Hrvatska
Intervjui
Amerikanci u Hrvatskoj: To su samo dica daleko od kuće...

Amerikanci u Hrvatskoj: To su samo dica daleko od kuće...

Autor: Saša Ćirić Photo: Basketball.hr - ilustracija (Saša Ćirić)

Uzmite si malo više vremena. Trebat će vam za ovo.

Amerikanci su desetljećima neizostavan dio hrvatske klupske košarke. Slagali se s politikom klubova ili ne, tržišni zakoni ponude i potražnje jasno govore da je najčešće isplativije uzeti kvalitetnog američkog igrača nego na istoj poziciji (pre)platiti domaćeg košarkaša s pedigreom. Nekad davno, dok Hrvatska još nije bila (toliko) atraktivna destinacija, u naše klubove su najčešće dolazili Amerikanci s kakvim-takvim profesionalnim stažem, ali obično u slabijim ligama. Onako iz glave možemo se sjetiti tek Chuckya Atkinsa kao mladog neafirmiranog igrača koji je svoje ime izgradio u Hrvatskoj.

Danas je situacija dijametralno suprotna. Čak ni naši abaligaši, gledano kroz kontekst proteklog vremena, promijenjene vrijednosti novca, mikro i makroekonomskih odnosa, a u krajnjoj liniji i odnosa u košarkaškom svijetu, nemaju istu moć kao prije 20 ili 30 godina. Kao takvi, češće su danas destinacija mlađih igrača koji još nisu dosegli svoj igrački (samim tim i cjenovni) vrhunac, a tu i tamo se pronađe i poneki veteran, čiji igrački savjeti mogu biti od velike koristi mlađim kolegama.

Ova priča je o njima, Amerikancima u hrvatskim klubovima. No, za razliku od uobičajenih intervjua u kojima je dobar dio razgovora usmjeren ka pitanjima vezanim uz klupske teme i ciljeve, mi stavljamo naglasak na njih kao osobe, njihove želje, strahove, očekivanja. Kako oni gledaju na Hrvatsku, svijet, život i sport?

Mladost: Hasan Varence i Naba Echols (Alkar)

Hasan Varence i Naba Echols pripadnici su "mlađe" američke garde u Hrvatskoj. Njihov trener Damir Milačić će istaknuti kako se radi o dečkima koji imaju strašnu želju za uspjehom, i to se vidi iz njihovog pristupa treningu, igri i fizičkoj pripremi. U pripremi razgovora s ovim dvojcem, priznat ću, ušao sam s jednom logičnom ali, ispostavit će se, vrlo netočnom pretpostavkom. Mada je playmaker Echols pravi general na parketu, čovjek koji dirigira i zapovijeda svojim suigračima u svakoj akciji, van terena je poprilično samozatajna osoba. S druge strane, visoki Varence je u samom dolasku nagovijestio da je on taj koji je zadužen za ćakulu - na tečnom hrvatskom je pozdravio s "bok, kako si?". Nastavljaju niz zanimljivih američkih košarkaša u Alkaru, počevši s legendom stare sinjske dvorane Brandonom Johnsonom, kojeg su slijedili dvojac Graf-Booth, Joshua Brown i još jedan dvojac Neal-Wembi. Za razliku od navedenih, Has i Naba nisu dobili priliku osjetiti podršku sinjske publike u dvorani, i to je velika šteta. Ali to ih nije pokolebalo u marljivom radu. Naba je rođen 23. prosinca 1996. godine u Memphisu, savezna država Tennessee. Studirao je na sveučilištu Northern Michigan, za kojeg je upisao 102 nastupa u četiri godine. Postizao je 17.3 poena po susretu te je na vječnoj listi strijelaca svog sveučilišta zauzeo visoko peto mjesto sa 1760 poena. Diplomirao je 2019. godine, smjer marketing. Hasan je Njujorčanin, rođen na opakom asfaltu Queensa, ali odrastao u Columbusu u Ohiju. Rođen je 30. ožujka 1997., a u rubrici vjerovali ili ne reći ćemo vam da ima brojnu obitelj. Koliko brojnu? Provjerite ispod. Poput Echolsa, i Varence je studirao na sveučilištu čija momčad se natječe u drugoj NCAA diviziji, Ohio Dominican. U 111 odigranih utakmica postizao je u prosjeku 16 poena i 10 skokova.
Kako su ova dva mladića završila u Sinju?

Za Hasana: Prvo moramo pitati za ovaj podatak iz životopisa. Koliko je činjenica da si odrastao u brojnoj obitelji bila značajna u tvom brzom životnom sazrijevanju? Koje si po redu dijete u obitelji? (Ako je stariji, je li morao brzo naučiti kućanske poslove, ako je mlađi, je li nasljeđivao odjeću i slično)

Četvrto sam najstarije dijete, ukupno nas je sedamnaest. Svakako mi je pomoglo, jer odrastanje u sredini s puno različitih osobnosti te natjera da se snađeš i ispravno manevriraš u raznim situacijama.

Za Nabu: Nismo pronašli podatak koliko braće i sestara ti imaš. Dolaziš li iz brojne obitelji?

Imam s očeve strane polubraće i polusestara, a s majčine strane sam jedino dijete. Moje odrastanje do srednje škole je bilo prilično samotnjačko, naviknuo sam se biti i živjeti sam do tog trenutka.

Odrasli ste u velikim gradovima za hrvatske pojmove. Je li dolazak u Sinj, koji je manji i od kvartova u kojima ste odrastali, bio šok za vas?

Hasan: Nakon preseljenja iz New Yorka odrastao sam u Columbusu, tako da mi je dolazak u Sinj bio pomalo čudan iz razloga što iz početka nisam točno shvaćao koliko je grad zapravo mali. Tek nakon možda mjesec ili dva sam uvidio da sam prehodao cijeli grad za možda 25 minuta, tada sam shvatio da Sinj nije prevelik (smijeh).

Naba: Ja sam studirao u manjem gradu, bio sam donekle naviknut na grad ovakve veličine.

Odluka da se otisnete preko oceana ganjajući vlastite snove sigurno nije bila laka. Za razliku od top prospekata s najvećih sveučilišta, vama vrata velikih pozornica nisu bila otvorena i vjerojatno ste u jednom trenutku stajali ispred odluke - pokušati s profesionalnom košarkom ili ne? Koliko teško vam je bilo ostaviti prijatelje i rodbinu i otići u neizvjesnost?

Hasan: Kao dijete sam trenirao američki nogomet, s košarkom sam počeo tek u drugom razredu srednje škole. Do kraja trećeg razreda sam shvatio da želim studirati uz košarkašku stipendiju, ali to nije bila laka odluka. Košarka mi je s vremenom postajala sve draža, a pomogla je i činjenica da su je (uz oca) igrali i moji brat i sestra.

Naba: Svako dijete sanja da se profesionalno bavi sportom kojim se počne baviti u ranoj dobi. Moj put do profesionalizma je nešto drugačiji jer sam išao na fakultet u drugoj NCAA diviziji, a malo igrača iz te divizije uspije na profi nivou. Čak i u Europi, ne vidi se previše košarkaša iz drugog razreda NCAA. Svejedno, kad sam se odlučio za to sveučilište, moja želja da postanem profesionalni košarkaš nije niti u jednom trenutku oslabila. Pokušao sam se razviti maksimalno koliko je moguće i s vremenom vidjeti gdje će me to odvesti.

Has i Naba iznimno cijene Zagora (Foto: Basketball.hr - Saša Ćirić)

Ne možemo izbjeći ni aktualnu situaciju s koronavirusom. Je li loša epidemiološka slika u SAD-u u vrijeme prošloljetne pauze uoči ove sezone ubrzala ili okrenula odluku u smjeru dolaska u Europu odnosno Hrvatsku?

Hasan: Osoba sam koja dobro odvagne sve moguće opcije prije donošenja konačne odluke, recimo pri odabiru sveučilišta sam čekao do zadnjeg trenutka jer sam htio biti uvjeren da idem na pravo mjesto za mene. Tako je bilo i s odabirom agenta, ali i s odabirom momčadi. Znao sam da će biti teško otisnuti se na put preko oceana s obzirom na situaciju s koronavirusom, tako da logično nisam očekivao 40-50 timova da se otimaju za mene. Situacija u Americi je bila loša, ali to me nije uspaničilo ni požurilo, iskoristio sam vrijeme da dođem u pravu formu i sredim sve što trebam kod kuće, tako da jednom kad poziv dođe budem potpuno spreman za njega.

Naba: Bilo je to malo drugačije iskustvo, nije se znalo hoće li profesionalni klubovi uopće igrati ove sezone. Moja situacija je usto bila specifična, morao sam se vratiti na fakultet i diplomirati jer to nisam stigao u roku, tako da sam zapravo godinu dana pauzirao od košarke. Kad sam se vratio košarci, prilika je bilo malo do ništa zbog korone. Alkar se tu našao i dao mi priliku i to je bila jedina koju sam dobio. Bilo je to kasno u ljeto, debelo u rujnu... Nisam razmišljao niti trenutka, nije me bilo briga gdje sam niti išta, samo sam htio igrati.

Mladi ste igrači, ali već u prvoj sezoni pokazali ste da imate znanja i vještine za igranje na profesionalnom nivou. Što biste željeli postići u karijeri? Sanjate li možda NBA, Euroligu?

Hasan: Moj konačni cilj je NBA, ali nisam u žurbi da radim stvari kojima se dovodim u pat poziciju u kojoj nije sigurno mogu li se natjecati na toj razini ili ne. Važno je da ostanem strpljiv i da se razvijam korak po korak. Početkom ove sezone bilo mi se teško prilagoditi na igru, po prvi put sam igrao protiv odraslih ljudi, a ne protiv vršnjaka kao na sveučilištu. Igrači u Hrvatskoj su prilično iskusni i to pokazuju u svakom trenutku, tako da mi preostaje samo svakodnevni rad i trening, gledanje videa i skautiranje protivnika, razgovori s trenerom. Sve to mi je pomoglo ne samo mentalno, nego i fizički da dođem u razmišljanje - u redu, sad sam ovdje i moram raditi na svom usavršavanju.

Naba: Meni je u početku bilo jako teško, jer kako rekoh, godinu dana nisam igrao. Fizički sam se trebao vratiti na idealnu razinu i imao sam sreće što sam došao na mjesto gdje su bili dovoljno strpljivi da me pričekaju, a moglo se lako dogoditi da završim negdje gdje nemaju razumijevanja za Amerikance i odmah daju otkaz ako dođeš nepripremljen i nespreman. Prilagodba na stil igre je trajala nekoliko utakmica, dosta su važni detalji. Što se mojih aspiracija tiče, svakako se mogu vidjeti da idem u klub razine Eurolige, znam da mogu igrati na tom stupnju i to nije sporno. Važno je da naučim biti profesionalac iz dana u dan, raditi one sitne stvari koje čine razliku. Vještina i talent me ne zabrinjavaju, samo je važno da radim naporno. Ljudi misle da je igranje košarke lako, svi bi to htjeli umjesto nekog "običnog" posla, ali ne znaju da je ovo možda i napornije od tog posla i da nije za svakoga.

Jedan takav primjer imali su i na treningu. Pri uigravanju zonske obrane morali su desetke puta vraćati akciju na sami početak. Naravno, da bi je usavršili.

Hasan: Zapravo nemam ništa protiv zonske obrane, volim učiti njena pravila i postavke. Ja sam u sredini i nekome se može činiti da je to lako, ali to je toliko tehnički i taktički zahtjevno... Kad sam došao ovdje, zadivila me posvećenost detaljima, sve mora biti u dlaku savršeno. Fascinantno je kako ovdašnji centri, a ja ovdje igram centra, to su ljudi viši i teži od mene, bez problema šutiraju sa svih pozicija na terenu. Nisam na to bio naviknut, ali tijekom sezone se prilagodiš i zapamtiš neke uzorke kretanja i igre svojih protivnika. Greške se događaju, ali trener je jako strpljiv s nama i to nam je jako pomoglo. Želim naučiti sve što mogu, svaku akciju, sve detalje koji mi mogu pomoći da postanem bolji igrač.

Koje su životne situacije u vašem boravku u Sinju promijenile neko vaše generalno razmišljanje o životu općenito? Smatrate li da je Sinj i Hrvatska zapravo bilo "blessing in disguise" po pitanju vašeg životnog sazrijevanja?

Naba: Mogu za sebe reći da je to u potpunosti točno. Nemam problem s tim da samo treniram i igram i odmaram doma. Nekome bi to možda predstavljalo mentalni izazov, ali kažem, ja sam odrastao kao jedinac i naviknut sam biti sam. Meni to nije nikakav problem, dapače, uživam u vremenu koje provedem sam. Što se tiče dolaska u Sinj i igranja za Alkar, naučio sam biti skroman. Na sveučilištu smo imali sve servirano na dlanu i bili smo pomalo razmaženi, dok sam ovdje naučio uporno i marljivo raditi za sve. Ovih sedam-osam mjeseci koliko sam tu je bilo najteže košarkaško razdoblje za mene, ne vjerujem da ću u karijeri opet doći negdje gdje se toliko radi i trenira kao u Alkaru, mogu to garantirati. Prava odskočna daska i mjesto koje vam daje šansu da rastete i razvijate se. Radimo puno grešaka na terenu kako se vidi, ali da nismo dobili takvu priliku, vjerojatno bismo dosad već bili doma.

Hasan: Ne mogu reći da me sveučilište razmazilo kao Nabu njegovo, ali mogu reći da sam bio blagoslovljen prilikom da vidim Barcelonu i Italiju, okušali smo se protiv tri profesionalne momčadi. Jednom kad sam to vidio, shvatio sam da je svijet ogroman i da želim igrati u Europi. Ovdje sam vidio neke stvari koje nikad nisam u Americi i to je veliko i neprocjenjivo iskustvo. Dolazim iz velike obitelji i nisam naučio biti sam, pa sam morao probiti neke mentalne zidove koji su se stvorili preda mnom. Nekad je zbilja teško, jer sam udaljen prekooceanskim letom avionom od svoje obitelji i tu mi je trener Milačić puno pomogao, da razbijem te zidove. On razumije kako se osjećam i to mi pruža veliku utjehu. Nekad razgovaramo o stvarima koje nisu vezane uz košarku i tu se gubi taj formalni odnos igrač-trener, ali mi je pomoglo da postanem bolji čovjek i košarkaš. Na žalost, koronavirus je velika smetnja potpunom doživljaju Sinja kao sredine. Vidio sam neke snimke iz stare dvorane, tamo sam odradio prvi trening po dolasku...

Što vam najviše nedostaje iz domovine? Je li to možda neki blagdan poput Thanksgivinga, hrana, nešto treće?

Hasan: Baš sam nedavno razgovarao s prijateljima, pa su me pitali, što ću prvo napraviti kad se vratim? Postoji jedan mali lanac restorana u Columbusu, zove se Roosters. Tamo imaju najbolja pileća krilca uz koja poslužuju umak koji se zove Carolina gold, oštra je okusa i jednom kad ga počneš jesti, ne možeš prestati. Tako da, kad dođem doma, prva stvar koju ću napraviti je otići na ta pileća krila.

Naba: Meni nedostaje druženje s prijateljima, skupa smo igrali košarku i družili se godinama. To je to, naći ću se s prijateljima.

Za kraj, što planirate nakon završene košarkaške karijere? Planirate li ostati uz košarku, raditi s djecom, možda postati treneri na srednjoškloskom ili sveučilišnom nivou? Možda nešto drugo?

Hasan: Diplomirao sam psihologiju i kazneno pravo, imam nekoliko ideja što bih volio raditi. U Americi postoji zatvorski problem, osobito s tamnoputim osobama. Ne bih se htio ograničavati na jednu vrstu posla, ali ono što bih volio raditi je pomaganje prijestupnicima po izlasku iz zatvora i to ne samo za tamnopute osobe, već za sve. Pomalo mi je nevjerojatno da osoba koja završi u zatvoru, jednom kad iz njega izađe, njen život je praktički gotov. Sva vrata su zatvorena i mislim da to nije u redu. Trebali bismo rehabilitirati te ljude, osposobiti ih za život u zajednici. Svatko ima svoju situaciju i dođe vrijeme kad ljudi pomisle, moram nešto učiniti. Korak prema rehabilitaciji tih ljudi je da im se da druga šansa i ja zbilja vjerujem da svatko to zaslužuje. Mislim da niti jedna osoba nije rođena loša.

Naba: Volio bih ostati u košarci. To je strast. Volio bih raditi bilo što, kao dio uprave, skaut, trener, pa čak i recimo trener na sveučilištu, volim tražiti mlade talente. Obožavam trenera Johna Caliparija, način na koji on odabire igrače i mijenja njihove živote nabolje. Volio bih se okušati kao trener, ali mislim da je za to potrebno imati puno strpljenja, a bojim se da nemam tu količinu strpljenja u sebi. Moguće je da ću to razviti s godinama, mislim da je to dobrim dijelom i razlog što vidimo puno starijih trenera, jer oni obično imaju više stpljenja od onih koji su mlađi. Kažem, želim na bilo koji način ostati u košarci i to se neće promijeniti dok god sam živ.

Sjajan je razigravač, obično su oni dobri treneri. Uostalom, jedan takav ga trenutno trenira i čini boljim igračem.

Naba: O da, i ja sam cijeli život igrao na istoj poziciji, a kad dugo igraš kao razigravač, u jednom trenutku pomisliš kako znaš sve o igri. Znao sam tako ponekad upasti u raspravu sa svojim srednjoškolskim i sveučilišnim trenerima, zbilja sam živio u uvjerenju da sve znam. A onda sam došao ovdje i shvatio da imam još puno za učiti. Europska košarka je na potpuno drugom stupnju razmišljanja, s puno detalja, blokova, čitanja blokova, kuteva... Zato se vidi u NBA ligi da su europski igrači jako uspješni upravo zbog svoje potkovanosti, poput Dončića, Jokića... Dončić je izjavio da mu je teže bilo igrati i postizati koševe u Europi nego u NBA ligi, pa je bio dosta kritiziran zbog toga. Sve što on čini izgleda tako lako...

Sjajni dečki. Uostalom, sam Milačić nam je rekao da mu je osobnost igrača jedna od najvažnijih stavki pri skautiranju. S Nabom i Hasom je potpuno pogodio.


Čovjek u najboljim godinama: Trey Freeman (Šibenka)

James Trey Freeman je u šibenskim košarkaškim krugovima, mada to sada neće priznati, bio dočekan s određenom dozom skepse. To nije njegova krivica, već samo instinktivna reakcija simpatizera Narančastih koji još uvijek liječe rane nastale uzastopnim promašajima s američkim igračima - prošle sezone za Šibenku je igrao centar Eric Cobb, koji se nažalost nije snašao najbolje. Prije njega, još u vremenu kad je u klubu bila Dogus grupa, na Baldekinu je trebao zaigrati Roderick Bobbitt. Kažemo trebao, jer je nakon nekoliko dana boravka u Šibeniku počeo osjećati nostalgiju i svojom sjetom uzrokovao talačku krizu u kojoj je on bio taoc, svojevoljno zatočen u hotelskoj sobi. Korakom unazad vraćamo se u sad već davnu 2015. godinu, jer su Građani tada posegnuli za pojačanjem iz britanske lige, JaJuanom Smithom. Ni ta epizoda nije imala sretan kraj po Šibenčane. Da sumiramo, povijest nije bila prijateljica Narančastih po pitanju Amerikanaca, bar u novijoj povijesti. Ipak, popularni Trey je brzo osvojio srca Šibenčana, kako svojim izvedbama na terenu, tako i jednostavnom i pristupačnom osobnošću van terena. U najboljim je košarkaškim godinama (28), makar ističe da je "prešao malo kilometara" i da osjeća kako bi mogao igrati još godinama.

Odrastao si u puno većoj sredini od Šibenika. Kako ti je bilo priviknuti se i možeš li usporediti život ovdje s onim u tvom rodnom kraju?

Poput Šibenika, Virginia Beach je također turistički grad. Kod nas na izlete dolaze gosti iz Sjeverne Karoline, Marylanda, Washingtona, malo se opustiti uz obalu Atlantika i sve što ide uz to. Također, ljudi su slični u oba grada, vrlo su dragi. Život na obali mi je poznata stvar i osjećam se jako ugodno, cijeli život sam uz more. Nekad uzmeš to zdravo za gotovo. Kod kuće mi je trebalo možda desetak minuta autom do plaže, i to je bilo prilično blizu - ovdje mi toliko treba pješke. Pravi je blagoslov biti u mogućnosti otići do mora kad god poželiš, zbilja se osjećam sretno zbog toga. Postoji i velika mornarička baza na području Virginia Beacha, tako da u gradu živi puno pripadnika ratne mornarice.

Odluka da se otisneš preko oceana ganjajući vlastite snove sigurno nije bila laka. Za razliku od top prospekata s najvećih sveučilišta, nisi baš imao širom otvorena vrata velike pozornice i sigurno si jednom u životu stajao ispred odluke - pokušati s profesionalnom košarkom ili ne? Koliko teško ti je bilo otići u nepoznato?

Oduvijek sam htio igrati košarku, igrati u NBA ligi. Kad sam završio sveučilište, dao sam sve od sebe da taj san ostvarim. Igrao sam ljetnu ligu za Houston Rocketse, pa sam nakon toga bio u trening kampu Detroit Pistonsa. Nisam prošao, a usput sam se ozlijedio. Nakon toga su se dogodile i neke druge stvari u mom životu vezane uz obitelj, pa sam u jednom trenutku morao zastati i vidjeti gdje se nalazim. Oduvijek sam u sebi nosio ljubav za košarku i ona me vratila nazad u aktivno igranje. Imao sam pomalo čudan put, po izlasku sa sveučilišta sam imao mnogo prilika, trenirao sam s mnogim NBA timovima ali eto, došlo je do razlaza. Nakon toga sam se "izgubio" košarkaški, ali sam posložio život na drugim poljima. Jako mi je stalo do moje obitelji pa sam se trudio da budem u blizini cijelo vrijeme. Eto, nakon svega toga je došlo do realizacije mojih planova, jer sam jako htio igrati košarku, bilo to u Americi ili u Europi. S Pistonsima sam bio najbliže potpisu ugovora, doslovno sam bio "srezan" tjedan prije početka sezone. Ali, svačije životno putovanje je drugačije i ne zamaram se time. Pokušavam izgraditi iznova moju košarkašku priču, sad sam u Šibenci i sve je dobro. Igrao sam nešto malo i u Portoriku, ali tamo sam odigrao samo utakmice doigravanja, možda desetak. Mogu reći da je konkurencija dobra i da ima kvalitetnih igrača, i eto, opet sam bio na moru i krasno je mjesto s krasnim ljudima i hranom... Baš sam blagoslovljen rođenjem u divnom mjestu kakvo je Virginia Beach i onda igrajući u sličnim okruženjima kao što su Portoriko i Hrvatska.

Racionalan i učinkovit - Trey je jedna od ključnih figura Šibenke (Foto: Milan Balaban - GKK Šibenka)

Je li loša epidemiološka slika u SAD-u prošlog ljeta ubrzala ili na bilo koji način usmjerila tvoju odluku za dolaskom u Europu?

Iskreno, nisam imao puno ponuda uoči sezone. Bio sam spreman igrati bilo gdje, uslijedila je ponuda Šibenke i dobio sam priliku za igru. Ispostavilo se da se radi o lijepom mjestu, pa je to bio bonus. Nisam se toliko brinuo zbog koronavirusa, moji roditelji su (bili - Treyev otac je preminuo prije nekoliko mjeseci, op. a.) stariji i bolesni pa nisam htio riskirati da ih zarazim i bio sam jako pažljiv cijelo vrijeme. Međutim, kad je došlo vrijeme da spakiram kofere, svi su znali da neću puno razmišljati jednom kad dobijem priliku, tako da se nisam u konačnici previše brinuo zbog koronavirusa.

U ovoj priči zauzeo si poziciju igrača u najboljim godinama. U svojoj prvoj sezoni u Europi pokazao si da imaš talenta. Što bi volio postići u karijeri? Želiš li u NBA, Euroligu?

Moja situacija je nešto drugačija jer nisam igrao nekoliko godina. Malo-pomalo mi se sve vraća, rastem u svakoj utakmici i zato ne mislim da sam još došao do "najboljih" godina, imam osjećaj kao da mogu igrati još godinama. Moje tijelo je u odličnom stanju, osjećam se bolje nego na sveučilištu. Dok god momčadi vide vrijednost u meni i dok god budem teško radio na održavanju svog tijela u vrhunskoj kondiciji, toliko dugo ću igrati. Kažem, volio bih igrati još dugo, volio bih doći do najviše moguće točke, bila to Euroliga ili NBA.

Koje su životne situacije za vrijeme tvog boravka u Europi promijenile tvoju perspektivu gledanja na košarku i život općenito, ako ih je bilo?

Može se reći da su mi se otvorili novi vidici, shvatio sam da svugdje ima krasnih ljudi, da postoje stvari s kojima možemo koegzistirati i koje svi imamo zajedničke. Recimo, u košarkaškoj momčadi, svi volimo košarku. Volimo sličnu glazbu, hranu. Jednom kad pronađeš stvari koje imaš zajedničke s ljudima koji te okružuju, sve je lakše. Ovdje, u Šibeniku, upoznao sam zbilja krasne ljude i premda postoji nekakva jezična barijera, ljudi mi pomažu da naučim hrvatski ali razgovaramo na engleskom, kako god, snalazimo se. Znači, ne gledam na to koliko smo različiti, već se fokusiram na sličnosti i poveznice gdje god bio. Svi smo mi ljudi, tako da je sve ovo bilo odlično iskustvo za mene.

Što ti najviše nedostaje od kuće? Jesu li to tvoji bližnji, hrana, neki običaji?

Najviše mi ipak nedostaju bliski ljudi, a i ja nedostajem njima. Obitelj, prijatelji, moja mama... To je u načelu to, ljudi čine mjesta važnima, bar meni. Gdje god da se nalaziš, ako imaš obitelj, tamo gdje se oni nalaze je tvoj dom.

Za kraj, što planiraš nakon košarkaške karijere? Želiš li ostati u košarci, raditi s djecom, postati trener? Možda nešto drugo?

Otvoren sam za sve, ali volio bih ostati u košarci. Volio bih biti trener, to bi bilo sjajno, imati nekakav pozitivan utjecaj na ljude. Volim i raditi s djecom, to bi također bila odlična stvar. Uopće, biti u košarci, ne smatram to poslom jer to radim iz ljubavi.

Ne sumnjamo da će biti sjajan u toj ulozi. Samo naprijed. Trey!


Stariji brat, otac, učitelj: Justin Carter (Zadar)

Justin Carter za razliku od Freemana neće igrati još dugo, što je i logično - prošle srijede je proslavio 34. rođendan. Riječ je o čovjeku kojeg ne treba previše predstavljati i koji je u karijeri prošao praktički sve, od najopskurnijih školskih dvoranica do najvećih euroligaških arena. Dovoljno je o njegovim ponajprije ljudskim kvalitetama rekao kapetan Zadra Dominik Mavra neposredno nakon osvajanja Kupa Krešimira Ćosića sredinom veljače u Omišu. "(Justin) je jedan od najboljih igrača s kojim sam igrao. I košarkaški i ljudski gledano. Toliko je dobar, odgojen, duša od čovika. Proveli smo neko vrijeme prije Kupa pokazujući mu što to ljudima u Zadru znači trofej. Shvatio je i zato sam na kraju posebno emotivno s njim proslavio pobjedu."
U završnoj fazi karijere ima drugačija očekivanja i brige od Hasana, Nabe i Treya. U Zadru je našao dom nakon brojnih europskih destinacija, nastavljajući klupsku tradiciju američkih virtuoza snažnih osobnosti na vanjskim pozicijama - Bryon Allen, Mario Little, Steven Gray, Joshua Bostic... Proveo je dosta vremena u Turskoj, ugodna mediteranska klima nije mu strana. Kako s vremenskim odmakom gleda na sve što je prošao u karijeri i čime se želi baviti jednom kad okači tenisice o klin?

Odrastao si u nešto većoj sredini od Zadra. Kako ti je bilo priviknuti se i možeš li usporediti život ovdje s onim u tvom rodnom kraju?

Odrastao sam u Gaithesburgu u saveznoj državi Maryland, općina broji oko 200 tisuća stanovnika. Uglavnom prevladavaju kuće i privatni apartmani, a razlika je da nemamo izlaz na more (smijeh). Imamo u blizini neka manja jezera i zaljev Chesapeake. Društvo je slično, u Zadru svatko zna svakog, tako nekako je i u mom rodnom gradu.

Odluka da se otisneš preko oceana, sad je već deset godina od tog trenutka, ganjajući vlastite snove sigurno nije bila laka. Za razliku od top prospekata s najvećih sveučilišta, nisi baš imao širom otvorena vrata velike pozornice i sigurno si jednom u životu stajao ispred odluke - pokušati s profesionalnom košarkom ili ne? Koliko teško ti je bilo otići u nepoznato?

Znao sam da sam talentiran za košarku na nekakvom nivou. Mnogo ljudi želi ići u NBA, tako sam i ja pokušao. Nisam uspio, stvorila se prilika da odem u Europu i jednom kad sam otišao preko bare, pokušao sam izvući najviše. Cilj mi je postao doći do Eurolige, Eurocupa i usput naučiti igru na europski način, koji se značajno razlikuje od američkog, odnosno onog u NBA ligi. Postoje sličnosti sa sveučilišnom košarkom, tamo se također puno skautiralo, krcalo se reket... Ako igrač nije dobar šuter, to se maksimalno iskorištava. Deset godina kasnije mogu reći da sam jako zadovoljan, zahvalan sam što sam još uvijek u stanju igrati na nivou ABA lige. Jasno, nisam više na Euroliga/Eurocup stupnju, ali još uvijek želim okušati svoju vještinu na najvišem mogućem stupnju i da sam na njemu kompetitivan.

Lukavost i inteligencija glavne su karakteristike euroligaškog veterana Cartera (Foto: KK Zadar)

Je li loša epidemiološka slika u SAD-u prošlog ljeta ubrzala ili na bilo koji način usmjerila tvoju odluku za povratkom u Europu i košarku općenito?

Bilo je jako teško, da nisam zaigrao ove sezone, bila bi mi to druga u nizu bez igranja. Bio sam kući, ne mogu reći da sam se dosađivao, ali sam živio ugodno i došla je prilika da vidim nešto novo, zaigram za Zadar, i evo me. Moja obitelj nažalost nije mogla biti tu sa mnom, imam suprugu i četvero djece, pa su ostali doma. Teško je to, nekad kad razgovaram s kćerkom pa mi kaže da joj nedostajem, supruga se požali kako joj je teško sve stići... Kad vidim djecu kako rastu, imam osjećaj kao da propuštam najbolje godine života, nisam prisutan, ali ne mogu vratiti vrijeme nazad. Moja karijera se bliži kraju i imam još 30-40 godina ispred sebe koje ću pokušati maksimalno iskoristiti s njima. S druge strane, dobro zarađujem, pa je odvojeni život od obitelji žrtva koju podnosim.

Pri kraju karijere, jesi li zadovoljan učinjenim? Postoji li žaljenje za NBA ligom?

Ne bih rekao da osjećam žaljenje za neigranjem u NBA ligi jer sam imao prilike da pokažem svoj talent na drugim nivoima. Vjerujem da sam imao talenta za igranje u NBA-u, ali jednostavno nije bilo suđeno u tom trenutku. Uspio sam izvući maksimum i to me čini sretnim.

Koje su životne situacije za vrijeme tvog boravka u Europi promijenile tvoju perspektivu gledanja na košarku i život općenito, ako ih je bilo?

Svakako mi je otvorilo oči, jer, znam mnogo ljudi doma koji nikad u životu nisu napustili Maryland ni SAD, a ja sam evo udaljen 6000 kilometara. Sama činjenica da sam imao priliku vidjeti svijeta, živjeti u mjestima poput Istanbula... To je nevjerojatno i nitko mi ne može oduzeti uspomene koje sam stekao putem. Sjećam se situacije kad sam prvi put u dresu Galatasaraya bio u beogradskoj Areni, bila je krcata, oko 24 tisuće gledatelja. Bili smo u svlačionici, a sve oko nas se treslo, tlo, zidovi, ormarići... Bilo je stvarno kao u filmu, nisam ništa mogao čuti od zaglušujuće buke, dok smo u dvorani slušali gledatelje kako viču na nas. Ludo, ludo.
U svakodnevnom životu mogu reći da jako volim ovdašnju hranu, ručam u restoranu Bruschetta. Imaju hranu visoke kvalitete i jako su ljubazni.

Što ti najviše nedostaje iz SAD-a?

Najviše mi nedostaju djeca i supruga, naravno, ali nedostaju mi i restorani, poneka američka jela, recimo pileći fileti, pizza, domaća hrana, mambo umak koji je onako malo oštrijeg i ljutkastog okusa, specifičan za Maryland i općenito područje oko Washingtona.

Za kraj, što planiraš nakon košarkaške karijere? Želiš li ostati u košarci, raditi s djecom, postati trener? Možda nešto drugo? Odgovor pretpostavljamo, ali reci nam sam...

Završio sam komunikacije, ali ne vjerujem da ću se time baviti. Već sam započeo jedan košarkaški projekt, zove se ProVision Basketball i radim s djecom različite dobi, od 6 do 17 godina starosti. Volim prenositi znanje na mlade, rado savjetujem suigrače poput Brale, Paponje, čak i Palokaja, koji je zbilja poseban igrač i on bi mogao dovesti svoju igru na još višu razinu jer je jako talentiran i atletičan, ima izražene instinkte i za obranu i za napad.

Za kraj se gospodski zahvalio na pozivu za razgovor i poručio našim čitateljima da nas nastave pratiti. Hvala tebi, Justine!


Blažena među muškarcima: Kendriana Washington (ŽKK Šibenik)

Jedina dama u ovom društvu 24-godišnja je Kendriana Washington. Njen košarkaški put je protkan s puno vjere u vlastite sposobnosti i veliku želju za uspjehom. Premda je internetsko istraživanje njene srednjoškolske i sveučilišne karijere dalo dosta zanimljivih podataka, iz kratkog razgovora koji je prethodio situ i rešetu naših pitanja doznali smo da je promijenila čak tri sveučilišta. Za one koji s NCAA pravilima "nisu doma", kod svake promjene obrazovne ustanove sportaš mora pauzirati cijelu natjecateljsku sezonu, dobije takozvanu crvenu majicu. Kendriana je tu majicu, dakle, navlačila dvaput, što s četiri "regularne" odrađene sezone daje brojku od šest godina. Na pitanje jesu li te promjene bile uvjetovane akademskim ili košarkaškim razlozima, ova živahna djevojka kao iz topa odgovara "hej, samo sam htjela igrati". Isti način razmišljanja doveo ju je do Europe - u prvoj polovici ove sezone pokušala je igrati u Albaniji, ali vrlo brzo dolazi odluka viših instanci da se prvenstvo neće igrati. Vratila se kući i manje od dva mjeseca kasnije dobila poziv iz Šibenika.

Reci nam nešto više o sebi. Odrasla si u velikom gradu, kako ti je bilo priviknuti se na život u Šibeniku?

Rođena sam i odrasla u Tulsi u saveznoj državi Oklahoma. Glavna razlika u odnosu na Šibenik je ta da u Tulsi, ili čak i Alexandriji u Louisiani (gdje je studirala, op.a.) ima puno više različitih sadržaja i sve je daleko. Za odlazak u dućan moraš sjesti u auto, dok u Šibeniku do svake točke mogu bez problema doći pješke. Također, u Tulsi ima puno različitih kultura, jezika... Govori se španjolski, talijanski, mogu se čuti svakakvi jezici, dok u Hrvatskoj ne vidim puno različitosti. E da, nisam navikla živjeti na moru, pogled je prekrasan. Imamo sličnu klimu, godišnja doba, snijeg sam vidjela tek jednom.

Odluka da se otisneš preko oceana ganjajući vlastite snove sigurno nije bila laka. Jesi li u bilo kojem trenutku imala dileme oko nastavka košarkaške karijere? 

Čak i kad sam igrala na sveučilištu, znala sam da ću igrati košarku negdje preko bare. To mi je oduvijek bila najveća želja, san. Puno sam učila i bila sam dobar student, ali još sam jače trenirala košarku. Nikad nije bilo dileme da ću dobiti priliku igrati košarku (u Europi), ali sam htjela to dodatno pogurati. Završila sam kriminalistiku, ali zbilja ne znam što bih s tom diplomom. Košarka je oduvijek bila moj prvi izbor.

*Zanimljivo, sličnu diplomu ima i Varence. Ukratko smo prepričali Kendriani razgovor koji smo objavili u najavi ove priče i pitali je za njeno iskustvo vezano uz pokret Black lives matter, čiji neizostavni dio su bili i najbolji košarkaši i košarkašice svijeta.

Bilo je teško. U mom kraju, ako se dobro sjećam, bila je tek jedna nezgoda vezana uz prosvjede, ali smo bili poprilično uključeni i htjeli smo da se naš glas čuje. Ja sam se, doduše, malo držala po strani jer je tako najbolje za moju karijeru, ali sam bila aktivna na društvenim mrežama i dijelila objave. Znate, ovo je lud svijet. Black lives matter je postao aktualan sad, ali rasna nejednakost je među nama desetljećima, stoljećima. Rekla bih da se danas glas o tome širi bolje i dalje.

Je li situacija s koronavirusom na bilo koji način utjecala na tvoju odluku da dođeš u Europu?

Nipošto nisam dozvolila koronavirusu da me spriječi u mom naumu, ali je istina da je meni i mom agentu bilo teško naći neki povoljan profesionalni ugovor u ovakvim uvjetima. Uostalom, zbog koronavirusa sam morala otići iz Albanije. Tamo sam bila mjesec-dva, trenirala i pripremala se za sezonu, međutim, loša epidemiološka slika u toj zemlji je bila okidač za zaustavljanje odnosno otkazivanje svih sportskih natjecanja. COVID je dao sve od sebe da me spriječi u potrazi za košarkaškim angažmanom, ali nismo (moj agent i ja) odustajali. Zbilja nisam htjela ići nazad doma i tražiti posao, bila sam odlučna u naumu da postanem profesionalac.

Od beka do centra, Kendriana može igrati sve (Foto: Naši tići)

Mlada si igračica, imaš cijelu karijeru pred sobom. Koji su tvoji košarkaški ciljevi?

Svakako bih voljela zaigrati u WNBA ligi, ali o tome sam počela ozbiljnije razmišljati tek ove godine jer sam došla u jednu europsku ligu i vidjela što mogu. No, isto tako bih voljela nastaviti igrati van granica domovine, putovati i upoznavati nove zemlje poput Italije, Japana...

Pomalo neobično zvuči činjenica da su ugovori u najboljim europskim ekipama izdašniji od onih u WNBA.

To je istina, ali ako se ne varam, nedavno je potpisan nekakav ugovor u kojem se povećavaju iznosi za plaće u WNBA. Bit ću iskrena, bolje plaće u Europi su bile jedan od razloga što sam nekako više naginjala toj opciji. Dobra stvar je da se sezone ne preklapaju, WNBA se igra ljeti a europska natjecanja zimi, pa se sve može stići. Teško je, igra se cijele godine i to nije baš pošteno, ali što se može.

Što ti najviše nedostaje od kuće? Kako se snalaziš po prvi put ovako daleko od svojih? 

Najviše mi nedostaje moja mama, moja obitelj. Druga stvar koja mi najviše nedostaje je američka hrana, ali moram reći da nikad u životu se nisam hranila tako zdravo kao u Hrvatskoj, osjećam mnogostruke pozitivne učinke na moje tijelo. Najviše volim ćufte u umaku s pireom, odlična mi je i piletina s krumpirima. Općenito jako volim krumpir (smijeh). Ali obitelj mi svakako najviše nedostaje, makar sam ovdje okružena dobrim ljudima.

Ako smo dobro shvatili iz tvoje biografije, kad završiš košarkašku karijeru želiš otvoriti privatnu teretanu?

To je točno, još uvijek mi je to velika želja. Moram napomenuti, kad hrvatsko prvenstvo završi, imat ću priliku sudjelovati u jednom košarkaškom kampu za djecu kao trener. Ipak, najveća želja po završetku karijere mi je svakako teretana, možda za nekih pet do deset godina.

Za kraj nam je odala još poneku tajnu njenih dobrih igara u hrvatskom prvenstvu. Uz sjajnu hranu, redovito nakon jutarnjeg treninga odradi još sat vremena u teretani, a kad su vremenski uvjeti povoljni, baci se u more i malo zapliva. Kaže da joj odgovara niža temperatura mora, jako voli kupanje u hladnoj vodi. Svaka čast!


*Njima se prvima skandira kad sve ide dobro, ali ih se i prve kritizira jednom kad igra nije idealna. Ova priča je, nadamo se, na kraju pokazala da su ipak i oni, kako bi Gibo rekao, samo dica daleko od kuće. Sa svojim snovima, strahovima, željama.


">