilo lakše postati trener. Odnosno, osoba s licencom za obavljanje trenerskog posla u košarkaškom klubu. Na veliku žalost, radi se o kolopletu administrativno-nebuloznih propisa, na temelju kojeg dobijemo kaotičnu situaciju na terenu. Dakle, u stvarnosti to izgleda ovako nekako, manje ili više karikirano: potplaćeni isluženi veteran počinje polako shvaćati kako mu noge, ruke ni refleksi nisu kao nekad. Nekad davno čak i je završio nekakvu srednju školu, stekao nekakvo zvanje, ali nakon toga nije baš bio u doticaju s materijom. Da li mu se raditi šegrtske poslove s 35 godina na grbači? Najčešće i ne baš. Što je alternativa? Malo se motati oko (matičnog) kluba, sjediti u prvom redu tribine na svakoj utakmici, vidjeti što se događa... malo smetati na treninzima, dodavati lopte na šuterskom treningu i tako to. S vremenom, predsjednik će ga pitati zanima li ga stvarno trenerski posao. Možda da, možda i ne, ali nije baš da ima nekog izbora, a i ta prokleta košarka je ionako sve što je ikad radio u životu. Pa nek ga voda nosi, pristane. Naravno, tko će sad čekati četiri, pet ili više godina da on stekne diplomu na trenerskoj akademiji. U krajnjoj liniji, tko će to platiti? Klub? Nema klub novaca za takve stvari, treba riješiti predstečajnu / dugovanje prema bivšim zaposlenicima / račune za struju i vodu / neplaćene obveze prema marketingu i ostalim suradnicima... Snađi se sam, prijatelju. Ako je nešto i uštedio za karijere, čak si i može priuštiti plaćanje visokoškolskog obrazovanja. Ako nije, uvijek postoji višetjedni tečaj kojeg isplatiš kratkoročnim kreditom. Tako će biti zadovoljena administrativna forma, a ako želiš dodatno ulagati u svoje znanje, sretno s tim. Naknada koju ćeš dobiti, bila to plaća u klubu ili iznos od prikupljenih članarina, najčešće neće biti dovoljna da bude ekvivalent nekakvoj pristojnoj plaći, pa na kraju ljudi pokleknu i počnu raditi doslovno bilo što u cilju krpanja kućnog proračuna. S druge strane, za kvalitetan rad s mladim igračima je potreban tim profesionalaca. Govorimo o minimalno treneru, dva kvalitetna pomoćnika i osobi zaduženoj za fizičku spremu. Naravno, uprave klubova se najčešće grohotom nasmiju na takvu ideju i odjednom je, primjerice, jedan trener juniora odjednom i nutricionist, psiholog, učitelj, trener, vozač. Sve za plaću jedne osobe, i to najčešće ne previsoku.

Antonio Vlaić, najbolji kontrolor parkinga među košarkašima i košarkaš među kontrolorima parkinga (Foto: Basketball.hr / Šime Zelić)

Koje je rješenje?

Naravno, najlakše je ovako biti pametan iz fotelje. Uprave hrvatskih košarkaških klubova, čak i kad nisu nakupina političkih poltrona o kojima se "treba pobrinuti", funkcioniraju u iznimno nezahvalnom okruženju. S jedne strane imamo Savez koji bije vlastite bitke s duhovima prošlosti, s druge bitku za prevlast u međunarodnoj košarci, s treće nelojalnu regionalnu konkurenciju s netransparentnim izvorima financiranja, s četvrte zakonske okvire unutar same Republike Hrvatske koji dodatno otežavaju pronalazak ionako sve rjeđih sponzora ne voljnih, već sposobnih za financiranje ozbiljnih sportskih subjekata. Kada bi se bar jedna od ove četiri stavke pomaknula s mrtve točke i u pravcu koji odgovara našim željama, to bi bio korak naprijed. Idealno bi bilo stvaranje nekakvih okvira financiranja koji bi omogućili klubovima da prežive od početka do kraja sezone bez "neophodnih" prodaja glavnih igrača. Također, a ovo je nemoguće izvesti bez konačnog kraja bitke FIBA-e i ULEB-a, potrebno je stvoriti zakonski okvir koji bi bolje zaštitio klubove koji izbacuju mlade igrače iz svojih omladinskih pogona. Možda se, a ovo je samo moj utopijski san, može stvoriti mreža košarkaških akademija u kojima bi ti nesretni poštari, parking-službenici i dostavljači hamburgera (ako žele) radili kao profesionalni individualni treneri, svaki u svom sektoru. Ako bi bili adekvatno plaćeni za rad u košarci, teško da bi im teško pala činjenica da nisu stilisti, već krojači. Pa ako bi takve akademije ponudile pojedinom igraču dodatnih 3-4 sata rada dnevno, brzo bi se vidjeli rezultati, pa kolega Ružić ne bi trebao otvarati teme o nedostatku šutera ili razigravača s našim košarkaškim dinosaurima. Naravno, s razgranatom mrežom malih akademija stvara se infrastrukturni problem, iliti manjak kvalitetnih (trening) dvorana. S obzirom da bi se kroz takve akademije stvarala dodatna vrijednost, možda bi investitori i sponzori imali nekakvu poslovnu računicu u stvaranju takvog sustava. Ujedno, malo bi se ispraznila košarkaška bara u kojoj bi bilo nešto manje pirana (iliti trenera opće prakse) na nepromijenjenom broju riba koje su njihov plijen (iliti klubovi kojima trebaju osobe s licencom). 

Savez bije svoje bitke pa i one s duhovima prošlosti (Foto: Marin Sušić, HKS)

Stvar je razgovora, dogovora i pametnih poteza. Moguće je ustrojiti ovakvu priču i s nešto manje subjekata, ali onda treba napraviti selekciju i zahvaliti se onima koji su višak, zaželjeti im sreću u daljnjem radu uz nadu da, jednog dana kad i ako to situacija bude dozvolila, se vidimo opet. Važno je samo da program postoji, da je ekonomski održiv i da daje priliku mladim ljudima da nešto postignu u sportu, ako to žele. Je li rješenje, detonator procesa, možda nekakav vrhunski rezultat reprezentacije? Ako se ne radi o kontinuitetu, već o jednom ili dva bljeska, ne nužno na dugi rok, ali je dobra prečica za početak. Jednog dana kad i ako dospijemo tamo gdje želimo biti, naučimo na pogreškama i nemojmo izazivati karmu ruganjem poštarima i dostavljačima hamburgera. Najteže je učiti na vlastitim greškama. Ali, ako iz njih izvučemo pouke, to ne može nikako završiti loše po nas. Ne smije.