Intervjui
Rozićev vršnjak ne misli stati - ubojiti strijelac Hrvoje Puljko

Rozićev vršnjak ne misli stati - ubojiti strijelac Hrvoje Puljko

Autor: Krešimir Galić Photo: Basketball.hr (Šime Zelić)

Igrački vijek je sve duži i ako se pravilno odnosite prema svom tijelu onda sigurno možete duže igrati.

Sjajni šuter Hrvoje Puljko (37) u dresu Bosca dočekao je kraj ove nedovršene sezone s željom da momčad iz Trnskog vrati u HT Premijer ligu.

 ”Imali smo odličnu seriju pobjeda i vjerovali smo da bi kroz doigravanje mogli izboriti povratak u elitni razred naše košarke, ali nažalost protiv ove situacije se nije moglo. Cijenim rad i želju Gorana Perića da uz dobre uvjete kakve klub ima izbori povratak u HT Premijer ligu. Unatoč ponudama koje sam imao neposredno po dolasku obećao sam mu da ću ostati do kraja sezone ” - kaže Hrvoje na početku razgovora koji je dres Bosca nosio i sezonu prije kada je HT Premijer liga stanovala u Trnskom, ali je imao otvoren ugovor i napustio klub krajem veljače.

 ”Nismo na pravi način ušli u sezonu, odnosno nismo se najbolje posložili. Kasnije je bilo nešto bolje, ali nažalost nije bilo dovoljno da se izbori ostanak”.

Svoju bogatu karijeru počeo je u Zrinjevcu, a već sa 16 godina bio je član seniorske momčadi .

”Moji košarkaški počeci vezani su za period kada sam imao deset godina. Prvi trener mi je bio Tomislav Golemac, a kasnije su me još trenirali pokojni treneri Zoran Sučević i Slivije Jenkač, pa Zoran Miliša, Neven Spahija, Milan Vojvodić, Ivan Sunara. Najduže me trenirao Jenkač koji me kroz te mlađe kategorije najviše naučio i nekako najviše utjecao na moj igrački razvoj. U seniorskoj ekipi su mi suigrači bili Čolak, Malić, Morić, Smiljanić, Kasun..i to su bile posljednje sezone Zrinjevca kakvog pamtimo iz najboljih dana.”

Popularne ”Vrtlare” je napustio 2004. godine s prosjekom od 15 poena po utakmici i s 21 godinom zaputio se prvi puta u inozemstvo. Već tada je pokazivao svoje velike napadačke mogućnosti, a rekord mu je bio 43 poena na gostovanju u Osijeku u sezoni 2002/03.

 ”Financijska situacija u Zrinjevcu nije bila dobra i kako mi se obitelj povećala tako sam tražio sigurnost. Preko Tomislava Bevande tada sam dobio priliku da odem u Njemačku, točnije u Artland. Nisam se puno premišljao jer jednostavno u tom trenutku sam znao koliko je to veliki izazov za mene. Tamo je bio američki trener Chris Fleming i ekipa u kojoj su uz našeg Marka Bulića igrala još četiri amerikanca. Bio sam dvije sezone tamo iako nisam bio zadovoljan načinom na koji sam tretiran bio u klubu. I pored niza dobrih utakmica trener Fleming je naravno više vjerovao svojim igračima iz SAD-a koji su bili na mojoj poziciji, pa čak ni Marko Bulić koji je bio odličan igrač nije bio u onom statusu kakav je zaslužio svojim igrama. Zanimljivo da nam je trener u jednom trenutku branio da Marko i ja međusobno pričamo na hrvatskom jeziku misleći da pričamo nešto protiv njega. Ostao sam do kraja druge sezone i napustio klub.”

Povratak u Hrvatsku bio je vezan dolaskom u Cedevitu.

”To su one početne sezone Cedevite koja je tražila svoje mjesto u vrhu naše košarke. Trener je bio Jakša Vulić i do nove godine sam s Marijom Dundovićem bio najbolji strijelac ekipe sa 16 poena u prosjeku. Igrali smo odlično i bili prvi u prvom dijelu sezone. Nažalost ozlijedio sam se u siječnju kada sam zadobrio stres fakturu tibije što me je na dobra tri mjeseca izbacilo iz momčadi i praktički mi onemogućilo da nastavim karijeru u Cedeviti. To mi je jedina ozbiljna ozljeda u karijeri”

Nakon oporavka novu priliku za dokazivanje dobio je u Slovačkoj.

”Trener Ivan Rudeš me u 11.mjesecu pozvao u Prievidzu gdje sam odigrao odličnu sezonu, bio prvi strijelac lige i te sezone je krenuo rezultatski uzlet tog kluba koji je nastavljen godinama poslije."

U jesen 2008. godine stigao je poziv iz Bosne i Hercegovine.

”Kada samo dobio ponudu Borca iz Banja Luke mnogi su mi govorili gdje ideš u Republiku Srpsku, ali ja jednostavno to nisam gledao na taj način jer mi je moja obitelj uvijek bila na prvom mjestu i želja da kroz bavljenje košarkom osiguram stabilan život. Deset dana nakon mene stigao je i Joško Garma pa mi je bilo lakše. Trener Miloš Pejić mi je u razgovoru kazao što očekuje od mene, odnosno da budem prvi igrač momčadi. Sve je nekako štimalo prva tri mjeseca, a onda su došli problemi s financijama u klubu. U tom periodu smo dobili i Široki u Banja Luci, a trener Širokog Josip Vranković mi je nakon utakmice rekao da dođem u Široki Brijeg. Uspio sam dobiti istupnicu nakon dva mjeseca i doći u Široki gdje sam bio sezonu i pol u kojoj sam uz fantastičnog trenera i osobu Hrvoja Vlašića osvojio dva prvenstva, bilježili uspjehe u ABA ligi. Otišao sam jer se jednostavno nismo našli u dogovoru s nastavkom suradnje, ali i danas sam u odličnim odnosima s ljudima iz kluba."

Nakon Širokog Brijega vratio se u Hrvatsku gdje je igrao tri sezone nosivši dresove Kvarnera, Jollyja i Slavonskog Broda, da bi se u jesen 2013. godine zaputio u Mađarsku (Kaposvar). Tamo je bio dvije sezone, a kasniji kratki odlazak u Suboticu (Srbija) vezan je upravo bio za igranje u Kaposvaru. Kratke izlete je imao i na Kosovo (Peja) te Peristeri (Grčka)

Nakon Subotice i kraćeg boravka u Zaboku odlučio se za odlazak u Iran gdje je svojim igrama stekao zavidan renome koji mu na jesen otvara novu mogućnost odlaska.

”Trener Shardary Tabriza, Mehran Hatami me gledao dok sam igrao za Zabok i baš je htio mene dovesti. Iako sam bio malo skeptičan već nakon sedam dana tamo vidio sam da je to košarkaška zemlja i ujedno najbolja u Aziji. U tom prvom periodu od tri mjeseca imam samo riječi pohvale. Klub organiziran na nivou najboljih klubova u Europi i jednostavno ništa nam nije nedostajalo. U toj ligi igraju odlični igrači, pa čak i igrači koji su igrali u NBA ligi. Našim ljubiteljima košarke je svakako najpoznatije ime Jacob Pullen koji je igrao u Cedeviti. I u slijedećoj sezoni je bilo još bolje kada smo osvojili naslov prvaka, a ja sam izabran u Top 5 igrača u ligi. Igrao sam i za Petroshimi s kojima sam bio na West Asia Cupu s kojima sam osvojio drugo mjesto izgubivši u finalu.”

Kakva se košarka igra u Iraku i Kataru također je osjetio.

”I u Iraku sam završio uz svog trenera Hatamija u klubu Al Hillah. Nije košarkaška zemlja kao Iran i trebalo mi je jedno vrijeme prilagodbe. I njihova ulaganja u sport su izuzetno velika i tamo unatoč nekim skepsama nisam imao nikakvih problema. Bila mi je tamo i obitelj i bez obzira na sukob Irak – Iran – SAD nisam osjećao nikakve nelagode iako su mi domaćini na kraju rekli da moram otići zbog sigurnosti”. Što se tiče izleta u Dubai (Katar) tamo me dočekala neobično skromna momčad i rekao bih čak pravi amateri. Bez obzira na to uvjeti koje sam imao tamo su me primorali da budem mjesec i pol dana”.

Kraći period do odlaska u nove klubove nosio je dres Hermes Analitice i Dubrave, a ipak nikada nije odigrao službenu utakmicu u dresu Cibone iako je bio na pripremama.

”Bio sam u dva navrata. Prvi puta 2013.godine kada je trener bio Neven Spahija. Do sredine studenog mjeseca sam trenirao s njima, ali nisam ugovor potpisao. Jednostavno u tom trenutku je momčad bila posložena i teško bi i jedan trener išao u neko preslagivanje. Otišao sam tada u Kaposvar, a ostala je žal kada znamo da je te sezone Cibona i osvojila ABA ligu. Drugi puta je to bilo u jesen 2015.godine. Naravno da mi žao što nisam zaigrao za Cibonu jer sam ipak domaći dečko i purger, a moj tata je veliki navijač Dinama i Cibone. Jednostavno putevi nam se nisu posložili.”

Iako je po godinama u finišu svoje karijere neće se tek tako odreći profesionalnog loptanja pod obručima.

 ”Moje tijelo mi najbolje govori koliko mogu. Kada osjetim da se vučem po terenu i da to nisam ja sam ću odustati. Za Marina Rozića od kojeg sam stariji jedan dan je jedan TV komentator u 28. godini kazao da je veteran. Onda si možete misliti što smo sada kada imamo 37 godina.  Igrački vijek je sve duži i ako se pravilno odnosite prema svom tijelu onda sigurno možete duže igrati. Meni košarka i dalje pričinjava veliko zadovoljstvo i sve dok mogu pratiti ovaj ritam želim biti dio toga. Znana je poslovica da na parketu nisu važne godine, već kvaliteta igrača”.

U dosadašnjoj karijeri bilježio je niz impresivnih napadačkih učinaka, a nerijetko su njegovi učinci išli iznad 40 poena. Možda i nazvučniji primjer su 44 poena u dresu Jollyja na gostovanju u Splitu, a čak 40 je ubacio u drugom poluvremenu što mu je po riječima i jedna od najdražih utakmica.