Žuta splitska rapsodija: najbolja europska košarkaška momčad 20. stoljeća

U Split ćete se zaljubiti zbog njegove burne prošlosti i prekrasnih zdanja koje potječu još iz doba Rimskog carstva, kultne plaže Bačvice na kojoj je izumljen picigin, prekrasnog pogleda na dalmatinske otoke i šetnje zelenim prostranstvima Marjana.

No na samo 15-ak minuta hoda od čarobne Dioklecijanove palače i Jupiterova hrama smješten je i košarkaški hram. Na brdu Gripe, nedaleko od istoimene tvrđave nalazi se Mala dvorana Gripe u kojoj je igrala najbolja europska košarkaška momčad 20. stoljeća. Priča o hrvatskoj inačici Boston Celticsa ili LA Lakersa započela je 1945. godine, i to na sasvim slučajan način. Igralište smješteno u četvrti Spinut bilo je prvo dom ženske košarkaške ekipe, a Splićani su smatrali kako je košarka sport namijenjen samo ljepšem spolu, jer su muškarci uglavnom igrali nogomet u Hajduku, veslali u Gusaru ili se bavili jedrenjem i vaterpolom.

 To se promijenilo 1964. kada je košarkaški klub Split ušao u prvu ligu tadašnje države. Tada je počelo stvaranje košarkaškog giganta. Preseljenjem u dvoranu Gripe i dolaskom tadašnjeg sponzora Jugoplastike krenula je rapsodija u žutom.

 Prvi veliki europski finale u Kupu europskih prvaka 1972. godine izgubljen je sa samo minimalnih pola koša razlike od Ignisa (69 : 70), ali berba velikih trofeja započela je nekoliko godina kasnije. Generacija splitskih košarkaša predvođena Ratom Tvrdićem i Željkom Jerkovom osvojila je dva puta uzastopno Kup Radivoja Koraća (1976. i 1977.).

 Svi ovi događaji kao da su bili uvertira za krešendo koji će uslijediti krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Uslijedili su događaji koji će košarkaški Split uvrstiti u legendu. Tih je godina momčad Jugoplastike sličila na stvaranje sjajnog rock-benda. Talentirani košarkaški muzičari Toni Kukoč, Dino Rađa, Goran Sobin i Velimir Perasović dobili su podršku Zorana Sretenovića, Duška Ivanovića i talentiranoga mladog trenera Bože Maljkovića. Krenulo je doba splitskih košarkaških „Beatlesa i Rolling Stonesa”.

Prvi naslov Kupa europskih prvaka osvojen je 1989. godine u Münchenu. Žuta simfonija u Njemačkoj spada u red najvećih iznenađenja u povijesti sporta, poput osvajanja Wimbledona Gorana Ivaniševića 2001. s pozivnicom ili hrvatskog zlata na Svjetskom rukometnom prvenstvu 2003. godine. Sva tri uspjeha spadaju u kategoriju Davida protiv Golijata. Splitski su košarkaši te godine stigli na završni turnir Kupa europskih prvaka kao potpuni autsajderi u društvu Barcelone, Maccabija i Arisa. Bez obzira na godine i nedostatak iskustva u velikim utakmicama, Kukoč, Rađa i ostali izgledali su poput košarkaških profesora u odnosu na Španjolce u polufinalu i Izraelce u finalu. Nakon pobjede protiv Maccabija parket minhenske dvorane požutio je od splitskih navijača, a na doček pobjednika u Splitu stigle su tisuće ljudi.

No to je bio samo prvi dio splitske košarkaške trilogije. Već iduće godine u Zaragozi „žuti” su opet bili na krovu Europe. Sada ih više nitko nije smatrao autsajderima. Splićani su u tom trenutku izvan NBA lige igrali najbolju košarku na svijetu. Limoges u polufinalu i Barcelona u finalu jednostavno nisu imali šanse. Pariz 1991. bio je labuđi pjev jedne sjajne generacije. I bez Rađe, Sobina, Ivanovića i trenera Maljkovića, Splićani su i treći put zaredom osvojili Stari Kontinent. I to u finalu protiv Barcelone koju je tada vodio Božidar Maljković. Zato je tu bio Toni Kukoč koji je poput Jedi viteza činio razliku. Klub iz Hrvatske još je uvijek jedini u povijesti natjecanja koji je otkako je uveden završni turnir tri puta uzastopno osvajao europski naslov. FIBA-ino priznanje za najbolju europsku momčad 20. stoljeća bilo je samo šlag na splitskoj torti uspjeha.

Kada bi se radila košarkaška karta svijeta, Split bi sigurno bio jedan od glavnih kandidata za košarkašku metropolu.