Divljenje splitskom mađioničaru.

Na današnji dan prije točno 30 godina (28.04.1991.) u Beogradu je odigrana 3. utakmica finala play-offa košarkaškog prvenstva Jugoslavije - Partizan Beograd vs. Jugoplastika ''POP 84'' Split 64:86 (27:41) - gdje su s ukupnih 3:0 splitski ''Žuti'' osvojili i četvrti uzastopnu titulu prvaka. 

Ta je obljetnica ponukala jednog od nas, člana naše hrvatske košarkaške obitelji na emotivnu i činjeničnu objavu na društvenim mrežama. Poštujući želju za anonimnošću, donosimo dijelove objave iza koje i redakciji i urednički beskompromisno i čvrsto stojimo. 

- Bila je to zadnja utakmica prvenstva bivše države koje je u tom trenutku, odmah iza NBA lige, bilo najjače košarkaško državno natjecanje na svijetu! Tog 28.04.1991. godine, u zemlji već duboko podijeljenoj mržnjom i načetoj ratom, Toni Kukoč je usred Beograda dobio nezapamćene ovacije srpske publike! Ovacije onog građanskog, civiliziranog, košarkaškog Beograda bile su vjerojatno i posljednja lijepa uspomena iz ''sportske'' Jugoslavije.

Na stranu statistika koja ne može ni izbliza dočarati Kukijevu dominaciju - a bilo je nešto poput 14 PTS, 12 AST, 15 REB, 6 BLK, 7 STL (!?) - onako kako je Toni igrao tog dana u ''Hali sportova'' bila je čista košarkaška magija i najbolja interpretacija jedne škole košarke, ironijom sudbine, baš u zadnjoj utakmici u svojoj (klupskoj) povijesti.

Imala je Jugoplastika (POP 84) tada u sastavu puno velikih igrača (Perasović, Savić, Sretenović, Tabak, Naglić...), ali ono što je Toni Kukoč radio možda i najjačoj ekipi Partizana ikad (Đorđević, Danilović, Paspalj, Obradović, Nakić, Pecarski...) - koja će, u čak slabijem sastavu, za manje od godinu dana postati prvak Europe - bilo je doslovno kao ''IGRANJE S MALOM DICOM''!

U jednom je trenutku prijenosa pokojni novinar Dragan Nikitović (1930-1997), nakon što se cijelu večer divio splitskom ''mađioničaru'' i praktički komentirao samo njegove poteze, rekao da je gledati Tonija kako igra košarku - ''umjetnički doživljaj''.

Kukoč je s 22 godine već bio osvojio svjetsko zlato (1990.), olimpijsko srebro (1988.), dva europska zlata (1989., 1991.), tri Eurolige (1989., 1990., 1991.), četiri prvenstva Jugoslavije (1988., 1989., 1990., 1991.), bio juniorski prvak svijeta (1987.) kao i juniorski (1986.) i kadetski (1985.) prvak Europe, a gotovo na svim tim natjecanjima bio je proglašavan za MVP-a. Da je i onda prestao igrati košarku, već bi odavno trebao biti u Hall ogf Fameu!

Svaka čast europskim košarkašima koji su zasluženo u Kući slavnih - Meneghinu, Dalipagiću, Galisu, Marciulionisu, Rađi i Divcu - ali, uz dužno poštovanje svakome od njih, nisu na košarkaškoj razini Tonija Kukoča.

U zadnje se vrijeme vode neke ''laičke'' rasprave i ''stručne'' ankete o tome tko je najbolji hrvatski košarkaš svih vremena (na koncu se sve svodi na nečiji ''subjektivni'' ukus) - Krešo Ćosić, Dražen Petrović ili Toni Kukoč. 

Moguće h je usporediti jedino kroz zaključak da je svaki u nekom ''svom'' segmentu bio najbolji i u svojoj epohi podignuo hrvatsku, jugoslavensku, europsku i svjetsku košarku na razinu više, 

Nemoguće ih je usporediti po gotovo svim drugim kriterijima: (1) bili su potpuno drukčiji (svaki autentičan na svoj način) košarkaši, (2) bili su totalno drugačiji karakteri i ličnosti, (3) igrali su na različitim igračkim pozicijama; još točnije - svaki je sam stvarao neku svoju posebnu poziciju izvan do tada poznatih shema košarkaške igre i (4) igrali su u vrijeme različitih stadija evolucije europske košarke

Ispravno je reći (a samo još Arvydas Sabonis i Sergei Belov mogu stati u petorku i ''istu rečenicu'' s njima) da je Hrvatska - tj. Dalmacija na potezu Zadar-Šibenik-Split - dala tri najbolja europska košarkaša 20. stoljeća, na što nismo dovoljno ponosni..