Time-out
Put u Beč, prvi nastup na parketu i 'izdajstvo svoje domovine'

Put u Beč, prvi nastup na parketu i 'izdajstvo svoje domovine'

Autor: Nebojša Gunjević Photo: Privatna arhiva Nebojše Gunjevića

Nebeski koš na drugi obruč (16)

Dočekana je 1953. u igračkim i financijskim problemima ali su se novci za put u Beč kako bi se Austrijancima uzvratilo za susrete u Zadru ipak našli. Bio je to toliko važan nastup Zadra da će jedanaestoga srpnja 1953. Glas Zadra s čak dva članka o njemu izvijestiti svoje čitatelje. U prvomu, „Prvi nastup naših košarkaša u Beču“, doznat ćemo kako je košarkašima priređen „vrlo srdačan prijem“ i kako su „imali prilike u slobodnom vremenu razgledati historijske znamenitosti glavnog grada Austrije. Na ovom turniru Zadrani su prvi put igrali na parketu i u zatvorenoj dvorani“. Zadar je dobio Ministarstvo trgovine 65:58 i izborio finale s bečkim EKE, koje je izgubio 64:54 „nakon oštre pa čak i surove igre“, gdje su se dva naša igrača ozlijedila. „Svidjeli su se bečlijama“ Zadrani, koji su pokazali „veliku umješnost u dodavanju i pucanju na koš“, a na ljeto „očekuju se gostovanja u Zadru nekih bečkih klubova“.

U drugomu članku, „Izdajstvo i kukavni bijeg“, saznajemo kako se „naša košarkaška ekipa, koja je gostovala u Austriji, povratila u zemlju s tri igrača manje“. Braća Maršan „i Ante Đerđa ostali su u Austriji s namjerom da pođu u Italiju“. Novine oštro osuđuju bijeg kao „jadan i kukavan“ i „izdajstvo svoje domovine“, posebno se okomljujući na Isidora Maršana koji je „čak iskoristio priliku da preko novina kleveta našu zemlju. Izjavio je, da je nezadovoljan, zato što je njegovoj majci oduzeta radnja“. Spomenuti se  prikazuju kao najobičniji lopovi a bijeg je to teži jer je Isidor Maršan bio reprezentativac i bivši partizan, o čemu se u članku ne govori. 

Teški dani za obitelj Isidora Maršana počeli su 1952. kada su mu pozvali majku „u upravu grada i rekli joj da je osuđena na devet mjeseci zatvora s obrazloženjem da su svi trgovci krivi za loše ekonomsko stanje u Jugoslaviji“. Nakon tri mjeseca majku su prebacili u šibenski zatvor i „poslije tri mjeseca u Šibeniku mamu su pustili kući, ali dućan više nije imala. S jezom se i danas sjetim tih groznih dana. Kad su to mogli učiniti ničim krivoj mami partizana i istaknutog sportaša, državnog reprezentativca, kako su tek prolazili anonimni ljudi“ – rekao je Maršan nakon dugo godina.

U Beču iza turnira Maršanu su njegov brat Benito i Ante Giergia „rekli da se oni neće vratiti u Zadar jer im se ne ide u vojsku i to čak na četiri godine koliko se tad mornarica služila“, pa je i on ostao. O bijegu su pisale i austrijske novine, a oni su smješteni u sklonište za izbjeglice i skrivani „više od tjedan dana dok se situacija nije smirila. Stalno nas je s pištoljem čuvao jedan Amerikanac kojeg smo naučili igrati briškulu.“ „Jednog dana rekli su nam da spremimo kofere jer će nas prebaciti u Linz. Amerikanci su nas jako lijepo ispratili. U crnom buiku odvezli su nas na skriveno uzletište jer smo jedino avionom mogli u Linz, budući da je Beč bio opkoljen od strane Rusa“. Ižijev je brat Benito za razliku od njega uživao u avanturi te čak „rekao pilotu da krivuda što je ovaj malo i učinio, a Maneta na sav glas uzviknuo: Da me sad vidi Baćiro! Baćiro je bio Josip Stošić koji je s Benitom igrao košarku u juniorima Zadra.“ Tražio je Maneta i „salto mortale“, ali mu molba nije uslišana.