U košarci je od 0 do 24

Košarkaši trener Luko Bijelić, koji godinama radi u KK Dubrovnik s mlađim kategorijama, jedan je od rijetkih trenera koji nije profesionalac, a u košarci je doslovno od 0 do 24 sata

 Za Luka Bijelića je košarka doručak, ručak i večera, a tim sportom zarazio je i svog 15-godišnjeg sina Juru koji je također stasao u mlađim kategorijama KK Dubrovnik i trenutačno je član predkadetske hrvatske reprezentacije.

Za Luka Bijelića će mnogi reći kako je jedan od najvećih entuzijasta ili bolje rečeno sanjara dubrovačke košarke. U košarci je od svoje 13. godine života kad je počeo trenirati u tadašnjem KK Jug iz Dubrovnika. Tijekom igračke karijere vodio ga je velik broj trenera, a kao jedan od talenata iz svoje generacije kao srednjoškolac je preselio u Split. Tako je kadetski i juniorski staž proveo u KK Split (tadašnja KK Jugoplastika) no do seniorske momčadi, zbog jake konkurencije, nije uspio doći pa se odlučio vratiti u rodni Dubrovnik.

Ubrzo nakon toga odlučuje se za odlazak u Zagreb na studij Kineziologije (KIF), ali našao je vremena igrati košarku na visokoj razini pa je tako svoju bazu našao u ambicioznom klubu KK Zabok u kojem je odigrao tri sezone. I upravo u to vrijeme igranja za KK Zabok pojavila se ljubav prema trenerskom poslu…

„Već za vrijeme studija počeo sam raditi kao trener u Školi košarke kod Krešimira Žganeca i Damira Knjaza koji su među prvima u Hrvatskoj pokrenuli mini-košarku i postali su na jedan način avangarda u radu s najmlađima. Zatim sam, kad su mlađe kategorije u pitanju, radio još i u 'Školi košarke Vučići' kod Šime Kumanovića i Ante Vlašića, zatim sam bio u 'Akademiji Aleksandra Petrovića' i kod legende hrvatske košarke Ilije Matijevića u KK Maksimir“, rekao je za Basketball.hr 52-godišnji Bijelić koji se nakon nekoliko zagrebačkih godina i rada s mladima odlučio na definitivni povratak u svoj Dubrovnik.

„U ljeto 2004. godine odlučio sam se vratiti u Dubrovnik gdje sam bio pomoćni trener Darku Kunci u seniorskoj ekipi, ali sam paralelno s tim radio s mlađim kategorijama, čemu sam se potpuno posvetio. U kratkom periodu bio sam i prvi trener seniorske ekipe tako da je to bilo jedno zanimljivo iskustvo.“

No, za razliku od mnogih trenera koji su postali profesionalci, vi ste željeli raditi kao profesor u školi?

„Tako je, a to se ostvario u ljeto 2012. godine kada sam dobio stalni posao u Turističkoj i ugostiteljskoj školi u Dubrovniku kao nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture. No, i dalje sam paralelno s tim poslom nastavio rad s mladim košarkašima u KK Dubrovnik.“

Koliko ukupno polaznika ima ŠK Dubrovnik te koliko godišnje igrača prođe kroz mlađe uzraste, do prelaska iz juniora u seniore?

„Ṣ̌kola košarke Dubrovnik organizirana je po školskim klubovima u Osnovnim školama grada Dubrovnika i okolice. U klubu imamo organiziran rad sa svim kategorijama, od U11 do U19. Tako da broj djece koja se bave košarkom i organizirano treniraju prelazi broj od 250 polaznika na godišnjoj bazi.“

Poznato je kako su u Ṣ̌koli košarke Dubrovnik ponikli i neki igrači koji su ostavili traga u NBA ligi te naravno u Euroligi. Tko su najpoznatiji?

„Svakako najpoznatije ime koje je poteklo iz Ṣ̌K Dubrovnik, nakon igrača kao što su Hrvoje Perić, Ante Tomić, Lukša Andrić i drugi jest Mario Hezonja koji je uzor svim dječacima i djevojčicama u Dubrovniku. Zatim su tu Ivan Vodopija, Petar Dubelj, Domagoj Proleta, Mateo Vidović, Filip Vujičić te oni koji dolaze, a prepoznati su i sudjeluju u akcijama mlađih nacionalnih selekcija kao što su Mateo Tomašević, Petar Miović, Ivano Prlj, Lovro Pjević, Lukša Pavlović, Jure Bijelić i drugi. Moram reći kako smo posebno ponosni na veliki broj naših bivših polaznika koji su ostvarili uspješne karijere u drugim granama života, a sigurni smo da i mi imamo dio zasluga za to.“

Foto: Goran Mratinović/Dubrovački dnevnik

Usprkos problemima s brojem termina, dovoljnim brojem trenera, rezultati su iznad očekivanja?

„Da, moram reći da smo svi zadovoljni rezultatima koje smo postigli i postižemo na državnoj razini, gdje smo redovni sudionici završnih natjecanja, a najsvježiji je onaj kad smo nedavno s uzrastom U11 osvojili treće mjesto u Hrvatskoj! Inače, važno je reći kako smo jedni od osnivača regionalne lige IMBL koja iz godine u godinu raste, a trenutačno okuplja 16 klubova iz Slovenije, Hrvatske, BiH i Crne Gore. Iznimno smo ponosni na svoju Ṣ̌kolsku ligu u kojoj se natječu naši najmlađi polaznici, a ponosni smo i na 'Festu od košarke' koja u ljetnim mjesecima bude zaista prava festa na vanjskim terenima grada Dubrovnika u kojoj sudjeluju svi oni koji vole košarku od najmlađih pa sve do naših veterana.“

Mnogi od vas trenerski posao rade iz ljubavi i može se reći kako ste pravi entuzijasti. Tko zna kakvi bi rezultati bili da su uvjeti bolji i da ima više trenera profesionalaca?

„Slažem se. Sve ovo što sam nabrojao ne bi bilo moguće da ne postoje ljudi koji sve to provode u djelo, a koji su pravi entuzijasti i zaljubljenici u košarku; Darko Kunce, Željko Vreća, Husnija Habul, Frano Gverović, Pero Jejina, zatim treneri u školskim klubovima Joṣ̌ko Kuṣ̌t i Maro Lučić, Saša Selmanović bez kojega bi 'Festa od košarke' bila nezamisliva, te naš dobri duh, trener juniora i ponovno aktivni igrač Lukša Andrić. Također bi još dodao kako smo svi ponosni na svoju Ṣ̌kolsku ligu u kojoj se natječu naši najmlađi igrači, a tu je i 18 godina tradicije našega 'Kampa Libertas' koji su prošli mnogi polaznici.

Mnogi se pitaju kako je moguće da Dubrovnik kao turistički grad - te najpoznatija hrvatska destinacija – zapravo ima velik problem sa sportskom infrastrukturom?

„Dubrovnik je jedan od gradova s najslabijom sportskom infrastrukturom u Hrvatskoj i tu mislim na cjelokupnu sportsku infrastrukturu, ne samo sportske dvorane. S određenom dozom ljubomore gledam na Zadar, Varaždin, Poreč i ostale manje sredine s kojima se ni približno ne možemo mjeriti. Posljednjih nekoliko godina situacija se malo popravila, ali ni približno da bi zadovoljila potrebe svih dubrovačkih sportskih klubova pa i rekreativaca. Mislim da bi se dodatnim ulaganjem u sportsku infrastrukturu osim benefita za lokalni sport, podigla i kvaliteta života u gradu, ali i unaprijedila turistička ponuda grada i sve ono što ide uz to.“

Treneri u Hrvatskoj, ne samo u košarci nego i u ostalim sportovima osim nogometa, teško mogu živjeti od to posla. Neki mladi nadareni treneri kreću prema drugim poslovima, a košarka im je zapravo hobi. Mislite li da bi ulaskom investitora, kojima bi država dala nekakve porezne olakšice, košarka krenula prema naprijed?

„Danas je zaista problem i sve je teže naći osobu koja bi radila ovaj naš posao. Pogotovo u sredini kao što je Dubrovnik. Unazad nekoliko godina kao trener u klubu počeo je raditi Husnija Habul, naš bivši igrač, a pravo je osvježenje 40-godišnji Lukša Andrić koji je još prošle godine pokazao određen interes za rad s mladima, a ove godine se i aktivno uključio vodeći našu juniorsku ekipu. Program i aktivnosti u klubu dosta su velike i teško ih može provoditi mali krug ljudi pa radimo zaista sve da privučemo, prije svega naše bivše polaznike da se aktivno uključe u rad kluba.“

Vrlo ste rano zavoljeli trenerski posao?

„Trener koji radi s mladima mora biti osoba koja stvarno voli svoj posao, mora biti stručan, košarkaški pismen, ali ujedno pedagog i psiholog. A za takav rad trener treba biti adekvatno nagrađen tj. Plaćen, što sada naravno nije slučaj u većini klubova. Imati trenera profesionalca u mlađim kategorijama, trenera koji je 100% posvećen radu s mladima, te da su njegova primanja takva da ne mora razmišljati o ničemu drugom, danas je nažalost naučna fantastika. Dok se to ne promijeni nećemo moći ići naprijed.“

Godinama se piše kako je hrvatska košarka u problemu, da nema sustava i slično. Mnogi kažu kako je istina da nema trenera. Što je glavni razlog da hrvatska košarka u mlađim kategorijama zadnjih godina nema rezultata na velikim natjecanjima?

„Da, puno je negativnosti u zadnje vrijeme, klubovi su u problemima, reprezentacije svih dobnih skupina više ne postižu rezultate kakve su postizali ne tako davno. Kako popraviti trenutno stanje? Reći nešto što već nije rečeno je teško, ali evo što imam za reći na tu temu redom:

- meni je teško razumljivo da uzrasti U13 i U19 imaju isti sustav natjecanja i ista pravila.

- ili npr., sad mi je svježe, nije mi razumljivo da u uzrastu U11 koji se igra na skraćenom terenu, s loptama veličine šest (6) i nižim koševima, nema šuta za tri poena i ne postoji pravilo tri sekunde u reketu.

- mislim da bi HKS trebao na neki način pomoći manjim sredinama i ne dopuštati koncentraciju kvalitete samo u većim sredinama

- možda osnovati regionalne centre u kojima bi se okupljala najtalentiranija djeca pa možda i organizirati natjecanja između tih selekcija regija, svakako proširiti bazu i biti malo strpljiviji s onima koji možda kasnije sazrijevaju.

Ukratko, to je prvo što mi je palo na pamet, svakako poslušati ljude koji su dugo u košarci pa uzeti od njih ono što se procjeni kao dobro i pozitivno.“