Intervjui
Povratnik u redove reprezentacije: „Bilo bi nam lakše da smo na prvom okupljanju imali iste igrače“

Povratnik u redove reprezentacije: „Bilo bi nam lakše da smo na prvom okupljanju imali iste igrače“

Autor: Paulo Sarić Photo: Basketball.hr (Šime Zelić)

Hrvoja Perića košarkaški je put preko Splita i Zadra odveo u Italiju, a sada je konačno dobio poziv u reprezentativni dres.

Promijenio se. A kako i ne bi kada je zadnji put u ulozi igrača na parket dvorane Krešimira Ćosića istrčao prije sedam i pol ljeta. Nova frizura je tu, nova pozicija u igri, a i pokoji novi naslov. Gospar Hrvoje Perić ove se zime vratio u hrvatsku reprezentaciju nakon 2010. godine. S obzirom na igračku kvalitetu dojam je da je prečesto bio zanemarivan od strane izbornika.

- Igrao sam kvalifikacije za  prvenstvo u Španjolskoj pod Jasminom Repešom. Nakon toga sam bio pozvan i na pripreme reprezentacije koju je vodio izbornik Vranković uoči Svjetskog prvenstva u Turskoj. No, ispao sam kao 13. igrač. Još sam nekoliko puta bio na popisima, ali nisam našao svoje mjesto u momčadi – započeo je iskusni Dubrovčanin.

Tada je dolazio nakon vrlo dobre sezone u dresu Zadra kojeg je odveo do finala i iznenađujuće prilike da skine jaku Cibonu. Možda i najjaču hrvatsku momčad u posljednjih deset godina. Očekivalo se da će to biti prvi u nizu poziva u izabranu vrstu. Ipak, Perićev je reprezentativni put išao drugim tijekom.

- Iskreno, na prvu sam bio iznenađen jer sam smatrao da ću biti unutra, no uskoro sam shvatio da nisam ni zaslužio biti među 12 jer sam cijele reprezentativne pripreme bio ozlijeđen. Nisam imao zle krvi prema ikome niti sam osjećao ogorčenost – prisjeća se ponajbolji igrač Umana Reyer Venezije i nastavlja - u međuvremenu me bio zvao izbornik Repeša, ali sam odbio. Bilo je to na kraju sezone kada mi je isticao ugovor s Malagom, a on je dolazio u Unicaju. Imali smo neke nesuglasice, on me pozvao u reprezentaciju, a ja sam odbio poziv. Prošlog me ljeta kontaktirao izbornik Petrović. Rekao mi je da sam na širem popisu, ali da su na mojoj poziciji Šarić i Bender i da ću biti osigurač ako se nešto ne daj Bože dogodi. Rekao mi je i da na mene računa za ovaj kvalifikacijski ciklus. Očekivao je da će ostvariti dobar rezultat na EuroBasketu i ostati izbornik.


FOTO: Basketball.hr (Šime Zelić)

Koliko se toga promijenilo od posljednjeg puta kada je obukao hrvatski dres možda i najbolje ilustrira situacija u košarci. Tada je Cibona igrala drugi krug Eurolige, Zadar je i dalje gajio velike ambicije, a Cedevita je bila tek simpatičan klub iz Sutinskih vrela. Kakve su bile emocije kada je stigao prvi konkretan poziv nakon toliko godina?

- Svima je prva asocijacija na igranje u reprezentaciji – velika čast. Ali, ne želim biti licemjeran. Meni je uistinu drago da sam tu. Izbornik Skelin me pozvao, a ja sam prihvatio. Dat ću sve od sebe i profesionalno odraditi sve što mogu – govori Perić i objašnjava na što je mislio - kada me izbornik nazvao zamolio sam ga da prespavam i nakon toga donesem odluku. Razmislio sam što i kako te sam se odlučio odazvati. Čuli smo se nakon par dana i to sam mu i obznanio. 
 Osjetljivo je to pitanje. Često se stavlja stigma na ljude koji odbiju poziv u reprezentaciju, no ja osobno smatram da svatko ima svoju karijeru i svatko radi ono što misli da je najbolje za njega. Nekome se nešto uklapa u planove, nekome ne. Ali, ne treba osuđivati. No, ako je već tako onda je bolje ne davati pompozne izjave o časti igranja za reprezentaciju, a onda kada dođe poziv za okupljanje netragom nestati.


FOTO: Basketball.hr (Šime Zelić)

Negdje je usput spomenuo pritisak. Riječ je to koja je prošlog tjedna u Zadru bila sveprisutna. Domaća je momčad pokleknula pod imperativom rezultata u polufinalu Kupa „Krešimir Ćosić“, a ista se riječ često vrti oko hrvatske reprezentacije. Možda više nego ikad pritisak je prisutan upravo sada kada reprezentacija nema pravo na kiks.

- U sportu je pritisak sveprisutan. Neovisno o kakvoj se utakmici radi. Tu treneri igraju veliku ulogu da mentalno i psihički pripreme igrače i rasterete ih koliko je to moguće. No, to su individualne stvari. Kakav god bio pritisak iz vani uvijek najveći teret stavljaš sam sebi. Čovjek se s vremenom nauči nositi s time. Nošenje s pritiskom je bitan dio profesionalne karijere. Koliko se netko može nositi s njime, toliko je i uspješan – smatra jedan u nizu povratnika u redove reprezentacije i dodaje - svatko ima svoje viđenje, no po mom mišljenju tu vrlo bitnu ulogu igra i iskustvo pojedinca. Moraš se moći nositi s pritiskom i racionalizirati: „Bože moj, to je sport, to je košarka.“ Dat ćeš sve od sebe, sutra ćeš otići na večeru i život ide dalje. Nitko neće umrijeti. I u porazu uvijek ima dobrih stvari. Treba malo trezvenije gledati na sve to.

Može li pritisak igrati ulogu i u predstojećim reprezentativnim dvobojima na Višnjiku?

- Svi koji su došli znaju da imamo imperativ pobjede. Od toga ne treba bježati. Svaka čast i hvala svim igračima koji su se odazvali. Moramo profesionalno odraditi ove dvije utakmice. Trebamo ući bez kalkuliranja i s maksimalnim angažmanom. Najbitnije je da nam pristup, volja i htijenje budu na potrebnoj razini.


FOTO: Basketball.hr (Šime Zelić)

Hrvatska je u prve dvije utakmice pružila loše predstave. Neki su krivili izbornika, neki igrače, pritom zaboravljajući da su se momci skupili tek nekoliko dana ranije iz različitih krajeva države i svijeta i da praktički nikad nisu igrali zajedno. Slična je priča i ovih dana.

- Slažem se. To je specifična situacija. Tim više što nemamo kontinuitet. Da smo na prvom okupljanju imali iste igrače kao sada, sigurno bi nam bilo lakše. Ali nismo. Zbog toga i smatram da će najveću ulogu igrati htijenje i agresivnost. Ne možemo u tri dana naučiti 10-15 akcija. Moramo igrati na energiju, tranziciju i lake poene te iz toga tražiti šansu. Nerealno je očekivati da ćemo igrati šah 5 na 5 jer nemamo vremena da se uigramo.

Kakva je situacija s ozlijeđenim igračima i atmosfera u momčadi?

- Desetkovani smo. Nekoliko momaka ima povrede i ne znam tko će se oporaviti i zaigrati. Ima još dana i do petka, a pogotovo ponedjeljka… No, oni koji su tu dat će svoj maksimum. S obzirom na sve. Atmosfera je solidna. Do sada smo imali dva lakša treninga, a tek smo sinoć prvi put odradili trening s bandažama. Iskreno, ne znam kakvi su Rumunji i Nizozemci. No, kako imamo imperativ rezultata to nije ni bitno. Moramo ići na pobjedu!


FOTO: Basketball.hr (Šime Zelić)

Seniorska je reprezentacija posljednji put u Zadru nastupila na Svjetskom kupu u ljeto 2010. godine, dok je zadnja službena utakmica odigrana u jesen davne 2004. kada je u Jazinama pala Rusija. Privući će to koji stotinu gledatelja više, u to ne treba sumnjati, no može li se očekivati put Višnjik?

- Iskreno, ne očekujem punu dvoranu. Nju može samo KK Zadar napuniti. Ali, nadam se ugodnoj posjeti. Zadar je najkošarkaškiji grad u Hrvatskoj. To će reći svi, neovisno o tome vole li klub ili ne. Ako se igdje može napraviti dobra košarkaška atmosfera, to je ovdje – smatra iskusni 32-godišnjak.

Vrijeme je za odmak od reprezentacije. S obzirom na to da je rođen u Dubrovniku mnogima bi bilo logično da se Perić odlučio za vaterpolo. Stoga, zašto košarka?

- Jednostavna je priča. Otac mi je bio košarkaš, a u Mokošici gdje sam odrastao redovito se basketalo. Moja je zgrada bila prva do igrališta pa sam s prozora imao dobar pogled. Čim bih vidio da ima nekog na terenu spustio bih se i zaigrao.


FOTO: Youtube screenshoot

Ipak, teško je zamisliti da vaterpolo makar nakratko nije bilo „u điru“.

- Prvo sam četiri godine trenirao plivanje, a vaterpolo dvije. Kasnije sam jedan period trenirao paralelno, ali nakon nekog vremena nisam mogao sve to pratiti i odlučio sam se za košarku što mi je izuzetno drago – dodaje iskusni internacionalac.

Perić je posljednji ili makar jedan od posljednjih igrača, teško je to reći s obzirom na netransparentnost koja je zadnjih godina vladala u dalmatinskom klubu, za koje je Zadar dobio odštetu. Bilo je to u ljeto 2010. godine kada prešao u Unicaju. No, u Španjolskoj se nije dugo zadržao već je većinu vremena proveo malo bliže domu.

- Ovo mi je već sedma sezona u Italiji. Izuzev jedne godine u Malagi čitavu sam inozemnu karijeru proveo tamo. Navikao sam se na život, na ligu i državu. Zaista se ugodno osjećam. Zadovoljan sam kada pogledam u kojim sam gradovima bio i u kojim sam klubovima igrao.

U međuvremenu je visoki Dubrovčanin naučio i jezik.

- Talijanski nisam znao ranije. Počeo sam učiti tek kada sam došao u Veneciju. Dok sam bio u Trevisu i Cremoni bio sam ljenjkav, no u Veneciji sam shvatio da je vrijeme da se stavim u red.


FOTO: Umana Reyer Venezia

Kruna inozemne karijere došla je prošle godine kada je njegov klub osvojio naslov prvaka nakon nevjerojatna 74 ljeta. To se zove strpljenje…

- Bio je to lijepi trenutak. Realno, svi se mi bavimo košarkom radi novca, no kada se osvoji naslov shvatiš da su se sva odricanja, sve muke i operacije koje si prolazio – na kraju isplatile. Shvatiš da je sve imalo smisla. Svi smo mi počeli trenirati da bismo osvajali naslove i bili dio takvih priča i zaista mi je drago što sam i ja bio dio toga. Nije isto kada titulu osvoji Cedevita ili Milano u Italiji i kada ju osvoji Venezia. Naslov je puno značio gradu. Ostao sam u Veneciji te i dan-danas osjećam da je duh i aurora trofeja prisutna.

Ova sezona nije krenula tako dobro. Iako u ligi dobro stoji, Venezia je igrala ispod očekivanja u drugim natjecanjima. Stara priča o igranju na više frontova.

- Prije nekoliko dana doživjeli smo veliko razočaranje na kupu. Ispali smo već prvi dan. Doduše od Torina koji je na kraju osvojio trofej, no to nas je pogodilo. Išli smo s visokim ambicijama, bili smo u dobrom ritmu i vjerovali smo da možemo napraviti velik rezultat. Ove smo sezone već kiksali u nekoliko natjecanja. I u superkupu i u kupu i u Ligi prvaka. No, u prvenstvu dobro stojimo te smo sve karte baciti na ligu. Ciljevi su ići do kraja i postići najbolji rezultat koji možemo – zaključio je visoki Dubrovčanin koji će zasigurno biti veliko pojačanje reprezentaciji u ključnim kvalifikacijskim dvobojima.