Intervjui

Slavko Trninić u društvu Dina Rađe i Arijana Komazeca na predavanju u sklopu Završnice Krešinog Kupa (veljača 2019.)

Slavko Trninić: Polivalentni igrači stvaraju prevagu u igri

Slavko Trninić: Polivalentni igrači stvaraju prevagu u igri

Autor: Branko Tabak Photo: Basketball.hr

Nakon predavanja u Splitu razgovorali smo s prof.dr.sc.Slavkom Trninićem.

Razgovor s prof.dr.sc.Slavkom Trninićem obavili smo nakon splitskog predavanja gdje je obrađena tema pod naslovom „Sustav cjelovitog razvoja igrača od U-8 do U-19" na dan finala kupa Krešimira Ćosića. Predavanje je održano iznad svih klasičnih standarda sa primjerima iz košarkaške prakse te s naglaskom na greške koje se čine u načinu treniranja, ne samo u mlađim dobnim skupinama, već i u radu sa seniorskim selekcijama. 

Svi sudionici seminara među kojima su bili Arijan Komazec, Dino Rađa, Stojko Vranković, Joke Vranković, Dražen Anzulović, Predrag Kruščić, Veljko Mršić, Jure i Tomislav Ružić, Nenad Videka bili su zadovoljni s pozitivnim pristupom rješavanju problema u košarkaškoj praksi. Interesantno je da su u publici bili, osim ljudi iz košarke, stručnjaci iz vaterpola, rukometa, mogometa i  kondicijske pripreme. Tijekom predavanja  date su preporuke za cjeloviti razvoj igrača, odgovori na brojna pitanja, ali i razmišljanja o  rješavanju mnogih problema  u struci.

Trninić tijekom predavanja 

ŠTO OMOGUĆAVA SUSTAV CJELOVITOG RAZVOJA IGRAČA?

- Sustav cjelovitog razvoja igrača treba promatrati kao proces sportske pripreme mlađih dobnih skupina koji omogućava kontinuitet  stvaranja vrhunskih igrača i vrhunske izvedbe. U suradnji s dr.sc. Antom Pericom (pomoćni trener seniorske reprezentacije Austrije, glavni trener juniorske reprezentacije Austrije i instruktor) oblikovan je plan i program za dobne skupine od U-8 do U-19.  

Cilj procesa sportske pripreme je cjeloviti razvoj igrača (tjelesni, spoznajni, emocionalni i socijalni razvoj). Pritom bi se trebalo primjeniti različite metode poučavanja, učenja i vježbanja koje će omogućiti razvoj cjelokupnog potencijala košarkaša. 

Učenje i uvježbavanje tehničko-taktičkih, kondicijskih i psiholoških vještina je moguće uz usmjeravanje i zadržavanje  pažnje na najvažnije detalje unutar pojedine vještine ili kombinacije vještina. Plan i program omogućava  racionalno upravljanje procesom sportske pripreme koji omogućava da pojedini mladi košarkaš postane kvalitetan seniorski igrač. 

Najvažnije za razvoj stvarne kvalitete igrača je optimalan omjer između individualnih, grupnih i timskih treninga i utakmica. Velika gustoća utakmica može onemogućiti provedbu adekvatnog broja razvojnih, održavajućih i regeneracijskih treninga. Isto tako u suvremenom treningu  presudan je razvoj sposobnosti i vještina kod pojedinog igrača koji će mu omogućiti da bude kompletan igrač te da  igra jednakim intenzitetom u obrani i napadu. Osim navedenog važno je  za cjeloviti razvoj igrača provedeno vrijeme u igri jer  utječe na njegovo natjecateljsko iskustvo i natjecateljski kvalitet.  Nadalje, potrebno je kod adolescenata poticati razvoj autonomije, kompetencije i kvalitetu suradnje sa suigračima. Sustav cjelovitog razvoja igrača omogućava da igrač bude educiran da kreira na nov, neuobičajen i prikladan način rješavanja situacija u igri. 

ŠTO JE POTREBNO PRIMARNO UČITI I VJEŽBATI U NAJMLAĐIM DOBNIM SKUPINAMA?
- Sustav cjelovitog razvoja djece i mladih košarkaša zahtijeva poseban program cjelovite pripreme, ali i promjene i preinake pravila košarkaške igre, a sve u svrhu razvoja njihovog cjelokupnog potencijala. To zato što preinačavanje i promjena pravila igre utječe na mijenjanje tehničko-taktičkih vještina i igre u cjelini. 

U početnom razdoblju treninga U-8, U-10 je naglasak na zabavi i „na igri zbog same igre“ kao i na cjelokupnom sportskom razvoju, a ne na individualnu i timsku izvedbu. 

Treninzi u navedenim dobnim skupinama trebaju biti raznovrsni s ciljem poticanja višedimenzionalnog i višesmjernog razvoja.     

                                                

U ČEMU SE OČITUJE SPECIFIČNOST TRENIRANJA ZA DOBNE SKUPINE U-8 DO U-10?

U treningu djece U-8 prikladno je kombinirati tijekom mikrociklusa ili tjedna 2 puta košarkaški trening, a 3 puta druge sportske aktivnosti, dok u treningu djece U-10 optimalno bi bilo provoditi 3 puta košarkaški trening, a 2 puta dopunske motoričke aktivnosti. Ukupni volumen rada je 5 do 6 sati, a broj utakmica je 10 do 20 u godišnjem ciklusu. Na početku djecu u srednjem djetinjstvu treba izložiti višestranom razvoju, a ne specijaliziranom programu treninga. Istraživanja su pokazala da kod rane specijalizacije sportaš ima brzi napredak i brzu natjecateljsku uspješnost. Međutim takav način treniranja može proizvesti podložnost ozljedama i izgaranje (burnout), te napuštanje sporta. Za razliku od tog višestrani programi potiču višestrani razvoj i omogućavaju sportašu dugotrajniji sportski život, manji broj i težinu ozljeda, a vrhunska izvedba se postiže u dobi tjelesne i psihološke zrelosti oko devetnaeste godine. Sve to sugerira da je najvažnije imati strpljenje za produženo odrastanje igrača. 

JE LI PROPOZICIJE NATJECANJA ZA NAJMLAĐE DOBNE SKUPINE IMAJU SVOJE POSEBNOSTI?

HKS ima propozicije natjecanja za mini košarku (U-9, U-11) koja u sebi sadrži posebna pravila igre i ograničenja (nije dozvoljena primjena zonske obrane, zonskog presinga niti blok igra na loptu). 

Stručnjaci u prvom redu u navedenim dobnim skupinama bi trebali utjecati na višestrani razvoj. U košarci sklon sam postavci da mlađe dobne skupine trebaju trenirati primarno osnove igre (tehničke vještine, igru jedan na jedan, dva na dva, tri na tri i hendikep situacije) te unaprjeđivati razumijevanje igre, ali i stjecati tehničko-taktičke i psihološke vještine do razine prenaučenosti. Primarna usmjerenost trebala bi biti na razvoj vještina i motoričko-funkcionalnih sposobnosti. U prijelazu iz jedne mlađe dobne skupine u drugu progresivno se povećava volumen i intenzitet treninga i broj utakmica.  Nužno je u mlađim dobnim skupinama osigurati djeci provedeno vrijeme u igri koje je pored napredovanja najvažniji izvor zadovoljstva za djecu i mlade košarkaše.

Motivacija je važna dimenzija u njihovom odnosu prema načinu treniranja. Rad na tehničkim vještinama je temeljan za razvoj sposobnosti za nadigravanje u igri jer su tehničke vještine „servis“ individualne taktike, ali i „korijen“ košarkaške igre. Situacijski treninzi trebaju odgovoriti na pitanje ne samo kako izvoditi pokret (tehničke vještine) nego kada, zašto i gdje primjenjivati pojedinu vještinu ili kombinacije vještina u nadigravanju protivnika. Takav pristup situacijskom treningu potiče unaprijeđivanje stupnja razumijevanja igre koji omogućava mladim košarkašima da selektivno odlučuju, selektivno motorički reagiraju u igri te da smanjuju vrijeme reagiranja kao i pogreške u izvedbi. Isto tako visoka razina razvijenosti vještina omogućava efikasan razvoj sportsko – specifičnih sposobnosti, kao i ubrzanje igre. Potrebno je istaknuti kako su najvažnije dimenzije košarkaške igre brzina izvedbe i promjena brzine i agresivnosti igre koje omogućavaju superiornost u igri. 


KOJE SU POSEBNOSTI TRENIRANJA ZA DOBNE SKUPINE U-12, U-13, U-14 I U-15?

Posebnost rada u dobnoj skupini U-12, U-13, U-14 i U-15 treba se temeljiti na zabrani igre bloka na loptu gdje je igra jedan na jedan u obrani i napadu temelj razvoja pojedinačne igre igrača na unutarnjim i vanjskim pozicijama. U fazi napada se trebaju poučavati/učiti i vježbati pokretni napad sa pet vanjskih igrača gdje igrači razvijaju sposobnost da igraju na višestrukim pozicijama u obrani i napadu. Svaki igrač na utakmici treba igrati najmanje 10 minuta. Isto tako potrebno je zabraniti korištenje zonskih obrana i zone press, kao i udvajanja na igrača s loptom. 

 JE LI NATJECATELJSKI USPJEH POSTAO IMPERATIV RADA KOD TRENERA MLAĐIH DOBNIH SELEKCIJA?

Čini se da sve više prevladava na treningu mlađih dobnih skupina motivacijska klima usmjerena na učinkovitost (superiornu izvedbu i rezultat). Smatram kako u mlađim dobnim skupinama do 16-te godine trebamo primarno razvijati motivacijsku klimu usmjerenu na ovladavanje vještinama, na usvajanju principa igre te poticati kod djece ciljnu usmjerenost na zadatak. 

Dakle, djeca i mladi košarkaši trebaju biti usmjereni na učenje (na razvijanje novih sposobnosti i vještina kao i na razumijevanje onog što se uči). Dok mladi košarkaši usmjereni na učinak (izvedbu, ego) u prvom redu su orijentirani na to kako će biti procijenjeni od strane drugih, te na uspoređivanje u odnosu na druge. Za njih nije važno što i koliko su naučili već kako ih sportsko okruženje vrednuje. Treneri bi trebali poticati kod djece i mladih košarkaša vrednovanje ili procjenjivanje vlastitog napretka (samoreferentnost) te poticati autonomiju (davanje mladim sportašima mogućnosti izbora u reakcijama u igri kad god je to moguće) , osobito kad oni dosegnu specifičnu kompetenciju u igri. Važno je istaknuti kako se ciljna usmjerenost na učenje razvija oko 12. godine kada mladi košarkaši posjeduju spoznajnu zrelost. 

 JE LI VEĆINA MLADIH TRENERA USMJERENA NA NATJECATELJSKI USPJEH, A NE NA STVARANJE VRHUNSKIH IGRAČA?

Treneri u mlađim dobnim skupinama čiji situacijski treninzi su usmjereni isključivo na ponavljanje taktičkih sustava igre, na razvoj šuterskih sposobnosti i vještina, kao i na fizičku pripremu su u načelu usredotočeni na natjecateljski rezultat. Takav način treniranja je prisutan u radu sa seniorskim selekcijama. Na situacijskom treningu mlađih dobnih skupina bi se trebalo uvježbavati od ukupnog volumena treninga 50% osnove igre i poboljšavati stupanj razumijevanja igre da bismo unaprijedili tehničko-taktičke vještine i smisao za nadigravanje u igri. 

'Mlade sportaše se ne smije odgajati u "kulturi popustljivosti" i prezaštićenosti'

KOJIM PONAŠANJEM RODITELJI MOGU OMETATI RAZVOJ VLASTITE DJECE?

Smatram da se mlade sportaše ne smije odgajati u „kulturi popustljivosti“ i prezaštićenosti. Takav odnos spram djece može proizvesti da se ta djeca ne mogu nositi s kritikama i teškim situacijama u životu i sportu. Za mnoge razlog za odlazak iz sporta može biti nedovoljno vrijeme provedeno u igri u pojedinoj momčadi, traženje pobjede pod svaku cijenu ili previše pritiska od trenera ili roditelja. Moramo znati da samopouzdanje treba izgrađivati te da je važno kakav osjećaj stvara roditelj kod dijeteta svojim ponašanjem. 

KOJI STIL ODGOJA JE NAJUSPJEŠNIJI PRISTUP U ODGOJU DJECE?

Autoritativni (demokratski) stil odgoja je najuspješniji pristup odgoju djece i mladih košarkaša. Uspjeh i motivacija za učenjem i vježbanjem iz obitelji s autoritativnim (demokratskim) vodstvom značajno je veći nego u obiteljima s autoritarnim, popustljivim ili indiferentnim stilom odgoja. Roditelji uspješnih mladih košarkaša više potiču pozitivne stavove prema treneru i napornom treningu. Mladi košarkaši koji su odgajani na takav način su zreliji i skloniji suradnji. Obilježja demokratskog odgojnog stila su veliko prihvaćanje i uključenost ili posvećenost roditelja što dopušta djetetu i mladom košarkašu da donosi odluke kad je za njih spremno. Autoritativni roditelji uspostavljaju radostan, emocionalni ispunjavajući odnos roditelj – dijete. Uključeni i topli roditelji vjeruju u standarde koje očekuju od svoje djece i pritom pružaju brižnu skrb ali i osjetljivost na potrebe djeteta. Nadalje autoritativni roditelji postavljaju zahtjeve i potiču autonomiju koja je usklađena sa sposobnostima njigove djece da preuzmu odgovornost za vlastito ponašanje. Takvi roditelji daju djeci do znanja da su sposobni te da mogu biti uspješni. Na taj način oni potiču visoko samopoštovanje, emocionalnu, spoznajnu i društvenu zrelost koja ima presudan utjecaj na ostvarenje potencijala pojedinog mladog košarkaša. U konačnici autoritativni ili demokratski odgoj smanjuje intenzitet negativnog ponašanja djece. 

 JE LI POKRETNI NAPAD S PET VANJSKIH I/ILI 4 VANJSKA I JEDNIM POSTOM OPTIMALNA GEOMETRIJA IGRE ZA RAZVOJ MLADIH KOŠARKAŠA?

 Osnovne osobitosti pokretnog napada je kontinuitet individualne igre bez lopte i međusobne kretnje u napadu koje se temelje na čitanju pozicije i reakcije obrane. Temeljna načela napada su traženje otvorenog šuta (selekcija šuta), selekcija driblinga i selekcija dodavanja, rješavanje igre jedan na jedan na unutarnjim i vanjskim pozicijama, prodori s loptom (leđima, bočno i licem), korištenje grešaka u poziciji i reakciji obrane. U otvorenoj geometriji igre velike su mogućnosti za slobodne, improvizirane završetke akcija u kojem spontanitet, maštovitost i kreativnost se mogu izraziti kod pojedinog igrača i cijele momčadi. Vjerovanje u strukturu ili formaciju koja uključuje svih 5 igrača i naglašava istodobno unutarnja i vanjska otkrivanja, a time mogućnost unutarnje i vanjske igre kao i brzinu protoka lopte ne samo da otežava igru u obrani već otvara niz efikasnih mogućnosti u rješavanju situacija u igri. S takvim pokretnim napadom potičemo razvoj slobodne igre, rizičnost u izvedbi, a time i odlučnost u reagiranju. U konačnici istodobno unaprijeđujemo sposobnosti i vještine igranja na unutarnjim i vanjskim pozicijama što je temeljna pretpostavka za efikasnu igru. 

ŠTO TREBA NAGLAŠAVATI I UVJEŽBAVATI U POZICIJSKOM POKRETNOM NAPADU?

Pri uvježbavanju pokretnog napada treba koristiti jednostavne i korisne principe igre (npr. dodaj i brzo utrči prema košu, prodor u otvorenu rupu nakon protrčavanja, zadržavanje razmaka 5-6 koraka između igrača).  Igrači u otvorenoj geometriji napada razvijaju sposobnost „kažnjavanja“ pozicije obrane iz pozicije trostruke prijetnje (dodavanje, šut i prodor), razvijaju vještine utrčavanja ispred ili iza obrambenog igrača,  igru poslije dodavanja kao i navike svrhovitog kretanja bez lopte na unutarnjim i vanjskim pozicijama. U pokretnom napadu igrači imaju mogućnost velikog radijusa kretanja, dovode se u poziciju da „vide“ košarku iz svih kutova. Nadalje kad poučavamo pokretni napad važno je igračima prenositi znanje što mogu kad dodaju loptu (npr. brzo utrčati prema košu ili učiniti suprotnu blokadu), što mogu kad nemaju loptu (npr. mogu utrčati iza leđa ili ispred obrambenog igrača zavisno o poziciji obrane), što ne smiju (npr. ne smiju dva igrača utrčati istodobno u istu „rupu“ ili popuniti jedno mjesto u napadu) i što moraju (npr. primiti loptu u poziciji trostruke prijetnje).

Pokretni napad potiče usavršavanje osjećaja za stalnu ravnotežu na parketu (popunjavanje svih pet prostora) kao i brzinu cirkulacije igre. Takva geometrija igre ima tendenciju da otvara reket za unutarnja dodavanja i prodore s loptom, ali i potiče razvoj selekcije šuta, igru minimuma driblinga, te čitanje pozicije i reakcije obrane. Igra s pet vanjskih omogućava koncepcijsku dubinu za sve igrače. Na situacijskom treningu primaran cilj poučavanja, učenja i vježbanja je usvajanje individualnih i timskih vještina. Nužno je razvijati ne samo pojedinačne vještine već i kombinacije vještina koje kreiraju otvoren šut, pravolinijski prodor, dodavanje na prvom koraku itd. Isto tako, potrebno je zahtijevati u tehničko-taktičkoj pripremi mladih igrača da se svaki napad otvara kao kontranapad te da se proaktivne agresivne obrane uče i uvježbavaju u pozicijskoj i tranzicijskoj igri.

KADA POTICATI RAZVOJ KVALITETE SURADNJE U IGRI?

Potrebno je istaknuti da trening kod dobnih skupina U-12, U-13, U-14 i U-15 treba karakterizirati stjecanje koncepta suradnje i momčadske igre gdje nema specijalizacije po pozicijama u igri, odnosno svi igrači trebaju usvajati vještine na unutarnjim i vanjskim pozicijama. U taktičkom području treba prevladavati unaprijeđivanje igre jedan na jedan, dva na dva i tri na tri gdje posebno mjesto treba imati koncept svrhovitog korištenja driblinga kao i selektivna primjena temeljnih i naprednih vještina dodavanja. Nadalje u dobnoj skupini U-14 i U-15 nužno je stabilizirati na razini automatizma pojedinačne i kombinacije vještina. Trener na situacijskom treningu treba u svakom trenutku znati što treba naglasiti u pojedinoj vježbi da bi igrači usvajali važne tehničko-taktičke detalje koji omogućavaju precizni timing u izvedbi. 

U konačnici, već kod mladih igrača treba stvarati naviku da treniraju sami, da stvore naviku samopraćenja i samovrednovanja učinkovitosti vlastite izvedbe jer na taj način razvijaju samoregulaciju učenja i vježbanja. 

KADA JE POTREBNO PROVODITI SPECIJALIZACIJU PO POZICIJAMA U IGRI?

Specijalizacija po pozicijama u igri bi trebala započeti od šesnaeste godine. Pritom nužno je nastaviti razvoj polivalentne tehnike, taktike i igre što će unaprijediti specifične sposobnosti i vještine koje omogućavaju sposobnost igranja na višestrukim pozicijama u obrani i napadu. Takav pristup razvoju igračeva potencijala i cjelokupne stvarne kvalitete u igri zahtijeva od trenera izraženo specifično znanje za stvaranje univerzalnih igrača. To zahtijeva od stručnog tima veće ulaganje napora u pripremi i provedbi treninga kao i oblikovanje taktičke kombinatorike igre. 

STVARAJU LI POLIVALENTNI IGRAČI PREVAGU U KOŠARKAŠKOJ IGRI?

Košarka je jedinstvena igra jer zahtijeva minimalan broj jednodimenzionalnih igrača. 

Polivalentni igrači posjeduju višedimenzionalnu igru, te sposobnost igranja na višestrukim pozicijama u obrani i napadu. Prednosti polivalentih igrača očituju se u sposobnosti uspješnog igranja na unutarnjim i vanjskim pozicijama. Najbolji primjer takvog profila igrača u našoj košarci bili su Krešimir Ćosić i Toni Kukoč. Njihovu igru obilježavala je tehničko-taktička perfekcija, brzina i kreativnost. Obadvojica su nadigravali protivnika preciznim timingom u izvedbi, brzinskom koordinacijom i maštovitim rješavanjem situacija u igri. Posjedovali su izraženi smisao za igru.  Pritom su bili najbolji razigravači koji su doživljavali ritam suigrača i i ritam igre u cjelini. Polivalentni igrači su u načelu enigma za svakog protivnika. Igra s takvim profilom igrača omogućava momčadi veći broj taktičkih rješenja u fazi obrane i napada, povećava mogućnost taktičke kombinatorike u igri.

Slavko Trninić i Toni Kukoč

Navedene dimenzije igre bi se trebale kontinuirano razvijati kod potencijalnih, polivalentnih igrača. 

Za takvu igru nužno je, u procesu sportske pripreme, kontinuirano usvajati temeljne i napredne vještine do razine prenaučenosti ali i poticati razvoj razumijevanja igre koji otvara mogućnost pojedinom igraču za kreativnu i maštovitu igru, spontanitet i slobodne improvizirane završetke akcija licem, bočno i leđima prema košu. 

Takve tipove igrača potrebno je usmjeravati  da preuzimaju inicijativu i odgovornost u završnicama utakmice. Pritom nužno ih je naučiti kako se nadigravati ne samo u igri 1 na 1 već i u igri 1 na 2, 1 na 3 kao i u situacijama 2 na 2 na vanjskim i unutarnjim pozicijama.


Slavko Trninić i Krešo Ćosić - KK Brest sezona 1977/78

Pritom potrebno je znati da polivalentne igrače ne obilježava izražena mogućnost individualne igre već i obilježje koliko pomaže u igri suigračima. Ne možete bez takvog sustava vrijednosti i sustava mišljenja postati superelitni igrač. 

KOJI KADETSKI IGRAČ IZ GENERACIJE EUROPSKIH PRVAKA BI MOGAO POSTATI  VRHUNSKI POLIVALETNI IGRAČ?

Mislim i vjerujem da Roko Prkačin ima potencijal za razvoj sposobnosti i vještina koje će mu omogućiti da igra na višestrukim pozicijama u obrani i napadu. Neovisno o tome što mu je primarna pozicija na broju četiri on bi u naredne tri godine morao svakodnevno  imati individualni trening i nekoliko sati uvježbavati polivalentnu tehniku, taktiku i igru, ali i razvijati stabilnost u preciznosti šuta u tranzicijskoj i pozicijskoj igri. To je jedini put u kojem može dosegnuti razinu svestranosti i umijeća u izvedbi koja se temelji na prenaučenosti vještina, samopouzdanju i stabilnosti u učinkovitosti u izvedbi. 

Roko Prkačin - Foto: Šime Zelić (Basketball.hr)

U drugom dijela intervjua prof.dr.sc. Slavko Trninić donosi odgovore na sljedeća pitanja: 

- Na koji način se može unaprijeđivati timska igra?
- Je li razvoj timske obrane jedan od putova razvoja timske igre u cjelini?
- Što treba poticati u razvoju timskog napada?
- Je li važno posebno poučavati posebne vrste pomaganja u igri kod bekova, krila i centara?
- 'Troši' li se danas previše vremena na uvježbavanje elementarnog timinga u izvedbi situacija 5 na 0 u odnosu na individualnu, grupnu i kolektivnu taktiku?
- Je li pogrešno ponavljati vještine u natjecateljskom intenzitetu ako se pravilno ne izvode?
 - Treba li se igrače s izraženim potencijalom usmjeravati na slobodne i improvizirane načine završavanja akcija u igri?
- Kako postići razvoj zrele osobnosti kod igrača?
- Koje su promjene u strukturi izvedbe u košarci?
- Ako klubovi ne stvaraju elitne i superelitne igrače, znači li to da ni reprezentacija ne može stvarati natjecateljski uspjeh?
- Kada i kako razvijati kontinuiranu igru ili igru bez stajanja?
- Koje profile igrača je teško trenirati i voditi?