Intervjui
Sedamdeseti rođendan čudesnog košarkaškog uma: Profesor Slavko Trninić

Sedamdeseti rođendan čudesnog košarkaškog uma: Profesor Slavko Trninić

Autor: Basketball.hr / Saša Ćirić Photo: Basketball.hr (Šime Zelić)

Retrospektiva jedne velike trenerske karijere.

Hrvatska košarka već godinama ne može izaći iz limba u kojem je zapela sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Novi kamenčić u tom kaotičnom mozaiku recentno je ispadanje naše seniorske reprezentacije u polufinalu kvalifikacijskog turnira za OI u Tokyu. Da nevolja bude veća, desilo se to pred očima domaće publike. Osjećaj nelagode pojačala je činjenica da je to "zadovoljstvo" koštalo hrvatske porezne obveznike dvadesetak milijuna kuna. Svaki takav neuspjeh, a bilo ih je, bivao je karakteriziran kao "kap koja je prelila čašu". Od sutra ćemo pametnije, obično se u takvim prilikama znalo čuti. No, godine prolaze, a stvari se ne miču s mrtve točke.

Gotovo unisono je razmišljanje nakon takvih neuspjeha da je glavni problem struka i da je od presudne važnosti naći (u inozemstvu) ljude koji bi mogli hrvatsku košarku vratiti na mjesto koje joj pripada. Međutim, kako to obično biva, u iščekivanju potencijalnih spasitelja zaboravljamo ljude koji žive u našem susjedstvu i u potpunosti upadaju u toliko željeni profil. Jedan od t(akv)ih ljudi je i naš sugovornik, čovjek koji na današnji dan slavi sedamdeseti rođendan - prof. dr. sc. Slavko Trninić.

Jedan od velikih svjetskih trenera profesor Aleksandar Nikolić rekao je: „najlakše je trenirati momčad poslije Slavka Trninića“. Nadalje, Rato Tvrdić tvrdi kako njegovo golemo znanje i težnju k savršenstvu hrvatska košarka nije znala iskoristiti, što je velika šteta. Također, Ranko Žeravica ukazuje na njegovu originalnu filozofiju, o jedinstvenim postavkama u stvaranju igrača, u izgradnji igre i težnjama k perfekciji te pripremanju reprezentaciju za Olimpijske igre u Moskvi za dva, a ne za jedan turnir. Isto tako, Giuseppe Giergia navodi da je Trninić izdanak košarkaške sredine iz zadarske škole košarke koja je košarku interpretirala drugačije od ostalih sredina. Dražen Anzulović tvrdi kako je u radu s Trninićem promijenio svoje trenerske poglede.

Profesore Trniniću, kada odvrtite film unatrag i sumirate sve učinjeno tijekom bogate karijere, što vidite i kako gledate na viđeno?

Prisjećanje, razmišljanje i razmatranje trenerske i sveučilišne karijere upućuje me na njihovo značenje tijekom prethodnog razdoblja života. Zato me razgovor ovog tipa potiče na pregled života, na ponovno procjenjivanje događaja u životu, a povezano je s razumijevanjem vlastite nastavne, znanstvene i stručne djelatnosti. Pritom razmišljate o ljudima s kojima ste surađivali, ali i na veliku važnost obitelji, vjere, djelovanja i prijatelja u prevladavanju životnih prepreka.  Moram istaknuti kako su me društvene uloge u mom životu poticale da se razvijam cijelo vrijeme, ne samo kao stručnjak i znanstvenik, već kao i roditelj i čovjek. U konačnici, više sam uživao u prenošenju znanja, u oblikovanju znanstvenih, stručnih radova i sveučilišnih udžbenika, u stvaranju igrača, nego u natjecateljskom uspjehu koji ovisi o nizu faktora koji se moraju poklopiti u određenom vremenu.

Zašto je tome tako?

Zato što konačni natjecateljski rezultat u timskim sportovima nisu samo proizvod trenerskog djelovanja, selekcije igrača i igre nego i kontrole vanjskih faktora koji vam otvaraju ili zatvaraju mogućnost ostvarenja natjecateljskog uspjeha, a time i utječu na trenersku karijeru. 

Olimpijska reprezentacija Jugoslavije iz Moskve 1980. (Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića)

Trninić je u svojoj trenerskoj karijeri prošao sve uloge i stadije rada s košarkaškim kolektivima. Od rada s djecom pa praktički do veteranskih selekcija. Svaka kategorija nosi vlastite zakonitosti i sitne zamke, pa velika većina trenera ima svoju, da tako kažemo, nišu. Kako biste predstavili samog sebe, kao učitelja osnova košarkaške igre ili kao trenera taktičara?

Sve što ste spomenuli sam kroz različite uloge tijekom života doživio radeći sa različitim dobnim skupinama od škole košarke do seniorskih igrača. 

Kao učitelj košarkaške igre u mlađim dobnim skupinama sam poučavao osnove košarkaške igre koje uključuju individualne tehničke vještine 1 na 0 kao i suradnju 2-0 i 3-0 kao i osnove taktičkog aspekta igre u situacijama 1 na 1, 2 na 2 i 3 na 3 te hendikep situacija 1 na 2, 1 na 3, 2 na 1, 3 na 2, 2 na 4, 3 na 4 i 4 na 3.

U procesu tehničko-taktičke pripreme u prvom redu ste usmjereni na pravilno i brzo ponavljanje vještina ali i na stjecanje umijeća koje se očituje u sposobnosti izvedbe sa samopouzdanjem, stabilnošću i učinkovitosti, te u konačnici s uspjehom. Pritom je potrebno poučavati mlade sportaše da ponavljanje vještina vodi samopouzdanju, da samopouzdanje vodi uspjehu, te da uspjeh vodi do više razine samopouzdanja. 

 Nadalje, poučavao sam pravila odlučivanja u igri ako/onda ( ili čitanja u igri), ali i poticao razvoj specifičnih osobina ličnosti. Poseban naglasak usmjeravao sam na povećanje stupnja razumijevanja igre. Prihvatio sam kao učitelj košarkaške igre koncept starih Kineza da  se iskustveno učenje može svesti na tri rečenice: Čujem i zaboravim, vidim i zapamtim, učinim i shvatim. Ti iskazi upućuju da je u timskom sportu najvažniji situacijski trening kao integrativni ili cjeloviti metod koji utječe na razvoj igračevog cjelokupnog genetskog potencijala, na unaprjeđivanje ukupne stvarne kvalitete u igri te na njegovu cjelovitu pripremljenost. 

U radu sa seniorskim igračima usmjereni ste isključivo na iskorištavanje potencijala igrača i cijele momčadi, na oblikovanje novih nositelja igre, na selekciju i transformaciju igre koja stvara uvjete za natjecateljski uspjeh. U tom djelovanju posebnu važnost imaju postavljanje adekvatne taktike (izbor sustava igre vlastite momčadi) i postavljanje optimalne protutaktike u odnosu na pojedinog protivnika. Kad govorimo o trenerskoj karijeri mogu reći da sam bio učitelj osnova košarkaške igre i trener taktičar. Mislim da u seniorskoj karijeri sve kreće od strukture igre, taktičke discipline i taktičke odgovornosti igrača. Potrebno je znati da igra momčadi primarno ovisi o stvarnoj kvaliteti igrača, kvaliteti suradnje koja je određena i izabranim modelom taktike igre kao i o protutaktici i kvaliteti protivnika. Važno je znati kako emocionalna povezanost igrača u ekipi čini igrače i cijelu momčad uspješnijima jer pozitivno utječe na njihovu suradnju i komunikaciju u igri te suprotstavljanju protivničkoj momčadi.


Je li individualni trening presudan u razvoju igrača, gdje leži tajna?

Ako pojedini igrač želi uspjeti presudna je njegova spremnost i motivacija za samopoboljšanje izvedbe. Pritom vrhunski igrači na fakultativnom treningu koji je bez kontrole trenera pedantnije izvode male detalje i finese koji im dozvoljavaju jednostavno nadigravanje u igri. To im otvara dodatnu mogućnost unaprjeđenja izvedbe jer provode samoispravljanje pogreški u izvedbi i samopoboljšanje individualne i timske igre. 

Vratimo se malo u prošlost. Kako ste postali trener, kako su izgledali vaši počeci?

Postao sam trener u sezoni 1976/77 u KK Industromontaža na poziv Vlade Vanjaka i pokojnog trenera Vječeslava Kavedžije. Ponosan sam na to da smo u toj sezoni promovirali mlade igrače s izraženim potencijalom kao što su bili Mladen Miholić, pokojni Srebrenko Despot i Milutin Nikolić. Nakon te natjecateljske sezone na nagovor Krešimira Ćosića postao sam trener KK Brest Ljubljana (danas KK Cedevita Olimpija). 

Putevi Slavka Trninića i Krešimira Ćosića često su se ispreplitali (Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića)

Vrlo brzo ste prepoznati kao trenerski potencijal na višoj razini, pa ste početkom i sredinom osamdesetih participirali u tadašnjoj nacionalnoj selekciji kao dio stručnog stožera. Isto tako, sudjelovali ste i u radu hrvatske košarkaške reprezentacije u njenim počecima. Što biste mogli istaknuti iz tih iskustava?

Svaka od tih epizoda je bila konstruktivna s gledišta iskustva i kvalitete suradnje s različitim stručnim timovima. Znamo iz prošlosti da je za učinkovitost cjelovite pripreme potrebno zajedničko vrijeme rada za postizanje cjelovite pripremljenosti da možete imati taktičke odgovore na protivničke sustave igre, nametnuti intenzitet igre i iskontrolirati tempo bilo kojeg protivnika. Takav pristup nas je vodio prema povećanju homogenosti u razini pripremljenosti cijele momčadi, a ujedno i omogućio uigravanje ekipe, unapređenje razine kvalitete suradnje i cjelovite pripremljenosti, regulaciju sportske forme kao i odabir najbolje ekipe. Tako, primjerice, momčad 1980. za Olimpijadu u Moskvi s kojom sam radio zajedno sa Žeravicom svih 52 dana priprema imala je velike igrače s izrazitim osobnostima (Ćosić, Jerkov, Kićanović, Delibašić, Slavnić, Dalipagić), koji su prethodno pokazali da su igrači izražene natjecateljske veličine. Vjerujte, sustav priprema sam oblikovao u šestomjesečnom ciklusu gdje se tada prvi put primjenila integrativna tehnologija treninga, što znači da su se povezale različite vrste priprema u jednu strukturiranu cjelinu s primjenom novih trenažnih sustava. Takav rad bio je moguć sa Rankom Žeravicom koji je davao slobodu članovima stručnog stožera u pripremi i provedbi treninga. Isto tako organizacija takvog tipa treninga bila je moguća samo s reprezentativcima koji su shvatili i prihvatili takav način treniranja koji je poticao razvoj sportsko-specifičnih sposobnosti i vještina kao i sposobnost odgode umora kod igrača što je u maratonskom sustavu natjecanja, kao što je Olimpijada presudno za stabilnost u učinkovitosti izvedbe u nizu utakmica. Neizmjerno sam ponosan kako sam surađivao s Bogdanom Tanjevićem i Giuseppe Giergiom za europsko prvenstvo u Havirovu i Pragu 1981., s Krešimirom Ćosićem i Vladom Đurovićem za europsko prvenstvo u Leverkusenu i Stuttgartu i Petrom Skansijem i Jasminom Repešom za olimpijske igre u Atlanti 1996. 

Osim rada u seniorskoj reprezentaciji bio sam izabran za glavnog trenera mlade reprezentacije Hrvatske 1992. godine. 

S reprezentativne košarke prebacit ćemo se malo na klupsku. Bili ste dio stručnog stožera Cibone, točnije, voditelj omladinskog pogona i supervizor. Kratka rekapitulacija tog vremena reći će da ste surađivali s velikim imenima, ali i stvarali nova...

U košarkaškom klubu KK Cibona kvalitetno sam surađivao s direktorom kluba Božom Miličevićem, Mirkom Novoselom i Mihovilom Nakićem. Isto tako razvio sam izvanrednu suradnju s vrhunskim stručnjacima Draženom Anzulovićem i Dariom Gjergjom. Sa oba stručnjaka nastavio sam komunikaciju i razmjenu stručnih spoznaja sve do danas. U vrijeme rada u KK Ciboni najviše sam bio usmjeren na individualni rad s Daliborom Bagarićem, Gordanom Giričekom i Dubravkom Zemljićem koji su tada bili najveći potencijali unutar kluba. Godine 1996./97. s drugom selekcijom Cibone koja se zvala KK Karlovac 1579 ušli smo u prvu ligu. 

A sad, jedna lijepa ali istovremeno i teška tema. Kažu da nitko nije prorok u svom gradu, a ako ćemo parafrazirati tu izreku, povijest nam govori da je gotovo nemoguće biti košarkaški prorok u Zadru ako ste Zadranin. Proveli ste u KK Zadar sedam godina, čega se sjećate iz tog razdoblja? 

U dva ciklusa radio sam u košarkaškom klubu Zadar. U prvom razdoblju od 1980. do 1984. radio sam sa mlađim dobnim skupinama, izvanredno surađivao s pomoćnim trenerom Pinom Grdovićem i utemeljio stupnjevito poučavanje/učenje i vježbanja košarkaške igre. Također, kvalitetno sam surađivao s profesorom Nebojšom Belićem. Radom u mlađim kategorijama oblikovali smo četiri reprezentativca : Komazec, Alanović, Gregov i Marcelić. Iz te generacije Komazec, Alanović, Gregov su predstavljali Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. gdje su osvojili srebrnu medalju. 

Na poziv Krešimira Ćosića preuzeo sam seniorsku selekciju Zadra 1989. Na vrhu struke za sezonu 1989./90. postavljeni su Ćosić-Giergia-Trninić. Krešo je preuzeo dužnost prvog čovjeka stručnog stožera, Giergia je trebao preuzeti ulogu direktora, a vođenje juniorske selekcije preuzeo je Josip Grdović. Međutim krajem srpnja Giuseppe Giergia je otišao za trenera u Italiju. Važno je istaknuti kako je Krešimir Ćosić imao viziju kako stvoriti europski Zadar. Međutim, postojala je opozicija u i izvan Zadra kojoj nije odgovaralo da KK Zadar postane dominantna institucija u hrvatskoj košarci. Prihvatio sam njegovu usmjerenost na mlade talentirane igrače od kojih je trebalo stvoriti vrhunske igrače. Krešimir Ćosić uspio je dovesti tri igrača koji su posjedovali visok potencijal: Siniša Kelečević, Dejan Bodiroga i Zvonimir Ridl. 

Krešo je nastojao organizirati klub na način da se zna tko što radi i za što tko odgovara. Bila je to generacija kvalitetnih i iskusnih igrača i mogućih nositelja igre koji su bili spremni osvojiti trofej. U toj selekciji momčad su činili Komazec, Šarlija, Pahlić, Trifunović, Popović, Bodiroga, Ušić, Gregov, Bulić, Obad, Petranović... Glavna osovina ove momčadi su bili Komazec i Šarlija. U ovom rosteru zadržao sam Petra Popovića jer sam vjerovao da se može pripremiti i produljiti igračku karijeru te da može dati doprinos u igri cijele momčadi. Postoji neslužbeno pravilo u trenerskom poslu da trebate poštovati igrače koji imaju izražene šuterske sposobnosti i vještine. 

S druge strane, Ušića sam prihvatio uz sugestiju Krešimira Ćosića samo pod uvjetom da prihvati nakon dvije godine natjecateljske pauze način treniranja koji će mu omogućiti da preusmjeri vlastitu igru za najteže zadatke u obrani. Trenirajući 6 sati dnevno on je u šest mjesečnom ciklusu uspio pripremit se za takav način igre i pomagao na treningu Arijanu Komazecu da se adaptira na fizičku opstrukciju igre. Naši jutarnji treninzi su bili individualni i grupni cijelu natjecateljsku sezonu, a svaki večernji timski trening je bio „na granici incidenta“. Na taj način smo adaptirali momčad da reaktivno ne reagira na kolektivnu tvrdu i „prljavu“ obranu, te da se prilagodi na neadekvatni kriterij suđenja koji smo očekivali u play offu. 

U natjecateljskoj sezoni 1989./90. pobijedili smo prvaka Europe Jugoplastiku 90-81 u regularnom dijelu natjecanja. U završnici natjecanja ostvarili smo treće mjesto  u najkvalitetnijoj ligi u Europi  što je bio izvanredan uspjeh s obzirom da je otišao iz momčadi Stojko Vranković koji je bio centar svjetske kvalitete. Kada imate takav tip igrača tada imate riješeno hvatanje odbijenih lopti koje je temeljni preduvjet za razvijanje igre kontinuiranog kontranapada. S njim u ekipi bismo se vjerojatno borili za prvo mjesto jer on je igrao najbolju timsku obranu u europi. Imao je sposobnost i vještine da kontrolira reket i tablu sa dva koraka ali i korisno prvo dodavanje u otvaranju kontranapada. To je bio nenadoknadiv hendikep jer je ekipa navikla da Stojko Vranković rješava hvatanje odbijenih lopti što je temeljni preduvjet uspjeha u košarkaškoj igri. Neovisno o tim problemima natjecateljsko razdoblje sam tretirao kao produžetak pripremnog razdoblja te smo uspjeli ispraviti loše navike, stvoriti nove navike ali se i pripremiti za završnicu natjecanja. U play offu krenuli smo s visokom pobjedom nad Crvenom zvezdom, 105-76. Međutim u trećoj zaključnoj i odlučujućoj utakmici protiv Crvene zvezde 12. travnja 1990. godine oštećeni smo s nekoliko sudačkih odluka koje su se pokazale presudnim za konačni rezultat. „Pri rezultatu 59:67, Darko Pahlić izvrsno je kontrolirao igru i nakon 3 pogođene trice bio je ozlijeđen, a suci se nisu ni oglasili. Nadalje kod rezultata 83-79, Komazec je pogodio tricu za 83-82, ali suci su pokazali 2 poena. Pri tom Arijan Komazec nakon reakcije na odluku sudaca dobiva tehničku, isključujuću pogrešku. Tom odlukom riješena je utakmica. 

Trninić je bio dio KK Zadar u nekim od najtežih trenutaka u klupskoj povijesti (Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića)

Bilo je iznimno delikatno, možemo slobodno reći i teško, raditi u Jazinama u sezoni 90/91. Momčad je bila kvalitetna, s puno dobrih mladih igrača, ali problemi su se očitovali na poljima na kojima ste imali manji utjecaj. Kako ste uspjeli opstati kao trener u stanju sveopćeg raspada kluba i nezadovoljstva igračkog kadra?

Klub je bio u deficitu s financijama, ugovori se nisu ispoštovali, igrači su išli u štrajk, izvršni odbor je podnio kolektivnu ostavku. Krešimir Ćosić u situaciji nekorektnog ponašanja pojedinih struktura unutar i izvan kluba odlazi u AEK kao trener zajedno s Josipom Grdovićem. Na taj način se srušio kontinuitet rada tri stručnjaka koji su pokušali oblikovati novi način rada u klubu. Pripremni period je obilježen sa nizom sukoba tako da sam već krajem devetog mjeseca 1990. ostao sam s igračima na „brisanom prostoru“. Kub je bio pred raspadom jer su svi digli ruke od kluba. Pritom sukobljene struje su se borile za prevlast u klubu te za kontrolu njegovih poslovnih prostora sa strategijom „što gore, to bolje“. S tim u vezi postojanje kluba ovisilo je isključivo o odnosu igrača prema vlastitom košarkaškom klubu i gradu i trenerskom djelovanju. 

Neovisno o destrukciji kluba igrači i stručni tim su u posljednjem prvenstvu bivše Jugoslavije, u kupu Radivoja Koraća ostvarili plasman među 8 ekipa što je bio natjecateljski uspjeh ove momčadi u odnosu na sve probleme koji su nas sprječavali u našem radu. Također smo ostvarili četvrto mjesto i osigurali doigravanje i Europu sljedeće godine. U doigravanju u polufinalu izgubili smo u prvoj utakmici POP 84 (Jugoplastika) - Zadar 86-75, dok smo u drugoj u Jazinama pobijedili 70-68. Međutim, u trećoj i odlučujućoj utakmici u Splitu izgubili smo od prvaka Europe 71-66. Utakmica je bila izjednačena do 32. minute i rezultata 54-51, ali nakon izlaska  najboljeg igrača Zadra, Komazeca na klupu zbog 5 osobnih (?), sve je zapravo odlučeno na toj utakmici. Imali smo veliku podršku od Tornada koji je stvarao izvanredan ambijent cijelu utakmicu. Najbolji igrači Zadra u toj sezoni s obzirom na pokazatelje izvedbe bili su Komazec i Šarlija. Arijan Komazec je s 645 koševa bio najbolji strijelac prvenstva, a Dejan Bodiroga je pokazao da posjeduje izražen potencijal za budućeg nositelja igre.  U toj sezoni Alan Gregov je pokazao da može igrati uspješno kao organizator igre. Potrebno je istaknuti kako je Dejan Bodiroga radeći teško na osnovama igre i principima razumijevanja igre s trenerom Grdovićem u juniorskoj selekciji i sa mnom u seniorskoj selekciji KK Zadar uspio razviti sposobnost da igra na višestrukim pozicijama u obrani i napadu što mu je u igračkoj karijeri omogućilo brzu prilagodbu na različite uloge u igri. Vidjelo se već u tom trenutku što može i što hoće učiniti kao igrač u sportskoj karijeri. U konačnici će se pokazati da je u svim selekcijama u kojima je igrao bio stvaratelj igre i  natjecateljskog uspjeha. Pobjeđivali smo vrhunske momčadi Europe: Benettona u Trevisu (90:81) s Tonijem Kukočem, Del Negrom i Rusconijem, te Forum Filatelico s Arvydasom Sabonisom i Schlegerom u gostima. 

Vaša treća sezona u Zadru nije ništa manje zanimljiva od prethodnih. Što je karakteriziralo tu sezonu, čega se sjetite pri njenom spomenu?

Treću godinu rada u KK Zadru obilježavala je usmjerenost na stvaranje nove momčadi koja će imati visoku natjecateljsku kvalitetu. U ekipi smo imali 7 igrača koji su bili ispod 22 godine međutim takav roster činili su igrači koji su imali sposobnosti i vještine da igraju na višestrukim pozicijama u obrani i napadu. Takvi profili igrača su bili Komazec, Bodiroga, Kelečević i Ridl. U završnom dijelu pripremnog razdoblja ostali smo bez Dejana Bodiroge koji je otišao za Stefanel iz Trsta kod vrhunskog stručnjaka Bogdana Tanjevića. Komazec i Petranović su imali ponude izvana ali su ostali pomoći klubu. S obzirom na rat u Hrvatskoj FIBA je zahtijevala da KK Zadar igra van Hrvatske. Biran je Trst kao grad u kojem ćemo igrati utakmice u kupu Radivoja Koraća. U grupi smo bili sa Benettonom (trener Skansi, a igrači Kukoč, Del Negro i Rusconi), Taugres, Peristeri. Pobijedili smo Benetton u Trevisu 90-81 i Peristeri 89-83 u Grčkoj i Taugres 100-97. Izvrsno je igrala cijela ekipa i plasirala se među 8 najboljih. Za prolaz u polufinale trebali smo pobijediti Forum Atletico iz Valladolida (Sabonis, Schlegel). Izgubili smo kao „domaćini“ u Trstu, a pobijedili u uzvratu kao gosti 83-91. 

Shvatili smo da smo igrali u Zadru da bi vjerojatno stigli do finala. U takvom teškom stanju kluba igrači i stručni stožer je učinio vrijedan europski uspjeh. Predsjednik Surać činio je sve da zadrži momčad u cjelini. Stipe Šarlija je potpisao novi četverogodišnji ugovor, a Nikša Prkačin kao izražen potencijal koji je doveden u ljeto 1991. odlazi u Split što je bila velika pogreška tehničkog vodstva kluba. 

U završnoj sezoni 1991/92. igrali smo finale s KK Cibonom. Prva finalna utakmica trebala se igrati u Zadru, ali smo bili prisiljeni kao domaćini igrati u Rijeci i to samo po sebi upućuje na neregularno prvenstvo. U toj natjecateljskoj sezoni u regularnom dijelu smo pobjedili sa 26 poena KK Jugoplastiku i KK Cibonu. U prvenstvu smo pobijedili Cibonu 98-74, a u Kupu Hrvatske smo izgubili od Cibone 82-84. Finale s Cibonom ostvarili smo pobjedom Slobodne Dalmacije u Zadru 101-75, 81-74. 

Na taj način smo osigurali europsku ligu sljedeće godine. Prvu utakmicu KK Zadar nije igrao u Zadru jer je svirana uzbuna u 6 sati ujutro. To je izazvalo veliko nezadovoljstvo građana i Tornada. Tada smo kao momčad bili prisiljeni igrati u Rijeci prvu utakmicu. Protiv Cibone smo izgubili 105-118 u Rijeci, a u drugoj utakmici u Zagrebu smo pobijedili, dok u trećoj odlučujućoj smo izgubili 87-80. 

Arijan Komazec bio je MVP prvenstva, a Šarlija je osvojio drugo mjesto. Pored njih dvojice ekipu su činili Kelečević, Popović, Petranović, Blažević, i Gregov koji su bili nositelji igre. Igrali smo bez Pahlića koji je bio ozlijeđen što je bio veliki hendikep za naš sastav. 

Uspjeli smo u sve tri natjecateljske sezone u Zadru pobijediti trostrukog europskog prvaka. To su bili natjecateljski najkvalitetniji susreti. 

U razdoblju od 1989 do 1992, pomoćni treneri su mi bili Nedjeljko Ostarčević, Danijel Jusup i pokojni Ivo Pulanić. Potrebno je istaknuti kako su Arijan Komazec i Stipe Šarlija pokazali u sve tri natjecateljske sezone da su bili glavna osovina u odabranom sustavu igre, te najkorisniji igrači prvenstva. U najtežem razdoblju u klupskoj povijesti predsjednik košarkaškog kluba Zadar bio je Ivica Surać, a momčad su činili : Arijan Komazec, Stipe Šarlija, Petar Popović, Alan Gregov, Veljko Petranović, Dražen Blažević, Siniša Kelečević, Marko Bulić, Zvonimir Ridl. 

U modernim vremenima često se, osobito u trenucima kad rezultati KK Zadar ne idu onako kako bi Zadrani htjeli, zna čuti da se izgubila zadarska škola košarke. Slagali se s konstatacijom ili ne, što taj pojam vama osobno predstavlja, kako biste ga definirali u najkraćim mogućim crtama?

Izvornu zadarsku školu košarke su obilježavali izražena brzina igre, preciznost šuta, vještine dodavanja, maštovitost, duhovitost, inventivna kreativnost, tehničko - taktička perfekcija, opuštenost u izvedbi, individualno i kolektivno nadigravanje protivnika. Kao trener zadarske škole košarke nikad nisam bio za put u kojem se tehnička neperfekcija prikriva energetskom komponentom  ili intenzitetom igre. Nikada ne smijete izgubiti identitet vlastite škole košarke.  Drugo, nijedan grad u Hrvatskoj nema takvo zanimanje za košarku kao što ima grad Zadar. Dakle, specifičnost zadarske košarke je zadarska publika koja je sposobna potaknuti promjenu brzine i agresivnosti igre u svakom trenutku tijekom utakmice i unerediti, na psihološkoj razini, ritam  igre protivnika. U takvom ambijentu možete igrati košarku „200 km/h“, ali takav poticaj omogućava igru koja nadrasta potencijal momčadi na parketu. Lucidne akcije zadarska publika je uvijek poštovala i one su poticale emocije i zadovoljstvo publike koja je bila u dvorani. To je košarkaška publika u Hrvatskoj koja može stvoriti paniku u igri protivničke momčadi. Treća specifičnost očituje se u postavki da „zadarski misliti znači uvijek pobjeđivati“. to je stav koji zahtjeva adekvatnu momčad koja ima temelje u izvornoj zadarskoj košarci.

Koja je, prema Vašem mišljenju, najbolja postava u zadarskoj odnosno hrvatskoj košarci?

Mislim da najkvalitetniju postavu zadarske košarke čine Giuseppe Giergia, Arijan Komazec, Branko Skroče, Krešimir Ćosić i Stojko Vranković. Najbolju postavu hrvatske postave čine Giuseppe Giergia, Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa i Krešimir Ćosić.

Toni Kukoč je izjavio da je Trninić ključna osoba njegove karijere (Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića)

U najboljoj hrvatskoj postavi, uz zadarske legende Pina i Krešu te Šibenčanina Dražena Petrovića, imate i dva splitska bisera, Kukoča i Rađu. Bili ste njihov trener u najdelikatnijim godinama, kad ih je trebalo uspješno prebaciti iz juniorske u seniorsku košarku. Na koji način ste radili u Jugoplastici u razdoblju od 1984. do 1986.?

Godine 1984. na preporuku Krešimira Ćosića i legendi košarkaške igre Lovre i Rate Tvrdića preuzeo sam KK Jugoplastika.  Pripreme za sezonu 84/85 počeo sam već 4.4. i na taj način koristio prijelazno razdoblje za unaprijeđivanje osnova igre i stvaranja novih navika treniranja. Prvih 6 mjeseci radio sam samostalno bez pomoćnog košarkaškog trenera, a sa vrhunskim  kondicijskim trenerom  magistrom Lukom Radmanom. U tom razdoblju primarno se radilo na osnovama igre i principima razumijevanja igre. Međutim, psihološki najteži posao je svakodnevni individualni rad sa pojedinim tipovima igrača, sudjelovanje u radikalnoj selekciji igrača.

U situacijskom treningu najteže je naučiti igrače pravilno trenirati, naučiti ih na koji način da razvijaju istodobno sposobnosti i vještine, na koji način se odnositi na igralištu te u konačnici kako se nadigravati  protivnika u svim fazama igre. Takav pristup imao je za cilj stvoriti im navike da vještine izvode u natjecateljskom ili iznad natjecateljskog intenziteta tijekom treninga. Poseban sustav treninga su imali Toni Kukoč, Dino Rađa, Velimir Perasović i Goran Sobin, Ivica Burić. Odvojeno su radili u odnosu na stare seniorske igrače. Nakon tog razdoblja  od 6 mjeseci samostalnog rada  na moju inicijativu pridružio mi se Josip Grdović kao pomoćni trener koji je dao velik doprinos u individualnom, grupnom i timskom radu. Znali smo pripremati treninge i do dva sata ujutro gdje smo primarno radili po grupama. Takav rad je zahtijevao učenje i uvježbavanje „malih detalja“ u području osnova igre i principa razumijevanja igre. 

Zanimljivo je istaknuti kako su na treninzima u Splitu bili u gledalištu vrhunski treneri iz drugih sportova kao što su pokojni Tomislav Ivić, pokojni Stanko Poklepović, Sergije Krešić, Zoran i Zlatko Vujović koji su tada bili igrači NK Hajduk i Branko Cikatić koji se natjecao u full contactu i brojni novinari (Edo Pezzi, Zdravko Reić, pokojni Milorad Bibić…).To je bila atmosfera u kojoj smo trener Grdović i ja imali produktivan razgovor sa navedenim stručnjacima, sportašima i novinarima. Takav ambijent nikad se nije ponovio u mom trenerskom radu.  

Kažete kako je psihološki najteži posao svakodnevni individualni rad. Ipak, kroz vaše ruke prošli su neki od velikana ovog sporta. Koje elitne igrače ste individualno trenirali?


Kad govorimo o individualnom treningu sa superelitnim igračima, to su nesumnjivo Krešimir Ćosić (pripreme za Boston Celticse i Sinudyne – 1978./79, 1979./80.), Toni Kukoč, Dino Rađa (Jugoplastika 1984./85., 1985./86.), Dejan Bodiroga (1990./91.) i Arijan Komazec (Zadar – 1980.-1984, 1989./90., 1990./91. i 1991./92.). Krešimira Ćosića pripremao sam za Boston Celtics 1978. godine međutim on je odlučio otići u Sinudyne.

U sezoni 1978./79. i 1979./80. dolazio je iz Bologne u Pulu na treninge gdje sam bio na odsluženju vojnog roka, a Ranko Žeravica je bio glavni trener KK Puljanke koji nam je omogućio individualni trening. Kad radite sa osobom koja je bila revolucionar košarkaške igre koju je obilježavalo stručno znanje, duhovne  vrijednosti i međunarodno iskustvo, natjecateljska veličina i igra tada je zadovoljstvo biti personalni trener takvoj osobi. To su mi bili najdraži individualni treninzi u trenerskoj karijeri jer su se temeljili na obostranom utjecaju na rad.

Zaustavimo se na trenutak na velikoj trojci. Koje specifičnosti su obilježavale igrače koji su bili sama svjetska elita, Krešu, Tonija i Dina?

Krešo je bio jedan od prvih i najboljih primjera polivalentnog  ili višedimenzionalnog igrača europske košarke. Kad govorimo o specifičnosti njegove igre tada je potrebno istaknuti da je bio najveći revolucionar igre centra i prvi veliki univerzalni igrač koji je za mnoge stručnjake (npr. Aleksandra Nikolića, Bogdana Tanjevića) bio najbolji razigravač u Europi na unutarnjim i vanjskim pozicijama. Bio je predodređen da kreira inovacije u igri kao igrač i trener. Uživao je u pomaganju u igri, u nesebičnosti u igranju košarke. Shvatio je da je pomaganje suigračima u igri temelj kolektivnog nadigravanja protivnika i natjecateljskog uspjeha.. Razlog pobjeđivanja njegovih momčadi nije bila samo njegova uspješna individualna i timska igra u obrani, napadu i tranziciji već i sposobnost povezivanja svih konaca igre, ali i povezivanje igrača neovisno o karakteru u jednu koherentnu cjelinu. 

Drugi najveći predstavnik i ambasador polivalentne tehnike, taktike i igre bio je Toni Kukoč, igrač iznimne darovitosti. U situacijskom treningu jedini put sam postavio vježbu u kojem je on nakon skakačke tehnike pod fizičkom opstrukcijom ravnoteže i kontrole tijela trebao imati brzi prijenos lopte u situaciji jedan na deset gdje je deset igrača bilo pozicionirano jedan iza drugog u „slalom“ poziciji u vertikalnoj liniji koš-koš da bi u završnici akcije primjenjivao različite završetke realizacije. Takav profil igrača koji može riješiti skok u obrani, brz i siguran prijenos lopte i realizaciju je trebao na takav način situacijski trenirati. Toni Kukoč posjedovao je motoričku poeziju u izvedbi na unutarnjim i vanjskim pozicijama, nepredvidivost u potezima u igri s tendencijom da razigra cijelu momčad jer je već tada shvatio da je pomaganje suigračima pomaganje vlastitoj igri te u konačnici preduvjet timske učinkovitosti momčadi.

Dino Rađa bio je majstor pivot tehnike licem, leđima i bočno prema košu te je na temelju pravilnog rada nogu stvarao prostornu prednost sa minimumom driblinga. Shvatio je već u 17. godini da je najbitniji momenat kretanja u post tehnici oslonac na obrambenog igrača. Naučio je slušati pokret iz kuka, te prihvatio da rad nogu omogućava ne samo ulogu tijela u izvedbi nego i mogućnost  „zaključavanja“ protivnika i kreiranja otvorenog šuta. Razvio je neosjetljivost na neregularni kontakt u igri načinom treniranja. Nikad nije imao fobiju od kontakt igre niti od blokade šuta što sam ja kao trener izuzetno respektirao. Obilježavala ga je neustrašivost, instinkt za nadigravanjem ali i izražen motiv za postizanjem uspjeha i dominacija u igri što mu je vjerojatno omogućilo kontinuitet napredovanja u igračkoj karijeri. Rađa je bio iznimno domišljat u igri ispod koša. Bio je obrazac  jake etike rada, igrač koji je sudjelovao u svim fazama tijeka igre. Isto kao i Krešimir Ćosić i Toni Kukoč uživao je u zaustavljanju protivničkog tima, a ne samo direktnog napadača što govori o njihovoj vrhunskoj timskoj obrani. 

Dino i Toni su bili impresivan tandem koji je bio sposoban mijenjati brzinu i agresivnost igre u odnosu na situacije u igri. Nadalje, sva trojica bili su spremni u svakom trenutku preusmjeriti svoje uloge tijekom igre što je poseban stvarni kvalitet igrača. Potrebno je istaknutu da kad je Toni imao 16, a Dino 17 godina njima je igra bila dovoljna nagrada,  a težnja za natjecanjem najvažnija pokretačka sila. U konačnici njihova igra je značajno utjecala na igru njihovih momčadi , ali i na  njihov natjecateljski uspjeh.

Mnogi eksperti govore kako je Krešimir Ćosić najveći ikad. Slažete li se s tim i zašto?

Sa gledišta osobnosti i doprinosa u natjecateljskim uspjesima u klubovima i reprezentaciji u kojoj je igrao ali i odnosu na utjecaj na razvoj košarkaške igre nesumnjivo je Krešimir Ćosić , uz Tonija Kukoča, najveći igrač u povijesti bivšeg i sadašnjeg prostora. Krešimira Ćosića su obilježavale ljudske vrline i kao igrača, kao trenera, kao roditelja, dužnosnika i kao prijatelja što je neiscrpan izvor inspiracije za sve naraštaje hrvatskih košarkaša. Bio je igrač najlucidnijih inovacija u igri. Njegova kreativnost i lucidnost (pa i neposlušnost) su ga činili neusporedivim. Krešimira Ćosića obilježavala je autonomija, kompetencija, povezanost sa suigračima,  kreativnost i napredno razmišljanje osobito nakon studija na Brigham Young University gdje je razvio želju za učenjem, ali i duhovne vrijednosti .Očigledan je njegov velik doprinos razvoju košarkaške igre. Kao igrač, bio je izvorni stvaratelj igre na svih pet pozicija u fazi napada dok u fazi  obrane,  imao je za cilj kako zaustaviti protivnički tim, a ne samo svog direktnog protivnika. U igri je nastojao nadigravati protivnika. Pokazivao je osjećaj za kolektivnu igru te osjećaj za ritam suigrača.Jedan od razloga pobjeđivanja njegovih ekipa temeljila se na njegovoj sposobnosti povezivanja svih  konaca igre, ali i povezivanja suigrača u jednu cjelinu. Nadalje, bio je jedan od rijetkih igrača takve tjelesne visine s toliko vještina i talenata koji je uživao i koji se igrao igrajući košarku. 

Isto tako, Krešimir Ćosić je bio nepredvidljiv I neskautabilan za protivničke trenere i igrače. Posjedovao je košarkašku senzitivnost, tj. sposobnost da bude na pravom mjestu u pravom trenutku, osjećaj za ritam vlastite igre kao I igre cijele momčadi. Kao trenera karakterizirala ga je nepogrešiva procjena potencijala pojedinog igrača, idejnost u kombinatorici igre kao i hrabrost u otvaranju prilika talentiranim igračima na klupskoj i reprezentativnoj razini. Pronalazio je inspiraciju u uspjehu klubova i reprezentacija u kojima je bio nositelj igre i kreator rezultata. Najviše ga je veselilo kada je pridonosio uspjehu drugih. Pritom je neprekidno učio kako  ostvariti koncept “biti” u košarkaškoj igri i  u životu. Oblikovao je vlastiti životni stil, autentičan način odnosa prema izvedbi i sportskom postignuću. Sportašima I stručnjacima koji su ga okruživali prenosio je pozitivne vrijednosti, stavove i uvjerenja. Krešimir Ćosić djelovao je za dobrobit drugih. Izdignuo se iznad osobnog „ja“. Izgleda da se takav odnos prema sebi i prema drugima izgrađivao na temelju razumijevanja duhovnosti  te dubokog shvaćanja altruizma. 

Škola košarke bivše države iznjedrila je puno velikih trenerskih imena, od kojih su neka dan-danas aktivna. Teško da ćemo naći boljeg sugovornika za ovu temu, pa ćemo bez prevelikog okolišanja pitati - koji su treneri u prošlosti ostavili najveći trag na struku?

Mislim da veliki trenerski trio: Aleksandar Nikolić - Ranko Žeravica - Mirko Novosel su ostavili pojedinačno najveći trag na košarkašku struku. Bili su uspješni u selekciji igrača, pripremi te u načinu vođenja košarkaša i momčadi. Njihovi natjecateljski rezultati na europskom, svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama pokazuju njihovu trenersku veličinu. Shvatili su da su za sportsko postignuće presudne „maratonske pripreme“ , sastav momčadi od vrhunskih igrača koji su komplementarni u igri, timska kohezija i natjecateljski duh. Sva trojica  su zadužila europsku i svjetsku košarku. Bili su sposobni postavljati i ostvarivati ciljeve na pojedinim razinama natjecanja. Njihovo cjelokupno trenersko djelovanje bilo je usmjereno na unaprjeđivanje igre i struke u košarci.

U prirodnom okruženju - Jazinama (Foto: Basketball.hr - Šime Zelić)

Istaknuli ste i jednog Hrvata među tim imenima, Mirka Novosela. Je li on po svojim karakteristikama bio prototip modernog trenera?

Da, mislim da je Mirko Novosel bio prvi prototip suvremenog trenera. Kao trener se ponašao kao psiholog koji je poticao ostvarenje individualnosti igrača. Posjedovao je moć uvjeravanja, dimenzije vrsnog menadžera te pobjednički sklop osobina ličnosti. Znao je iskoristiti potencijal pojedinog igrača i cijele momčadi. Bio je sposoban obavljati višestruke uloge: sportski direktor, strateški planer, izvršitelj i trener koji je poticao autonomiju i kompetenciju kod igrača. Kao osobu, u vrhunskom sportu obilježavaju ga visoka razina praktičnog znanja, profesionalan, angažiran i ustrajan rad u klubu i reprezentaciji, autoritet i ekspertno iskustvo. Kao trener primarno se oslanjao  na inteligentne i kreativne bekove i šutere, a načelo širine u napadu bilo je najvažnije načelo njegove strategije nadigravanja svih sustava obrane. Najbrže se od svih trenera adaptirao novim pravilima košarkaške igre i novim trendovima. Jedan je od najpragmatičnijih trenera koji je znao prenijeti iskustva i znanja iz izvornog američkog sustava košarke i prilagoditi ih mentalitetu naših igrača, ali i kreirati nove, originalne ideje potekle iz posebnosti europske košarke.

Osim trenerskog posla, imali ste i druge uloge u košarci...

Imao sam priliku biti instruktor, voditelj međunarodnih kampova, predavač na međunarodnim stručnim skupovima (od 1976. do danas) , savjetnik, supervizor stručnog rada, predsjednik stručnog savjeta, predsjednik Udruge hrvatskih košarkaških trenera, predsjednik komisije za edukaciju košarkaških trenera. 

Za kraj, recite nam koje su najveće pogreške u trenerskom poslu? Koje zamke treneri moraju izbjeći da bi postigli željeni rezultat? Vaš odgovor može biti koristan savjet našim mladim čitateljima koji žele ući u trenersku struku. Što biste im poručili?

Ako ste previše zaokupljeni stvarima koje ne možete kontrolirati činite veliku pogrešku. U trenerskom poslu treba se usmjeravati na ono što možete mijenjati i prihvatiti ono što ne možete promijeniti. Te dvije stvari je potrebno razlikovati već na početku karijere. Isto tako pogrešno je postavljati previsoke ciljeve i standarde za pojedine igrače koji ne posjeduju izraženi potencijal. Ne smijete postavljati zadatke koje vam ne mogu ostvariti pojedini igrači unutar uloga u igri ali i perfekcionističke standarde za igrače koji nemaju stvarnu kvalitetu u igri. Prekomjerni ciljevi nikada nisu konstruktivni u trenerskom poslu jer stvaraju frustracije u sportskom okruženju. 

S tom mišlju završit ćemo druženje s današnjim slavljenikom. Profesore Trniniću, sretan Vam rođendan!