Izdvojeno:

ABA liga: Cibona - FMP 63-81 ABA liga; Mega Bemax - Zadar 98-74

Intervjui
Oton Janković o američkom snu

Oton Janković o američkom snu

Autor: Basketball.hr basketball.hr Photo: Arhiva

Vjerujte mi, iako sam živio u dvije najtoplije države bilo mi je mnogo puta “zima oko srca“

Devetnaestogodišnji Zagrepčanin Oton Janković ljetos je maturirao na Floridi te se vratio iz Sjedinjenih Američkih Država u rodni grad Zagreb na kratki predah prije povratka na prestižno Sveučilište Vanderbilt koje mu je dodijelilo košarkašku stipendiju.

Ispričaj nam malo kako to da si se odlučio otići u SAD? Je li razlog košarka ili obrazovanje?

- Pa i jedno i drugo. Ponosan sam što sam maturirao u košarkaški i akademski visokorangiranoj srednjoj školi Montverde Academy pored Orlanda, na Floridi. Prije toga sam dvije godine bio u Napi, Californija. Te škole i njihove momčadi igraju turnire po cijeloj Americi. Letio sam svaki vikend na novi turnir tijekom sezone. Igrao sam u brojnim državama SAD-a, igrali smo i na Bahamima. Ukupno, to su bilo izuzetne tri godine u kojima sam uvijek igrao s nekim od sadašnjih NBA igrača, ali i protiv njih, čuvao ih. Upoznao sam Gary Trent Jr., De Andre Aytona, Cam Raddisha, R.J Barreta, Ignas Brazdeikisa, ali i mnoge o kojim će se tek čuti, hahaha… Kad sam došao na prvi trening u momčadi je bilo deset crnih igrača, od toga njih čak 6 je došlo iz Afrike. Sportski smo se brzo skompali i prihvatili su me kao mlađeg brata. Trenira se svaki trening na nož, maksimalno, poslije se svi međusobno izgrlimo i izmirimo ako je bilo iskrica. Timski duh i podrška suigraču se tamo izuzetno vrednuje, ali se i uči. Brzina reakcije suigrača i eksplozivna igra s puno dodavanja mi je jako legla. Bilo je potrebno nametnuti se u momčadi nekim svojim osobitostima, ali i stjecati nova znanja i vještine. Ako je trebalo išao sam na individualne treninge šuta jedanput tjedno u 2 sata vožnje udaljeni Sacramento. Izgubiš 5 sati na vožnju da bi trenirao 1 sat šut! Kao da odlaziš iz Zagreba u Pulu i nazad, ali isplatilo se. U samo tri treninga sam dignuo postotak na zavidnih 85%. Kasnije sam na treningu prvi završavao šuterske vježbe a s time stekao povjerenje suigrača da mogu pogoditi, pa sam na utakmicama dobivao više asistencija.

Kada sumiraš te tri godine na čemu si najviše profitirao, što ti je bilo najljepše a što najteže?

- Najviše sam naučio o načinu života i načinu razmišljanja Amerikanaca. U školi se manje uče fakti. a više postizanje cilja i kako to novostečeno znanje primijeniti danas. Kako nisam imao veliku jezičnu barijeru već do polugodišta sam napisao najbolji esej i čitao sam ga pred svima. Sva pomagala su na raspolaganju u školi, imao sam I-pad od škole na korištenje za sve školske potrebe. Mailom sam komunicirao sa profesorima…Sve su to vještine koje su za njih normalne u osnovnoj i srednjoj školi, odnosno, na takvim dobrim i jako skupim školama. Na košarkaškom planu, na početku mi se urezala rečenica komentatora utakmice Warriorsa: “It’s fun to watch!” Košarka puni dvorane ako je zabavno gledati, a košarka se tamo gleda na svim nivoima. U srednjoj školi preko 5 milijuna djece igra i trenira košarku, sport se potiče, ljudi imaju pred kućama koševe, haklaju… Nama je nerijetko bila prepuna dvorana u kojem god dijelu SAD da smo igrali svoje srednjoškolske turnire. Prije i poslije utakmica smo dijelili brojne autograme, obilazili smo vrtiće i škole u blizini, družili se sa malim budućim igračima i navijačima. To je dio prezentacije košarke, osvještavanja kulture sporta koja podržava vrhunske i sposobne u onome što rade. Gledao sam par NBA utakmica Warriorsa, Jazza, Orlanda i Kingsa uživo. E to je pravi doživljaj! Vidjeti uživo svoje idole, parket puca od brzine i atraktivnosti, dalekometne trice, predivno…Proljeća sam igrao turnire na koje uglavnom dolaze isključivo mediji, NBA scouti i sveučilišni treneri koji tamo biraju igrače. To treba vidjeti, uglavnom se igraju turniri u ogromnim dvoranama sa po 16-20 terena, gdje se igra cijeli dan na svim terenima, bude preko 100 momčadi s po 12-ak igrača, skoro sve se prenosi na streamu. Tamo se jede, daju intervjui, razgovara sa trenerima i odmara između utakmica. Mojoj momčadi iz Oaklanda je sponzor bio Damian Lillard osobno. Igra se kraće i skoro bez ugrijavanja, nekada po 2-3 utakmice dnevno. Jako je prestižno igrati za bilo koju momčad kojoj je sponzor neki bivši ili sadašnji NBA igrač, jer tako selekcionirane igrače gledaju treneri sa boljih sveučilišta tzv. High Major. Najteže mi se bilo priviknuti na način igre 1 na 1, treneri na tom srednjoškolskom nivou košarke ne inzistiraju na timskoj obrani, niti na striktno postavljenim napadima, za naše pojmove to je divlja košarka. Ali kroz treninge sam se vrlo brzo i na to prilagodio.

Kako ti je bilo priviknuti se na to da živiš bez brata i roditelja, sam tako daleko?

-  Ah da, nije bilo stalno samo “sunčanih dana”, ljubavi i uspjeha, vjerujte mi, iako sam živio u dvije najtoplije države bilo mi je mnogo puta “zima oko srca“. Bilo je povreda, nostalgije, problema, konfliktnih situacija, pravi život, a i sam odabir fakulteta je jedan jako iscrpljujući i turbulentan proces. Mislim da sada mogu reći da sam u ove tri godine jako puno naučio, odrastao i očvrsnuo dovoljno da mogu nastaviti na sljedećem nivou biti i dalje ovako uspješan.

Dobro, a kako je sve počelo?

-  Kao Zagrepčanin svoje sam djetinjstvo i mladost proveo na Trešnjevci, u svom kvartu u kojem sam pod Ciboninim tornjem nekako valjda bio predodređen da u vrlo ranoj dobi otkrijem ljubav prema košarci. Moja Trešnjevka pravi je poligon za odabir sporta u ranoj dobi, a kako me je tata sa starijim bratom i njegovim frendovima dok sam još bio u vrtiću vodio na utakmice Cibone. Valjda mi je podsvjesno to ostalo kao brz i atraktivan sport. U punoj dvorani Dražena Petrovića, gdje se viče i navija, ali i jedu kokice... Treneri su prepoznali da imam potrebne predispozicije, ali to je samo jedan preduvjet. Odavno sam svjestan kako sama brzina i visina nije dovoljna za postizanje većih rezultata. Iza mene su godine svakodnevnog treniranja i to ne samo košarke. Do tada su me roditelji navodili, isprobao sam bazične sportove poput gimnastike i plivanja, a bilo je tu i treniranja nogometa, čak i hokeja na travi! U osnovnoj školi sam stršao u razredu kao najviši, pa je bilo logično da se oprobam i u košarci, te su me primili u Školu košarke „Vučići“. Ubrzo sam ušao u selekciju KK Cibone kao 3 godine mlađi i tu je počela moja ljubav sa košarkom.

Kao mladi Cibonaš stasao je, u ne samo talentiranog igrača, već je kroz godine treniranja stekao potrebne radne navike te vještine kojima je doprinosio pobjedama KK Cibone u mlađim kategorijama na državnoj i međunarodnoj razini. Zbog prepoznatog talenta i sposobnosti često je igrao sa starijim godištima. Time je dobio priliku igrati protiv najboljih europskih mladih igrača. Osim Zagrebačkog košarkaškog saveza, Otonovu dominantnu igru prepoznali su i treneri Hrvatskog košarkaškog saveza. Oton je igrao u hrvatskom dresu od najranijih selekcija reprezentacije. S ponosom se sjeća sudjelovanja i osvajanja 4. mjesta na Europskom kadetskom prvenstvu (U-16) u Poljskoj.

- To je bilo ljeto sa puno odricanja, u grupi nismo krenuli baš blistavo. Jedna teška pobjeda nakon 2 produžetka nas je digla. Kako je turnir odmicao postali smo prava škvadra i zato smo se uspjeli plasirati tako visoko.

Od osobnih uspjeha, Oton bi svakako istaknuo događaj koji ga je košarkaški, ali i životno usmjerio prema želji da se razvija u košarkaški najizazovnijoj sredini na svijetu. Na Jordan Brand Classic kampu Oton je u europskoj konkurenciji bio prvoizabrani, nakon čega je sudjelovao kao predstavnik europske desetorice najboljih mladih košarkaša na oglednom Jordan kamp natjecanju u New Yorku. U tom trenutku shvatio je da se može nositi s najvećim izazovima te da pripada elitnom vrhu mladih najtalentiranijih igrača svijeta.

-  Ma to je bilo veličanstveno iskustvo za mene. Tamo sam vidio da znam i mogu igrati među najboljima u godištu na svijetu. Igrao sam utakmicu u velikom Barclays Centru, gdje igraju Netsi. Trenirao sam u privatnoj dvorani Carmela Anthonyja. Bio sam na večeri sa Ray Allenom i Oladipom. Odnos prema nama je čak i u hotelu bio kao da smo već zvijezde i meni se to jako svidjelo. Ameri fakat žive košarku. Tona novinara, foto reportera, davao sam hrpu intervjua, pitanja su frcala od kako se osjećaš, do toga da im pričam o Hrvatskoj... Uvidio sam da je to poticajna sredina gdje se želim razvijati u vrhunskog sportaša, znao sam da se želim ostvariti kao cjelovita svestrano obrazovana osoba koju bavljenje sportom neće u tome ograničiti. Donio sam odluku o preseljenju u SAD gdje je moguće spojiti školovanje i bavljenje sportom. Amerikanci vrednuju školski i sportski trud, požrtvovnost i uspjehe te nagrađuju odabrane stipendijama na vrhunskim sveučilištima.

Od brojnih američkih sveučilišta čiji košarkaški programi sudjeluju u Diviziji 1, za mladog Jankovića su bili zainteresirani Sveučilišta poput Stanforda, Princetona, Texas Techa, Wichita Statea, Arizone, UCLA-e, Georgia Techa, Tennesseeja, St. Louisa, George Washingtona, Northwesterna, St.John'sa, Seton Halla, Michingana, Minnesote i mnogih drugih. Oton je prihvatio ponuđenu stipendiju jednog od akademski najprestižnijih privatnih Sveučilišta Vanderbilt u Nashwillu (Tennesse). Muška košarka na takvim vrhunskim programima ima punu stipendiju svih troškova studiranja i življenja, čak je osiguran mjesečni đeparac u visini određenoj po strogim pravilima amaterizma NCAA. Međutim, za košarkaške znalce, ime novog glavnog trenera Commodorsa, Jerry Stackhousea, znači ne samo sveučilišnu košarkašku razinu već NBA okruženje. Stackhouse je nakon uspješne igračke NBA karijere i trenerskog iskustva u razvojnoj NBA G League (gdje je proglašen 2017. trenerom godine u ovogodišnjem NBA prvaku Toronto Raptorsima), bio pomoćni trener NBA tima Memphis Grizzliesa. Pri odluci da prihvati mjesto glavnog trenera na Sveučilištu Vanderbilt u svoj trenerski tim je zaposlio iskušane košarkaške profesionalce iz NBA.

- Nemam vam što dodati, ja od sada nadalje živim svoj san, do odlaska u profi vode. Bolju sredinu za razvoj nisam mogao sebi niti zamisliti,. Tražiti će to da i dalje iz sebe izvlačim svoj maksimum, ali na manje odavno ne pristajem! Mislim da je dovoljno reći da je vrijednost novog tima Vanderbiltovih Commodorsa prepoznala i jedna NBA legenda, Scotty Pippen. Između ostalih i njegov sin će zajedno sa mnom zaigrati najesen svoju prvu sveučilišnu sezonu u jakoj Southeastern konferenciji (SEC). Od dolaska sam nakon liječničkog pregleda i nekih formalnosti, u punom pogonu. Nastava je počela i naporno treniramo, upoznajemo se međusobno i sa zahtjevnim trenerskim zamislima u napadu i obrani. Dani mi nikada nisu bili kraći!

To je veliko priznanje, potvrda akademske i košarkaške vrijednosti mladom Otonu Jankoviću koji je svoj košarkaški san započeo na školskom igralištu zagrebačke Trešnjevke. Iako svjestan toga, Oton kaže da nije bilo mjesta opuštanju. Cijeli lipanj mogli ste ga sresti u zagrebačkoj teretani kod prof. Pere Kuterovca i dvoranama. Pripremao se kako bi se spreman pridružio svom sveučilišnom timu u Americi na ljenjem semestru. Kako si proveo prvih mjesec dana treninga i školovanja na Vanderbiltu?

-  Kad sam došao na drugi dio ljetnjeg semestra slušao sam dva predmeta i položio ih sa izvrsnim uspjehom. Trenirao sam svakodnevno, a najčešći su ranojutarnji treninzi u teretani sa trenerom Carlosom Danielom koji je došao iz NBA tima Denver Nuggetsa, prije je radio u Spursima, New Orleans Pelicansima. Rad u teretani je strogo individualiziran, pod stručnim nadzorom nutricionista. Vjerujte mi iznimno nam je naporan trening. Tako sam u samo tri tjedna smanjio udio tjelesne masnoće sa 7,8% na 6,9%, a dobio sam 2,5kg mišićne mase, a unosio sam preko 5000 kalorija dnevno. Hranili smo se obilno u sportskom restoranu sa igračima američkog nogometa i atletičarima. Družili smo se sjajno sa ostalim sportašima jer smo ljeti uglavnom mi bili na kampusu. Pred početak jesenskog semestra smo cimer Scotty Pippen Jr. i ja preselili u zajedničku sobu u dom za Freshmane(brucoše). Nastava jesenskog semestra nam je počela krajem kolovoza i krajem rujna počinjemo trenirati u dvorani punom parom na taktici, dizati formu za početak sezone u studenom.

Da, reci nam kakav ti je „Radni dan“?

-  Svakodnevni raspored mi je skroz ispunjen, od 6.30 ujutro teretana, pa žurim na predavanja, poslijepodne obavezno 2-3 sata učenja i košarkaški trening. Kako NCAA pravila ograničavaju sate treninga trenerima, često odlazimo Scotty i ja sami u dvoranu raditi vježbe ili šutirati na koš. Nerijetko se sami „izmaltretiramo“ gore nego na zajedničkim treninzima. Skoro svakodnevno ispucam preko tisuću šuteva, jer su takvi zahtjevi stavljeni pred mene. Moja uloga u momčadi će biti koristiti svoje šuterske sposobnosti, igrati kao vanjski igrač 1 na 1, koristiti svoju brzinu, a istovremeno ići na skok. Veselim se jer je to igra koju nosim u sebi i tako volim igrati, prepoznali su to treneri, misle da tako mogu najviše doprinositi momčadi. Radimo puno na timskoj obrani, ispravljanju svakog detalja, sve se radi strpljivo i u ugodnoj atmosferi. Izvući će igrački maksimum iz svakog od nas! Ne žalim se kad kažem da je naporno, na kraju dana sam sretan jer znam da sam dio jedne lijepe priče. Osjećam pripadnost ugodnom okruženju Vanderbilt Univerziteta.

Pun brucoškog žara nam je ispripovijedao Oton svoje utiske sa Vanda. Želimo mu daljnji akademski i sportski napredak.