Europa i Svijet
Kolumne

Šarunas Jasikevičius je, ne sumnjamo, veći dio svog trenerskog znanja upio od Željka Obradovića. Hoće li mladi Padawan nadmudriti iskusnog Jedija?

Šarasomanija se širi Europom, i nitko se ne želi obraniti od nje!

Šarasomanija se širi Europom, i nitko se ne želi obraniti od nje!

Autor: Saša Ćirić Photo: Youtube screenshot

Najteži tekstovi su ponekad toliko jednostavni da se čovjek zapita - kako je to moguće? Uz Šarasa, sve je moguće. Baš sve.

Kada bismo tekst o čovjeku koji je proživio toliko stvari u karijeri sveli na puko nabrajanje klubova i trofeja, u njemu bi bilo duše koliko i u popisu za trgovinu. To ne bi bilo samo nepravedno, već i dijametralno suprotno svemu onom što je predstavljao kao igrač. 

Vođa. Najkraće rečeno. Poezija u pokretu koja gracioznošću ne nadomještava nedostatak funkcionalnosti na terenu, naprotiv! Njegovi no-look pasovi su bili nepredvidljivi i razorni za protivničke obrambene formacije, a njegova emocija je mogla dovesti do transa cijelu dvoranu. 

Bezbroj puta ste pročitali životnu priču nekog sportaša koji, da su okolnosti bile samo malo drugačije, uopće ne bi završio u (tom) sportu. Kod Šarasa je priča ponešto drugačija i ekstremnija. 

Rita Jasikevičiene je bila izvrsna rukometašica, reprezentativka Sovjetskog Saveza. Za vrijeme priprema za OI u Montrealu, počela je osjećati vrtoglavice i mučnine. Liječnički pregled je otkrio o čemu se radi - Rita je bila trudna. Izbornik reprezentacije, Igor Turčin, nije imao dvojbi u toj situaciji - mlada žena mora pobaciti ukoliko želi biti dio reprezentacije na Igrama. Rita nije dugo razmišljala, te je odlučila zadržati dijete i riskirati svoju sportsku karijeru. Rodila je sinčića 5. ožujka 1976. godine i zajedno sa suprugom Linasom mu nadjenula ime Šarunas.

Šaras je bio, narodski rečeno, živo dijete. Stalno je trčao i stvarao probleme roditeljima koji ga nisu mogli ostaviti niti sekunde bez nadzora. Linas Jasikevičius (također sportaš, stolnotenisač) je iz tog razloga, kada je napunio šest godina, brže-bolje dječaka upisao u školu košarke kod trenera Feliksasa Mitkevičiusa. Mališan se igrao košarke, ali mu još uvijek nije tekla venama. Kao dvanaestogodišnjak je imao epizodu u kojoj je htio odustati od košarke i početi trenirati tenis, ali ozbiljni razgovori s Mitkevičiusom i ocem su mladog Šarasa odvratili od tih ideja. 


Ljubav prema igri je došla s legendarnom ekipom Žalgirisa iz sredine osamdesetih s Arvydasom Sabonisom, Valdemarasom Homičusom, Rimasom Kurtinaitisom, Sergejusom Jovajšom i ostalima. Bio je neizmjerno ponosan na klub iz svoga grada i dečke u zelenom koji su se nosili s momčadima iz velikih europskih metropola. Jedna od tih momčadi je bila i zagrebačka Cibona, u čijim je redovima odmah zapazio Dražena Petrovića. Nakon što mu je otac kupio videorekorder i kasete s NBA utakmicama, prvi put je upoznao i velikane igre poput Michaela Jordana, Larrya Birda i Magica Johnsona. Priznat će, godinama kasnije, kako su na njegovu igru najviše utjecali upravo Dražen i Magic - htio je kopirati njihove najbolje poteze, biti efikasan strijelac i vrhunski razigravač. 

Vrijedno treniranje u kombinaciji s urođenim talentom kojeg je imao mu je priskrbilo pozive u mlade selekcije Litve. Prvenstvo koje će mu ostati u sjećanju je EP za igrače do 18 godina koje se igralo 1994. godine u Izraelu. U finalu je njegova momčad porazila Hrvatsku s Dubravkom Zemljićem, Gordanom Giričekom, Ivanom Perinčićem, Sandrom Nicevićem, a Šaras je nakon sporog starta u natjecanju na posljednje tri utakmice postizao gotovo 17 poena u prosjeku. Nakon prvenstva vraća se u SAD, gdje je proveo godinu prije toga u srednjoj školi. Ovaj put odlazi na sveučilište Maryland, na kojem po prvi put shvaća koliko je teško jednom Europljaninu razbiti američke stereotipe. U prve dvije sezone se nije naigrao, ali kao senior postiže preko 12 poena uz 3.5 asistencija u prosjeku. Ipak, to nije bilo dovoljno da zadovolji zahtjevne NBA GM-ove, pa se odlučuje na povratak u Litvu. 

Seniorsku karijeru u Europi je započeo u Lietuvos Rytasu davne 1998. godine. Nije to izgledalo bogzna kako spektakularno, gubio je dosta lopti i promašivao jednostavne šutere, ali iskusni lisac poput Zmage Sagadina ga je pratio mjesecima i vidio natruhe vrhunskog igrača, da bi na kraju privolio Šarasa na dolazak u redove Union Olimpije. U samo jednoj sezoni je pokazao puni potencijal, što je bilo dovoljno da mu priskrbi transfer u veliku Barcelonu. Tri sezone u katalonskom divu je okrunio naslovom prvaka Europe pod Svetislavom Pešićem a uz bok Dejanu Bodirogi. Iste, 2003. godine, osvaja i jedino seniorsko zlato s reprezentacijom na EP u Švedskoj. Istovremeno se u Tel Avivu stvarala velika momčad, pa je na poziv Pinija Gershona potpisao za Maccabi. I nije zažalio, naprotiv! Po prvi puta nakon 1991. i Splitovog trećeg uzastopnog naslova, jedna momčad je osvojila dvije titule europskog prvaka u nizu. Šaras je u prvom pohodu na krov Europe pokopao upravo Žalgiris u eliminacijskoj rundi (ali o tome ćemo više uskoro), a u drugom je bio MVP Final Foura. Ali, u njemu je još uvijek čučao mali dječak koji je htio igrati u NBA. 

Larry Bird, jedan od njegovih dječačkih idola je u to vrijeme vedrio i oblačio u Indianapolisu, a Šarasa je imao prilike upoznati kroz partije u reprezentaciji, ali i kroz mrežu svojih europskih skauta. Tadašnji trener Pacersa Rick Carlisle je slatkorječivošću obmanuo Jasikevičiusa - obećao mu je igru s visokim tempom u kojoj će njegove kvalitete doći do izražaja kao i da će neke manje kvalitetne igrače otpisati da bi mu otvorio prostora. Brzo se ispostavilo da ga je Carlisle izigrao - bio je tek treći playmaker u rotaciji, iza Jamaala Tinsleya i Anthonya Johnsona, a Pacersi su bili tek dvadeseta momčad po brzini tempa u ligi. Sredinom iduće sezone je poslan u Golden State, ali tamo nije izdržao predugo. Htio je igrati, htio je imati značajnu ulogu u momčadi. Onog trenutka kad je shvatio da mu NBA to ne može pružiti, došlo je vrijeme za povratak u Europu. I tu zapravo počinje prava priča. 

Premda je do tog trenutka u karijeri osvojio sve ili gotovo sve, priznat će kasnije, tek u godinama provedenim pored Želimira Obradovića (i njegovog tadašnjeg asistenta Dimitrisa Itoudisa) će shvatiti svu dubinu košarkaške igre. Shvatit će da, osim što je cijelu karijeru produžena trenerska ruka na terenu, sve više osjeća potrebu da i sam jednog dana postane trener. U redovima Panathinaikosa je proveo tri sezone (2007-2010, uz kratki povratak u sezoni 2011/12), a u sezoni 2008/09 je postao prvi igrač u povijesti koji je osvajao Euroligu s tri različite momčadi. Sve nakon toga je bio popriličan igrački pad s povremenim bljeskovima, a karijeru je završio kako je i sanjao - u dresu Žalgirisa.

Onog trenutka kad je objavio da završava igračku karijeru, vodstvo Žalgirisa ga je promptno ubacilo u trenerski tim. Bio je asistent oko sezonu i pol, a nakon što je Gintarasu Krapikasu uručen otkaz, Šaras je uskočio kao privremeno rješenje. I ostao.

Slučajnost ili sudbina, upravo će pobjeda nad Olympiacosom biti njegova prva velika trenerska u karijeri. Do kraja sezone će pirejska momčad uzvratiti istom mjerom, a dečki iz Zelene šume će nizati mahom poraze ali, ništa od toga nije zabrinjavalo Šarasa. On je imao svoj cilj i plan i ni pod koju cijenu nije htio od njih odstupiti. Počeo je graditi momčad po svom ukusu, rješavajući se igrača koji ne mogu fizički ispratiti visoki tempo igre, a počeo je dovoditi ljude koji to mogu. Od siječnja 2016. godine do danas su u momčadi preživjeli tek Edgaras Ulanovas i kapetan Paulius Jankunas. U međuvremenu je otkrio Kevina Pangosa, uskrsnuo Benu Udriha, vratio na pravi put Vasilija Micića... i stekao simpatije čak i onog malog dijela košarkaške javnosti koji ga, iz samo njima znanih razloga, nije pretjerano obožavao.

Danas, Jasikevičius vodi svoju momčad na Final Four kao autsajdera i sasvim se ugodno osjeća u toj ulozi. Žalgiris, naime, financijski poprilično zaostaje za svojim suparnicima u završnom dijelu natjecanja, s obzirom da je redom riječ o povijesnim gigantima. Ipak, na terenu je sve moguće u 40 minuta. Poredak u sezoni je bio takav da je bilo predodređeno da se u polufinalu susretnu Fenerbahce i Olympiacos. U dvoboju bivših Žocovih učenika je Šaras nadmoćno porazio sina razmetnog, čovjeka koji nije dobrodošao u Ateni - Vassilisa Spanoulisa

Subjektivno, svatko je individua za sebe i simpatizira klub koji želi. Objektivno, Šarasa i njegovu družinu bi trebao makar respektirati svatko tko voli košarku. U krajnjoj liniji, ljudska priroda je oduvijek imala naklonost Davidima u odnosu na Golijate