Imam malo obrnutu teoriju o tome da ABA ligu trebaju igrati iskusniji, a domaće prvenstvo mlađi igrači.

Kao dječak zavolio je košarku i njoj se maksimalno podredio. Danijel Lutz, dijete Dubrave iako još uvijek mlad trener već ima niz uspjeha, a svakako strši dvostruka kruna s Cibosima iz 2013.godine. Sezonu koja će ostati upamćena po prekidu zbog pandemije koronavirusa nije proveo na užarenoj klupi.

- Ja sam ove sezone imao još ugovor Seoul Samsung Thunders iz Južne Koreje, ali nismo se oko nekih stvari dogovorili. U međuvremenu sam ovu sezonu iskoristio za neku rekuperaciju, rad na sebi. Ono što želim je to da se ne svedem samo na trenerski posao jer evo na primjeru Bjelice se vidi kako je trenerski posao dosta nesiguran. Radio sam kao sukomentator na dva EP i SP, puno NBA utakmica, pisao kolumne, imao podcast o NBA ligi i to je nešto što je potrebno da mi daje šansu da budem u košarci ako nemaš trenerski posao. Bio sam preko zime dva tjedna kod Bojana Bogdanovića u Salt Lake Cityju i upoznao njegov klub. Bio sam i na Filipinima gdje sam odradio pripremni period za njihovu ligu - kaže Lutz na početku razgovora kojeg smo zamislili kao presjek njegove karijere.

O počecima u Dubravi

- Košarku sam u Dubravi počeo trenirati u četvrtom razredu osnovne škole zaluđen košarkom i utakmicama Cibone i tadašnje Jugoplastike, a Dubrava je bila jedna od boljih škola košarke. Sjećam se svog prvog treninga koji govori o tome koliko je košarka bila popularna jer se radila selekcija za ulazak u školu košarke. Trojica prijatelja i ja smo morali proći osnove vođenja lopte i šutiranja na koš bez da smo ikada kročili u dvoranu. To je za ovo današnje razdoblje totalno nepojmljivo. Uz to u kvartu je stalno bila prilika da budeš uz košarku jer je na haklu 50 ili 60 ljudi bilo raspoređeno na tri ili četiri koša. Ta zaluđenost košarkom me uvela u ovaj sport, a druga stvar je bila da sam imao trenera Zvonka Novosela. Na prvom treningu prije nego što smo uopće driblali ili šutirali na koš on nas je učio pivotirati što je recimo sada zanemareni tehnički elemenat. Moji kadetski i juniorski dani su bili za vrijeme rata kada nije bilo baš mogućnosti za neki kontinuirani radi i treneri su se stalno mjenjali koji su u krajnjem slučaju bili i na ratištima.

- Dogodila se situacija već s 14 ili 15 godina u izostanku trenera da mi je bila povjerena uloga organizatora treninga. To je nešto što su u meni tada prepoznali Damir Beneta i Tihomir Bujan. To su bili moji prvi susreti s trenerskim poslom, a već sa 16 godina sam vodio i svoju prvu utakmicu na prvenstvu za mlađe kadete. Bujan je procjenio da moje igračke sposobnosti nisu za neku vrhunsku košarku, što mi je u tom trenutku bilo nešto najgore, ali tada je konkurencija bila izuzetno velika. On me usmjerio prema trenerskom poslu što se kasnije pokazalo kao ispravna odluka. Tada je bilo normalno da ljudi poput mene odnosno košarkaški entuzijasti ne napuštaju košarku. Kasnije sam u Dubravi vodio sve mlađe dobne selekcije. U tom periodu sam se jako puno družio s Edinom Hadžićem i imali smo zajedničku ideju da Dubrava ima šansu da poveća broj polaznika škole košarke. Poslije toga se to zaista i realiziralo. Ono što sam radio u Dubravi s mlađim kategorijama je bilo upravo ono što sam radio kod trenera Novosela, od osnovnih fundamentalnih stvari prema dalje. Kasnije su mojim odlaskom iz Dubrave upravo te generacije igrača s kojima sam radio direktno ili indirektno postizale najbolje rezultate u klupskoj povijesti’‘.

Lutz je u suradnji s Hadžićem i Marijom Mikulčićem potpisao prvi U12 trofej Dubrave 2003.godine. Bio je to prvi u seriji trojeja koje su osvajale mlađe kategorije kluba s istoka Zagreba.

Dvije godine u Kaptolu kod Pepsija

- Još kao trener Dubrave nekoliko godina sam radio na kampu HKS-a u Poreču kojeg je vodio pokojni Boško Božić Pepsi. Jako puno vremena ljeti sam tamo provodio praktički po pet ili šest smjena. Jedno ljeto sam ostao čak osam tjedana, ali to je moj sport i htio sam upoznati igrače iz drugih država i županija. Imao sam priliku gledati treninge različitih trenera i kada se dogodila situacija u Dubravi da su imali neke druge ideje ja sam na poziv Pepsija preuzeo mlađe kategorije Kaptola, kluba, odnosno projekta koji je bio u nastajanju. Pepsi je nakon niza godina u Novom Zagrebu ili Zagrebu radio novi projekt i sjetio se mene da pokušam organizirati klub što se tiče mlađih kategorija. Tada je počela suradnja na seniorskom nivou između Kaptola i Cibone. Prvu sezonu je trener Tus radio s mladim igračima, a drugu sezonu sam ga ja naslijedio i tada s 25 godina kao vrlo mlad trener dobio sam priliku da radim s igračima gdje je najstariji igrač Ante Krapić imao 20 godina, a mlađi su bili igrači 1986/87/88 godište. Šakić je stigao do reprezentacije, a mnogi su imali i imaju dobre karijere kao Baran, Štula, Mileković. Bila je to momčad kao kombinacija igrača Kaptola i juniora Cibone i te godine smo bili vrlo blizu vrha Druge lige gdje su bili Dubrava i Zabok. Tada smo s juniorima bili treći u Hrvatskoj što je bio veliki rezultat za tako jedan mali klub.

Poziv iz Cibone

- Ono što je meni pomoglo da dođem u Cibonu je činjenica da su treninzi Kaptola bili u dvorani Dražena Petrovića. Mi smi imali treninge u podne, a ja bi došao na jutarnji trening seniora Cibone i odgledao taj trening, odradio svoj trening u podne i onda bi ostao pogledati trening juniora Cibone i večernji trening seniora kada je bio trener Dražen Anzulović. Na jako puno tih treninga je bio direktor Cibone Božo Miličević koji me stalno viđao u dvorani te dvije sezone i kada se otvorila prilika u kadetima Cibone on me pozvao sebi i dogovorili smo se za pola minute bez da smo razgovarali o nekim uvjetima, već samo o principu rada i to je naravno bilo neko moje ispunjenje snova. Ta je priča trajala godinu dana dok za trenera seniora Cibone nije došao Velimir Perasović koji je napravio razgovor sa mnom i uzeo me za svog pomoćnika.

Kada se sjetimo Perasa na klupi Cibone odmah nam se ukaže i onaj nesretni poraz u Areni Zagreb od Partizana o finalu ABA lige.

- Neki dan je bila godišnjica te utakmice, i svaki godine se sjetim te utakmice. Često čitam tekstove gdje ljudi pišu kako je kompletna klupa Cibone nakon koša Bojana Bogdanovića uletila u teren mislivši da je vrijeme isteklo. Ja moram reći da nisam bio na terenu, već sam bio potpuno svjestan da je ostalo još šest desetinki do kraja. Ne znam na koji način sam ostao pribran jer vjerojatno nisam bio svjestan na koji je način Bojan šutirao tako kasno. Onda sam vidio točno kako je Kecman primio loptu i pogodio. Eto imam jedan prsten manje, a jednu gorku pilulu više u životu.

Dok nije stigao na klupu Vukova Danijel je imao bogato trenersko usavršavanje.

 - Moram reći da sam imao vrhunsku sreću biti na klupi u dvije sezone Eurolige gdje smo igrali Top 16 i bili konkurentni za Top 8 i da sam imao kolegu Tomicu Mijatovića koji je radio stvari koje je malo ljudi radilo što se tiče skautinga i on me apsolutno bez ikakvog ega ili animoziteta prihvatio i sve djelio sa mnom što se tiče tog dijela sporta. Tu sam mu neizmjerno zahvalan. Radio sam praktički sa svim našim izbornicima jer sam asistirao Perasoviću, Anzuloviću, Repeši, Mršiću, Vrankoviću te još Zdravku Raduloviću. Od svakog sam ponešto uzeo.

O duplom naslovu s Cibonom

- Ima nekoliko situacija koje su mi jako drage u karijeri. Već sam opisao rad s mladim igračima u Kaptolu i to natjecanje u Drugoj ligi i medalja na juniorskom prvenstvu. Naravno da mi je ta 2013. godina i dvostruka kruna s Cibonom posebno draga. Sjećam se kad sam došao na klupu da je situacija bila jako teška i da je bio jedan veliki psihološki problem. Jednostavno igrači su bili u apsolutnom nepovjerenju prema samima sebi da mogu nešto napraviti te sezone. Dolazilo je do promjena u sastavu, a u jednom trenutku je došao i Dario Šarić kao veliki talenat. Stranci koji su bili na početku su odlazili i tu sam jako ponosan na jednu činjenicu. Na temelju iskustva koje sam skupljao prije i s u suradnji s Rimcem i Vanjakom, te Meštrovićem koji je jako puno radio sa Šarićem uspjeli smo kao tim vratiti vjeru igračima da vrijede. Sjećam se razgovora s Meštrovićem koji me pitao ”Jesi li siguran da je ok da Dario toliko trenira”, a moj kratak odgovor je bio 'kad će ako neće sada'. To će i Meštar potvrditi. Nismo sputavali Šarićevu želju za radom i ostali igrači su to vidjeli i nisu mogli ništa reći. To je jačalo karakter ekipe i psihološki smo bili jaki. Rješili smo ABA ligu na vrijeme, a doigravanje smo nakon osvojenog Kupa prošli s 5-0.”

Unatoč duploj kruni nije ostao na klupi Vukova

- Ja sam nakon tog naslova rekao da sam spreman ostati na klupi Ciboni i to je moj jedini odgovor na pitanje kako to da nisam ostao na klupi Cibone. To je bila odluka kluba i ja sam brzo završio na Kosovu jer sam sebi rekao da ću prihvatiti prvu ponudu koja stigne. U tom trenutku je proradio neki inat u meni. O sebi često intimno kažem da sam najbolje čuvana tajna hrvatske košarke. Shvaćam da je trenerski posao profesionalca takav, ali bi i moja karijera vjerojatno bila drukčija da sam dobio priliku ostati na klupi Cibone jer sam šansu definitivno zaslužio.

Uslijedio je odlazak na Kosovo gdje je prihvatio ponudu KB Peja, tamošnjeg prvoligaša iz Peći.

- Tamo je košarka nešto što je nama bila početkom rata. I ove godine sam nešto pratio njihovu ligu i bez obzira što nemaju kvalitetu domaćih igrača i kupuju nekakve skromne strance koji nude atraktivnost njihove dvorane su pune. Tamo gdje sam ja živio kava je koštala 50 centi i kada se digne za 10 centi ljudi jednostavno ne idu u kafiće. To je njihov standard. Karta je između 1 i 2 eura, a dvorane su uvijek pune. Ono što se poklopilo mojim dolaskom na Kosovo je bilo da su njihovi klubovi prvi puta te godine igrali natjecanje van njihove države, a to je bila Balkanska liga. Jedan detalj te lige je kada smo igrali u Skoplju naš autobus je stao, a ja nisam znao zbog čega stoji, a moj pomoćni trener mi kaže 'žao mi je treneru ali moramo stati u MCDonalds'. Oni koji su živjeli u Peći nikada nisu bili u MCDonaldsu. Krenuli smo s četiri poraza u sezonu, ali prije nego što sam otišao zbog privatnih razloga nanizali smo devet pobjeda. Imao samo 18 pobjeda u 19 utakmica u jednom trenutku, ali sam nažalost morao otići.

Nakon godinu dana (2015) uslijedio je povratak pod Toranj, ali u ulozi trenera juniorske momčadi s kojom je postao prvak Hrvatske.

- Te godine smo bili prvaci s odličnom momčadi. Žižić je igrao samo završni turnir, igrali su Zubac, Slavica… a ono što mene posebno veseli da je još jako puno igrača iz te generacije ili igra HT Premijer ligu kao što su Slavica, Mandić, Uljarević Buljević, Popić, ili su na collegeu u SAD-u kao Maričević, Skokna i Kumanović. To je sezona u kojoj mo jako puno radili. Imao sam dva odlična asistenta, danas trenera u Zaboku Ivana Tomasa i Ivana Kapova, te kondicijskog trenera Bašića i način na koji smo organizirali treninge je po meni put kako bi trebali raditi bez neke lažne skromnosti kako se proizvode igrači ne samo vrhunski, već i za domaću klupsku košarku. Tim momcima što su preživjeli te godine skidam kapu. Oni bi u 7 ujutro počeli trening i radili sa kondicijskim trenerom, nastavili s Tomasom i Kapovom, a oko 8.45 kada ih ja preuzmem oni bi bili zagrijani i pripremljeni za onu finu obradu što se kaže. Tu govorim samo o jutarnjem treningu. Svaki igrač je imao između 11 i 13 treninga tjedno uz naravno službene i prijateljske utakmice.

Slijedila je epizoda u Cedeviti gdje je trebao voditi drugu momčad u domaćem prvenstvu.

- Nažalost ta ideja o projektu zbog koje sam ja došao u Cedevitu da bude druga momčad se jako brzo raspala. Bilo je premalo igrača da to bude autonomna momčad, a poslije toga su u tu momčad dolazili igrači koji su bili višak u prvoj momčadi i čekali da se riješe ugovori kao što su Stockton i Hopson. Puno mi je bolji bio način na koji je Rimac radio poslije, a mi nažalost nismo imali autonomiju. Drago mi je da su neki igrači iz te momčadi pokazali kvalitetu kao Bundović, Rogić, Marko Ramljak, Lončar, Vučić. To je cijela grupa igrača koja je bila neodlučna oko toga mogu li postati igrači i ako ništa drugo mislim da sam dobro potrošio vrijeme tih nekoliko mjeseci da ih uvjerim da to mogu biti.

Dvije godine u Južnoj Koreji

- To je za nas apsolutna egzotika. S njima sam kontaktirao na prijelazu u 2016. godinu i izmjenili smo nekoliko mailova. Mene je tamo preporučio NBA skauta iz New Orleansa s kojim sam se upoznao kada je u bio u Zagrebu gledajući igrače za draft. Iz našeg razgovora je proizašlo da su dobili dosta točnih informacija od mene što se tiče tih igrača. U Koreji su uvjeti za rad u košarci fenomenalni. Oni su u klupskom uredu imali desetak ljudi koji su bili zaduženi za skauting. Gledali su igrače iz Europe, Azije i tamo je pravilo da ne smiju dovesti igrače koji su tri zadnje godine igrali u NBA ligi. Apsolutno su sve znali o igračima i kasnije su mi u razgovoru rekli da su bili u Hrvatskoj kada sam ja bio trener Cibone i gledali Romea Travisa koji je tada igrao za Zadar. Jako puno podataka su imali. Te 2016. godine kada sam išao tamo znali su da radim individualno s Bojanom Bogdanovićem koji je tada bio najbolji strijelac OI-a u Riju i to mi je isto jako dobro došlo kao neka preporuka. Bio sam tamo pet tjedana trener za tehniku i šut. Iduće godine su me opet zvali da dođem i nakon samo nekoliko dana su mi ponudili ugovor. Bio sam trener u stručnom stožeru momčadi Seoul Samsung Thunders i vodio treninge dvije sezone, a utakmice po njihovim pravilima nisam mogao voditi. Liga ima 10 klubova, a moj klub je bio na pragu play offa. Najveći uspjeh meni osobno je to što su dva mlada igrača i jedan stranac koji je dobio njihovo državljanstvo s kojim sam ja radio postali reprezentativci. Tamo je jedno zanimljivo pravilo da svi igrači osim ako su osvojili zlatne medalje na SP ili Azijskim igrama moraju ići u vojsku.

Lutz je i ove sezone imao nekoliko ponuda iz domaćih klubova, ali vjeruje da će na jesen doći jedan novi izazov. S obzirom da prati naše klubove pitali smo njegovo mišljenje o natjecanjima koje imaju klubovi.

 - Našim košarkašima trebaju utakmice i to smo im dužni omogućiti. Jako mi se svidjela odluka da se igra tri kruga domaćeg prvenstva. Treba igrati što više i ukoliko nema ABA lige neophodno ja da što više klubova igra neko inozemno natjecanje. Ako je princip da se sudjeluje u ABA ligi onda apsolutno nema potrebe. Imam malo obrnutu teoriju o tome da ABA ligu trebaju igrati iskusniji, a domaće prvenstvo mlađi igrači. Ne, s obzirom na to kako stojimo bilo bi jako dobro da mlađi igrači igraju ABA ligu. Ja nisam protiv nijedne lige kako se ona zvala, ja sam da se igra jer i naši veliki igrači su kao mladi igrači praktički igrali ABA ligu i to nije problem. Problem je da se mora igrati i proći teško gostovanje uz težak i naporan rad, zaključio je razgovor Lutz.