Roko Prkačin, mladi hrvatski košarkaš, trenutačno je član francuskog prvoligaša Nanterre 92

Mnogi košarkaški analitičari i treneri slažu se kako je 22-godišnji Roko Prkačin, svestrani krilni igrač visok 206 cm, već sad trebao nadmašiti karijeru svog oca Nikše.

Svoju košarkašku karijeru započeo je u omladinskom pogonu Cibone, a već kao 16-godišnjak debitirao za seniorsku momčad.

Već tada su o njemu sve znali NBA skauti koji su ga pratili jer je kao kapetan hrvatske košarkaške U16 reprezentacije postao prvak Europe, a uz to je proglašen za najboljeg igrača turnira (MVP) koji se igrao u Novom Sadu. Kadetski Eurobasket Prkačin je završio s prosjekom od 18,6 koševa, 10,9 skokova, 3,7 asistencija i 2,0 blokade što ga je izdvojilo u jednog od najvećih talenata svoje generacije. A u finalu je, u dramatičnoj utakmici, presudio Španjolskoj s nekoliko sjajnih poteza i zakucavanjem o kojem se i danas priča…

Foto: FIBA 

No, danas su to samo uspomene…

„Da, prošlo je sedam godina od tog kadetskog zlata na Eurobasketu i iskreno mislim da se to danas više ne bi trebalo spominjati. OK, svima nama koji smo igrali u Novom Sadu to je uspomena za cijeli život. Tad smo svi sanjali svoje snove i imali smo visoka očekivanja i tad sigurno, nitko od nas, nije mogao naslutiti u kojem ćemo smjeru ići“, kazao je za Basketball.hr 22-godišnji Prkačin, koji je kao tinejdžer trebao biti izabran na NBA draftu. No, tada je odlučio povući prijavu i nakon što je, kao najmlađi kapetan u povijesti Cibone, odradio odličnu sezonu preselio je u Španjolsku, najjaču ligu u Europi. 

U španjolskoj ACB ligi odradio je dvije sezone za Gironu i potom Gran Canariju, da bi ljetos preselio u francuski Nanterre 92, ambiciozan klub u predgrađu Pariza.

„Španjolska je najbolja liga u Europi i meni je tamo bilo zakon! Ne mogu reći ništa loše ni za francusku ligu koja je po mom mišljenju jako kvalitetna, ali gaje totalno drugačiji stil igre. U Španjolskoj se nekako igra malo sporije, a ovdje u Francuskoj se igra više na snagu i malo brže. Ukratko, u Francuskoj se igra više bazira na atletskom stilu, a u Španjolskoj se više baziraju na taktiku.“

I prije ste govorili da volite španjolski stil igre i način života. Znači li to da ne biste imali ništa protiv povratka u ACB ligu?

„Pa naravno da ne bih! Meni je u te dvije godine u Španjolskoj bilo baš dobro, ali dok ne vidim ponudu o tome ne bih govorio.“

Foto: Zvonko Kucelin/KK Zadar

U Ciboni ste igrali gotovo sve pozicije, ako pričamo i o mlađim kategorijama, a danas ste centar. Koja vam pozicija zapravo najviše odgovara?

„Zanimljivo pitanje, ali ima tu puno faktora. Naime, u zadnjih sedam godinama košarka se puno promijenila, ako me razumijete. Danas imate jako puno petica koji su kao i ja visoki oko dva metra. No, ako me pitate ja sam se najbolje osjećao na četvorci, ali sad je to nevažno.

Koji biste savjet dali mladim igračima jer ipak ste kao 19-godišnjak napustili Hrvatsku. Je li to bilo prerano?

„Mislim da nisam otišao prerano, a opet mnogi mi govore da u neku ruku jesam kao što sam i povukao prijavu za NBA draft, a možda sam mogao otići u NBA ligu. Ali nisam… Vrijeme ne mogu vratiti, no činjenica jest da sam Cibonu napustio valjda posljednji jer je financijska situacija u klubu bila baš teška. Ružno zvuči, ali Cibona se tad raspadala, svi su otišli, a ja sam zadnji ostao i čekao. Tada zaista nisam znao što će se dogoditi iako sam imao želju, kao dijete Cibone, ostati još barem jednu godinu. To mi je bilo prirodno jer sam u taj klub stigao kao dječak, ali eto nakon četiri seniorske sezone u Ciboni završio sam u Španjolskoj. Ne znam je li bilo vrijeme za odlazak, ali tako je ispalo.“

Foto: Marin Sušić/HKS

Ispada da zlatna kadetska generacija ipak nije napravila iskorak u seniorskoj vrsti Hrvatske. Uz sve to Hrvatska po prvi put u povijesti neće igrati na Eurobasketu?

„Puno se o tome pisalo i mislim da se stalno ponavlja isto. Zeznuli smo, kiksali smo, a opet s druge strane nismo dobili lagane protivnike te je u našoj skupini završio domaćin Cipar. Ukratko, imali smo jako tešku grupu i dogodio se splet raznih faktora koji nam nisu išli u prilog. Sad je gotovo i iz ovog smo valjda svi nešto naučili i trebamo se okrenuti novim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Ja na zadnje okupljanje nisam mogao doći zbog problema s leđima i rekao sam izborniku Sesaru da nisam 100% spreman.“

Foto: KK Cibona

Idemo na trenutačno stanje. Kako ste zadovoljni sezonom u Nanterreu?

„Ambiciozan klub koji je prošle sezone završio na petom mjestu u ligi. Željeli su baš mene na poziciji petice, a ruku na srce u Gran Canariji nisam igrao puno. To mi se dopalo jer sam znao da ću dobiti priliku. Trebalo nam je vremena da se uigramo jer je dosta igrača otišlo tako da je loš ulazak u sezonu zaboravljen. Sad lovimo Final Four Fibine Lige prvaka i potpuno smo fokusirani na uzvrat s AEK-om. Ako prođemo mi smo domaćini Final Foura.“

Po čemu je jedinstven vaš trener Da Silva koji vas vodi u Nanterreu?

„Trener Da Silva pokušava ukomponirati dosta španjolskog stila košarke, ali s druge strane mora se prilagoditi na francuski način, dakle na tzv. fizičku košarku. Mislim da imamo dosta dobru ekipu, talentirani smo dosta i pokušavamo igrati neku tzv. pametnu košarku. Lopta mora kružiti i uvijek tražimo najbolja rješenja u napadu.“

Za kraj nam recite kako ste zadovoljni svojim igrama u Francuskoj?

„Zadovoljan sam jer sam dobio priliku igrati u kontinuitetu i baš mi je nedostajao ovakav ritam igranja. Prošle dvije godine su bile teške, posebno ona na Kanarima zbog teških i dugih putovanja, to je znalo biti naporno za glavu. Sad živim 15 minuta od Pariza i malo je drukčije, ha, ha. No, s druge strane Kanari su predivni, klima je čudo i kad ne putuješ često tamo je baš bilo predivno živjeti.“