Zadarske košarkaške priče (28)

A „divno shvaćanje amaterizma u sportu“, o kojem je ushićeno pisao Boris Dimitrović, igrači su shvaćali sasvim drugačije. Kao i njegov članak u listopadu 64. i njihovo Otvoreno pismo iz ožujka 1965., kojega su svi potpisali, o tomu vremenu govori puno. Oni nisu pjesnički rasplinuti već su vrlo jasni i ozračje u kojemu žive promišljaju čini se puno realnije.

S jednog od turnira na betonskom terenu Jazina

„1. Mi smo uglavnom klub radnika. Svi radnici rade i dobivaju nagradu prema učinku. Svojim čestim odsustvom s posla, istina, ometamo proizvodnju, ali zbog toga gubimo i zaradu. Osim u izuzetnim slučajevima ne dobivamo naknadu. 2. Dok naši drugovi s posla mogu u slobodnom vremenu zaraditi honorarnim radom, mi treniramo i igramo pod vrlo nepovoljnim uslovima. 3. Ni jedan od pet studenata, igrača našeg kluba, ne prima stipendiju.  4. Dvojicu naših drugova – doslovno – hrane roditelji s veoma niskim primanjima. 5. Za razliku od većine prvoligaških ekipa mi ne primamo hranarinu. 6. U toku dvadeset godina samo dva stana dodijeljena su našim igračima kao košarkašima. 7. Jedan od naših najistaknutijih igrača, Željko Troskot, nalazi se momentalno u vrlo nezavidnom položaju: oženjen, dvoje djece, bez posla, bez stana – on se nalazi u bezizlaznoj situaciji za koju je ‘zaslužna’ njegova ljubav prema klubu.“ Igrači ističu kako bi Troskot sigurno „svoje životne probleme riješio u nekom drugom gradu“, osjećajući se kao „pastorčad grada“.

Novosel iza Giergie koji šutira

„Zadrani hrle na stadion i gromoglasno daju oduška svojim osjećajima, bodre svoje ljubimce i pozdravljaju ih za divne sportske užitke koji im pružaju“ a oni upozoravaju kako se samo od bodrenja ne živi. Ponosni na uspjehe i što su „u izvjesnom smislu postali simbol“ Grada, kažu: „Dobivali smo obećanja. Na rješenje tih problema čekamo već 15 godina. Stalno nam se obećava. Pitamo se: koliko će to trajati?“