Nakon što je Šibenka raskinula ugovor s talentiranim košarkašem, mladi centar iznio svoju stranu priče.

Pavao Paić je, uz Tonija Nakića i Domagoja Šarića, trebao biti igrač oko kojeg će se slagati momčad Šibenke za aktualnu sezonu. Taj trio talentiranih šibenskih košarkaša, redom reprezentativaca, trebao je biti kičma narančastih. Na žalost, Paića u toj ‘jednadžbi’ više nema. Gotovo preko noći prestalo se pričati o njemu, sve ga se manje spominjalo, sve dok nije potpuno nestao s radara. Paić je, naime, postao bivši. Momak koji je odrastao na Baldekinu, koji je krenuo iz Škole košarke Dražen Petrović, koji je s Nakićem i Šarićem rastao od kadetskih dana, prisiljen je potražiti novi klub. Iz Šibenke su mu, naime, u prosincu poslali raskid ugovora, na njegovu štetu. Epilog je to sapunice koja je trajala mjesecima, a koja je počela Paićevom ozljedom leđa. Ovo što slijedi njegova je priča.

- Sve je počelo još tamo u lipnju prošle godine, kada sam nakon dva tjedna treninga, jer mi domaći igrači smo nakon završetka sezone imali radno ljeto, osjetio bol u donji dio leđa. Dobio sam tri dana poštede, ali leđa su me nastavila zatezati. Mislio sam, međutim, da nije ništa strašno, jer svakog sportaša tu i tamo zabole leđa, tako da sam odradio treninge do kraja, do 28. lipnja. Međutim, bol nije prolazila, nego se iz leđa počela spuštati u nogu, sve do prstiju. Odlučio sam stoga napraviti rendgen, ali kako on nije ništa pokazao, htio sam nastaviti s pregledima. Prijavio sam se na magnetsku, prije toga sam se jasno, javio klupskom liječniku, iako su u klubu kasnije tvrdili da se nisam nikom javio. Magnet sam napravio 14. kolovoza i on je pokazao pomicanje diska od devet milimetara. Bio sam, jasno, u šoku, u depresiji, ali očekivao sam da će klub stati iza mene, da će preuzeti brigu o mom liječenju, voditi me kod doktora, plaćati to liječenje, jer u mom ugovoru, u stavku 14 stoji da je klub dužan plaćati liječenje u slučaju sportske ili bilo kakve ozljede koja nije nastala izvan dvorane. 

A ova jest nastala u dvorani. Iz kluba su mi kazali kako će preuzeti tu obvezu na sebe, ali da budem strpljiv. Međutim, to se odužilo i odlučio sam uzeti sve u svoje ruke, krenuti s liječenjem, zvati najbolje neurokirurge, najbolje fizijatre. Na koncu sam, kada je riječ o liječničkim troškovima, stao na 32 tisuće kuna, od toga sam 28 tisuća platio sam. Iz kluba su u međuvremenu krenuli s pričom da mi oni jesu platili liječenje, odnosno dva pregleda kod neurokirurga u Splitu i Zagrebu, i jesu, to je tih četiri tisuće kuna. Najsmješnije od svega jest da su na kraju za ozljedu optužili mog oca, jer sam paralelno trenirao u teretani, za što sam dobio dozvolu kluba. Njihova je teorija bila da mi je otac u teretani preopteretio leđa, što je smiješno. Od svibnja do prosinca bio sam kod pet fizijatara i kod osam, devet neurokirurga i svi su dali isto mišljenje, što imam napismeno, da nije riječ o ozljedi koja je nastupila momentalno, u jednom trenutku, dakle  da me presjeklo zbog nekog ‘dead lifta’ ili slično, već kao posljedica dugotrajnog opterećenja leđa, od previše skokova, sudara. Taj disk je možda ispao prije godinu dana i malo po malo tukao živac, sve dok nije toliko iskočio da ga je počeo gurati. Sve je dakle išlo postepeno, prvo s bolnim leđima u svibnju, pa se u lipnju i srpnju bol počela spuštati niz nogu, pa niz list, sve do prstiju. 

Imam osjećaj da su me kažnjavali

- Zanimljivo je da su mi još tijekom priprema od prošle godine predložili smanjenje ugovora, uz obrazloženje da imam prevelik ugovor. Nisam pristao normalno, jer na svakom treningu se borim, dajem sve od sebe na utakmicama. Ovo vam govorim jer je sve to povezano, cijeli ovaj odnos prema meni. Naime, od kada se saznalo za ozljedu na prve novce iz kluba morao sam čekati do 31. prosinca, kada mi je uplaćena jedna plaća. Do tada nisam dobio ni kune, a kako sam kazao, liječenje sam plaćao iz vlastitog džepa. Imam osjećaj da su me tim neplaćanjem kažnjavali jer sam odbio smanjenje ugovora. Ja mogu pokazati dobru volju, pristati na određeno smanjenje, ali pod uvjetom da mi bar plaćaju liječenje. Da sam pristao na toliko smanjenje ugovora koliko su tražili, vjerojatno si ne bih mogao platiti liječenje. 

Trpio sam, natezao se s klubom, sve dok više nisam imao kamo. Stoga sam poslao upozorenje da ću morati ići na HKS kako bih se izborio za svoje novce. Prvo sam poslao u listopadu, a njihov odgovor bio je aneks ugovora kojim bi mi se on smanjio za 50 posto, s tim da sam imao rok od pet dana za odgovoriti na taj aneks, jer u suprotnom će mi, stajalo je u njemu, raskinuti ugovor na moju štetu. Ja sam se normalno javio, došao sam na službenu adresu kluba, gdje nije bilo nikoga, pa sam zvao i ljude iz kluba, a oni s u mi tekli da će sve biti ok, da ćemo se dogovoriti. I na tome se stalo na neko vrijeme, s tim da sam i dalje čekao svoje novce. Nastavio sam s terapijama, jedno vrijeme sam čak i u dvoranu ušao, počeo raditi. Ali oporavak nije išao kako smo mislili da će ići. Tada su mi iz kluba, uz obrazloženje da žele da se što prije vratim, počeli nuditi da idem na operaciju. Međutim, za mladog sportaša od 20 godina operacija nije najbolja opcija, jer želim igrati košarku još deset, petnaest godina. Naime, s operacijom leđa vjerojatno bih se vratio prije i ušao u trening, ali mišljenje svih neurokirurga s kojima sam pričao je da će, operirao se ili ne, disk vratiti na svoje mjesto. Upozorili su me i da se nakon operacije može dogoditi da se svo opterećenje s jednog diska prebaci na drugi i da onda krene operacija za operacijom. 

Stoga sam u dogovoru s roditeljima i menadžerom odlučio da se neću operirati, već ustrajati na vježbama i terapijama koje su mi pripisali fizijatri. U međuvremenu sam i dalje čekao svoje novce, da bi u prosincu, nakon što nisam dobio već četiri plaće, poslao novo upozorenje klubu da ću ići prema HKS-u, jer više nisam imao čime plaćati terapije. Kao odgovor su mi iz kluba na kućnu adresu poslali raskid ugovora, na moju štetu, a koji, zanimljivo, vrijedi od 17. listopada. Dakle, već su ga imali spremnog, i sada ga poslali, dva mjeseca kasnije. Njihovo obrazloženje je bilo da sam 28. lipnja izašao zdrav iz dvorane te da sam na pripreme došao ozljeđen, praktički su me proglasili invalidom. Kazali su i da za to imaju relevantne svjedoke, ljude koji to mogu potvrditi. S nekima od tih ljudi, neću ih imenovati da im ne radim probleme, sam pričao i kazali su mi da im je sve jasno što se događa, ali da moraju štiti klub.

Čudi me taj odnos prema domaćim igračima

Na kraju svega, nakon što su se tako ponijeli prema meni, prema domaćem momku koji nikad nije radio probleme, dakle nakon svega što se događalo posljednjih mjeseci, prije dva tjedna su mi se javili iz kluba, iako sam po njihovom ja kriv za sve, i htjeli pričati o novom ugovoru. Pitali su me želim li i dalje igrati za Šibenik. Naravno da želim, meni je ovaj klub sve, rekao sam da mogu prijeći preko svega što su napravili, samo da i dalje igram u narančastom dresu. Ali, onda su opet počele igrice, odugovlačenja, htjeli su angažirati novog neuorokirurga, dakle sve iz početka i kao kruna svega kazali su da će mi novce koje mi duguju isplatiti kada potpišem novi ugovor. A vrijeme teče, prijazni rok raje do 5. veljače, želim znati na čemu sam, a još nisam dobio nikakvu potvrdu od kluba. 

Jesam li razočaran nakon svega? Normalno da jesam, jer uvijek sam davao sve od sebe za ovaj klub, bacao se na glavu, a sada ću morati otići. Prošle sezone, kada sam praktički bio jedini centar, odigrao sam na svoju odgovornost 35-40 minuta s izvrnutim zglobom, podmetnuo sam leđa. Kažem, bio sam opet spreman prijeći preko nekih stvari samo da igram. Bilo je lijepo svih ovih godina, dobio sam priliku kao mlad igrač, trenirao sam maksimalno, nikad se nisam štedio. Ali tek kad se ozlijediš vidiš da stvari nisu tako bajne, onda vidiš tko je kakav. Ovaj klub i dalje volim i volio bih se jednog dana vratiti, ali ne vidim s u njemu dok su neki ljudi tu. 

Čudi me općenito taj odnos prema domaćim igračima, znate što se događalo s nekima od njih prošlih sezona. Pojedinci iz kluba moraju preuzeti odgovornost za to, za sve što se događa. Od četiri ovoljetna pojačanja tri su već otišla, Jurić je ni kriv ni dužan smijenjen, odgovarao je za nešto što nije kriv. Najvažnije je da trener prođe pripreme s momčadi, a ovdje je trener smijenjen nakon šest kola i omjera 4-2. Nejasno mi je to, ne samo meni, nego i mnogima drugima koji prate i vole ovaj klub. Dugo sam razmišljao hoću li s ovime izaći u javnost, trpio sam, jer sam se nadao da će se nešto promijeniti, ali u meni je puklo. Nemam ništa od toga da vam pričam laži, govorim neistine, jednostavno sam morao olakšati dušu. 

Evo, ovo je bila Pajina priča. Neugodna jeste, ali morala je izaći van.