Hrvatska
Prvi napad – kontra. Kembo zakucava priko zadarski kampanela.

Prvi napad – kontra. Kembo zakucava priko zadarski kampanela.

Autor: Joško Kontić Ferata.hr Photo: KK Alkar

IZ arhive portala Ferata.hr

Taj 20. ožujka 1984. zauvijek će zlatnim slovima ostati upisan u sportsku povijest grada podno Kamička.

Sinjska košarkaška bajka počela je u ranu jesen 1983. kada je Alkar u prvom kolu kupa ugostio Šibenku – državnog prvaka kojemu je titula oteta političkom odlukom. Alkar je tada bio tek trećeligaš.

No jedna obična kup utakmica u kojoj nije trebalo biti dvojbe o pobjedniku, ušla je u tijesnu završnicu pa se poluprazna dvorana pretvorila u navijačko grotlo. Maligani su fanatično bodrili svoje ljubimce ne propuštajući pljeskom nagraditi i bravure Milana Zečevića – sinjske košarkaške legende koja je tih sezona nosila šibenski narančasti dres. No umjesto Zeke kraj utakmice je na rukama navijača dočekao Kembo i dok je Stipe Vrcan primao čestitke, Vlado Đurović je šutirao stolice.

Nakon toga Fortuna se još šire nasmiješila Sinjanima. Najprije im je ždrijeb u slijedećem kolu ponovno podario domaćinstvo i najlakšeg mogućeg protivnika – Trepču iz Kosovske Mitrovice. Dan prije utakmice znalo se da su Kosovari odustali od dolaska u Sinj, no to nije omelo više od dvije tisuće Sinjana da ispune košarkašku dvoranu i tek proceduralno podbacivanje lopte na centru poprate gromoglasnim – Mi smo Sinjani - Alkar je naš! Kao da su slutili…

I treći čin ove košarkaške bajke odigrao se u Sinju. Gost je bio Borac iz Čačka, klub iz samog vrha tadašnje jugoslavenske košarke. Čačani su u Sinj došli upozoreni porazom Šibenčana ali i svjesni svoje igračke nadmoći, pa je njihov trener najavio sigurnu pobjedu, naglašavajući da Borac najbolje igra upravo na vrućim terenima. Ali vrućinu koja ih je te jeseni dočekala u Sinju Čačani nikada neće zaboraviti. Bio je to prvi put da su sinjski glazbari gostujuću momčad dočekali taktovima posmrtnog marša. Nakon toga počela je košarkaška rovovska bitka. Igralo se doslovno krvavih lakata i poderanih koljena, a na kraju je odlučio tek jedan koš, koš koji je Alkaru otvorio vrata košarkaške povijesti – kao prvom trećeligašu u polufinalu kupa i to u zemlji koja je u to vrijeme u tom sportu bila olimpijski pobjednik i svjetski prvak!

Već slijedećeg jutra, sinjska pijaca je uz kavu i plivadone počela bulazniti o finalu. Mogući protivnici - tri velika prvoligaša – ljubljanska Olimpija, sarajevska Bosna i Zadar. Bilo je jasno da u slučaju gostovanja Alkar nema šanse. Zato su sva nagađanja polazila od pretpostavke da će nam sreća ponovno udijeliti domaćinstvo.

"Gatalo se i čaralo. Ako smo dobili Šibenku i Borca, možemo i Olimpiju. Je da je Bosna državni i evropski prvak, al' ako Kembo, Mišo, Max, Bare i Leš opet popizde, ko zna - đava nit ore nit kopa! Al' Zadar, ajme majko! Pahlić, Matulović, Popović, Skroće, Petranović, Sunara, Obad i ona dva kampanela šta su veća od cile naše momčadi – Blažević i Vranković. A tek trener. Legendarni Pino Đerđa. Suci drću čin ga vide. Zadra nemoremo dobit, al nismo valjda prokleti da ćemo od izvuć baš nji!"

Izraženi respekt Sinjana prema Zadru zacijelo bi bio još jači da su tada znali kako će ista ta momčad, samo dvije sezone nakon toga, usred Zagreba isprašiti onu Draženovu evropsku Cibonu i okititi se titulom državnog prvaka.

A tada, u zimu 1983. sudbina je Alkaru ponovno dodijelila domaćinstvo i u alkarski grad dovela upravo moćnog, strašnog, nedodirljivog Zadra. I dok je većina Sinjana za ogled sa Zadranima prizivala čudesnu pomoć poput one koja je njihovim precima donijela pobjedu u borbi protiv Turaka, jedan je sjedokosi 45-ogodišnjak planirao kako će umjesto čuda i Zadru uvaliti svoju demode zonu na kojoj su dentjere polomili mnogi treneri filozofi.

Onda je došao i dan utakmice.

"25 godina posli slike nimalo ne blide. Dvorana puna ka' šipak. Veličanstveni Maligani i naravno Maliganke. Navijački paka. Transparent – Samo hrabro Vrcanovi momci za Evropu naći će se novci! Podbacivanje. Prvi napad – kontra. Kembo zakucava priko zadarski kampanela. Max trpa sa svi strana, a onda kad mu izlaze naruku. Slijedi ulaz i zakucavanje. Zakuca je Barba tada i balun i Sunaru i Obada, sve je zakuca. Tribine u komi. Petranović tuče laktin. Neko naš pada. Stipe Vrcan uliće u teren koda je 715-a. Dvorana vrije. Alkar vodi. Sat otkucava. Pobjeda je u rukan. Al' onda, čudne odluke sudaca. Zadar se vraća u utakmicu. Nervoza, umor pa opet suci. Prednost se istapa. Zadnje sekunde, Alkar vodi 82:81 i ima napad. Neko od naši pod faulon gubi balun. Suci muće. Kontra Zadrana. Nepuni sat prije toga naš Sinjanin Mladen Delić uskliknio je onu povijesnu – Ljudi moji je li to moguće? Pa je li moguće da se iva utakmica more izgubit? Zadnja sekunda, 82:81 za Alkara. Skroće sam na ziceru. Gotovo je. Gubimo. Najedanput - Ivo Čović. Leti i konsa. Nema koša. I onda najduža sinjska sekunda svi vrimena. Sirena. Ne čuje se pištaljka. Gobac i Radić motiraju kraj. Zadrani traže faul. Nema šanse. To nikad niko ne bi svira. Niko i nikad! Iz tri iljade grla ori se – Večeras je naša fešta. Stipe Vrcan leti u ariju. Počinje ludnica…"


Tako je unatoč svim zakonima fizike i logike Alkar 20. prosinca 1983. pobijedio veliki Zadar! Te noći svi su Sinjani bili Maligani. Njihov Alkar ušao je u finale Kupa i sportsku povijest.

 E, a obljetnica finala, 20. ožujka 1984. i Bosna. Je oni su pobijedili u Metkoviću. Osvojili su Kup. Odnijeli pehar u Sarajevo. Tako je moralo bit. Svaka čast. I nećemo danas, 28 godina poslije, puno o sucu Petroviću kako izmišlja Pleštinin četvrti faul dok ovaj polaže loptu u koš za +8 Alkara. Tek ćemo se s ponosom sjetiti, da se Bosna, velika Bosna, Bosna prvak Jugoslavije, Bosna prvak Evrope, da se ta Bosna te godine prepala sinjskog Alkara. Prisjetimo se. Split je nudio domaćinstvo za finalnu utakmicu, ali Pešić, Vučević, Varajić, Benaček i društvo rekli su ne. Prepali su se malog trećeligaša velikog srca. Za Sinjane najvećeg sportskog srca koje je ikada kucalo. I što još reći? Možda ih samo nabrojiti – Stipe, Pero, Cale, Kembo, Mišo, Max, Bare, Leš, Čova, Punka, Koska, Žuža, Dado, Bobi, Mali, Ben, Ćela i naravno - Maligani.

Fala im šta su svon Sinju i Cetinskon kraju poklonili bajku koja još traje.

Joško Kontić - 2012.  - Ferata.hr