Potrebno je najmanje 4-5 godina sustavnog rada za selekciju igrača, razvoj njihove kvalitete i natjecateljski uspjeh.

Portal Basketball.hr dogovorio je i počeo s realizacijom suradnje s prof. dr. sc. Slavkom Trninićem. Danas objavljujemo nastavak intervjua o stvaranju vrhunskih igrača i unaprjeđivanju individualne i timske izvedbe. Trninić između ostalog odgovara na pitanja:

- Zašto se u hrvatskoj košarci više ne stvaraju igrači poput Tonija Kukoča, Dina Rađe i Arijana Komazeca? Koja je pozadina priče?
- Koja je 'tajna' stvaranja vrhunskih igrača i momčadi?
- Jesu li stvari nedivljive u statistici najvažnije u vrhunskoj košarci?
- Jesu li u vrhunskoj košarci šuteri zvijezde igrači koji imaju poseban značaj za efikasnu igru cijele momčadi?
- Je li odlučnost u igri ključna dimenzija vrhunskog igrača?
- Što je alfa i omega vrhunske košarkaške igre?
- Kako se postaviti u odnosu na angažiranje stranaca u hrvatskoj košarci?
- Koliko je vremena potrebno za stvaranje vrhunskog igrača i seniorske momčadi?
- Tko su inovatori igre iz prošlosti koje valja posebno istaknuti?

ZBOG ČEGA SE U HRVATSKOJ KOŠARCI SE VIŠE NE STVARAJU SUPERIORNI IGRAČI KAO ŠTU SU BILI TONI KUKOČ, DINO RAĐA I ARIJAN KOMAZEC? ŠTO JE U POZADINI? 

Stvaranje superiornih igrača ne ovisi samo o genetskom potencijalu, već i okolinskim faktorima. Sasvim sigurno ne možemo reći kako je danas problem u genetskom potencijalu naših igrača. Čini se da je problem u načinu treniranja, u nedovoljno prisutnoj motivacijskoj klimi usmjerenoj na savladavanje vještina, u trenerovom ponašanju koje ne potiče u dovoljnoj mjeri autonomiju i kompetenciju igrača i njegovu kvalitetu suradnje sa suigračima. Tako primjerice, ne možete razviti igrača koji je sposoban igrati na višestrukim pozicijama u obrani i napadu standardnim situacijskim treningom. Potreban je poseban način treniranja osobito u jutarnjem dijelu dana u kojem igrači svakodnevno uvježbavaju igru na unutarnjim i vanjskim pozicijama s ciljem razvoja polivalentne tehnike, taktike i igre. Na taj način su trenirani Toni Kukoč, Dino Rađa, Arijan Komazec i Dejan Bodiroga. 

U situacijskom treningu kada povećavamo razinu razumijevanja igre nužno je poučavati igrače koji su na poziciji beka da razumiju probleme krila i centra, kada su na poziciji krila da prepoznaju probleme beka i centra, a kada su na poziciji centra da razumiju probleme beka i krila. To zahtijeva posvećenost i strpljenje učitelja košarkaške igre u poučavanju načina kako igrati košarku i kako rješavati situacijske probleme u igri. Toni Kukoč, Dino Rađa, Arijan Komazec i Dejan Bodiroga su radili sa mnom i Josipom Grdovićem teže i duže od igrača njihove generacije. Bili su posvećeni i zainteresirani da pedantno ponavljaju detalje jer su shvatili da je to preduvjet razvoja talenta, jednostavnog nadigravanja, ali i uživanja u igri.

KOJI SU TO OKOLINSKI FAKTORI KOJI MOGU ONEMOGUĆITI RAZVOJ VRHUNSKIH IGRAČA?

Mislim da su način treniranja, nedostatak task motivacijske klime usmjerene na ovladavanje vještinama na treningu, učiteljevo i/ili trenerovo nepoticajno rukovodstveno ponašanje uz obrazovni i socio-ekonomski status trenera najvažniji faktori koji utječu na stvaranje vrhunskih igrača. Zato je presudno postaviti sustav cjelovitog razvoja igrača na razini nacionalnog košarkaškog saveza jer bez stupnjevitog poučavanja učenja i vježbanja košarkaške igre od U-9 do kraja sportske karijere ne možete imati hiperprodukciju vrhunskih igrača iz vlastite škole. U treningu učitelj i/ili trener košarkaške igre ima mogućnost naučiti igrače učiti, trenirati i pobjeđivati. Jedino u što možete vjerovati je upravljanje procesom sportske pripreme koji omogućava cjelovitu pripremljenost, kao i cjeloviti razvoj ličnosti igrača. 

KORISTIMO LI PRIJELAZNO RAZDOBLJE U RAZVOJU IGRAČA U DOVOLJNOJ MJERI U GODIŠNJEM CIKLUSU TRENINGA?

Prijelazno razdoblje je uvijek bilo temelj razvoja novih vještina iz različitih tehnologije treninga i prilika za pojedinog igrača da razvije sportsko-specifične sposobnosti. Međutim, ono kod mnogih igrača ne postoji kao razdoblje treninga zbog dužine natjecanja i reprezentativnih priprema. Igrači koji imaju za cilj ući svaku natjecateljsku sezonu sa novim trikovima igre koriste prijelazno razdoblje kao najvažnije vrijeme unaprijeđivanja izvedbe. Prijelazni period otvara najveće mogućnosti za stvarne promjene igrača u području kondicijskih sposobosti i razvoju tehničko-taktičkih i psiholoških vještina. U tom vremenskom ciklusu 70% ukupnog volumena rada je usmjereno na učenje novih vještina, a 30 % za ponavljanje usvojenih vještina. Osim treninga u kojem se može najviše napredovati u prijelaznom razdoblju potrebno je imati i aktivni odmor. Mladi igrači u ovom razdoblju trebaju inovirati vlastitu igru, dok stariji igrači bi trebali prije svega provoditi rehabilitacijske programe, održavati zdravstveni status i unaprijeđivati najbolje strane igre. Nadalje, kod mladih igrača potrebno je procijeniti u prijelaznom razdoblju njihove skrivene mogućnosti ili ograničenja te ih selektivno kompenzirati posebnim programima treninga. Vjerojatno je to najvažnije područje rada trenera u procesu sportske pripreme. Tako primjerice, Luka Dončić je tri godine otkazivao sve reprezentativne pripreme i tijekom ljetnog razdoblja odlazio u SAD individualno trenirati i na taj način unaprijediti individualnu izvedbu prije pripremnog i natjecateljskog razdoblja.

ŠTO JE ZA VAS NAJVAŽNIJE U RADU S POJEDINIM IGRAČIMA?

Važno je znati da je poticanje jakih i smanjivanje slabih strana samo jedan dio uloge trenera u unaprijeđivanju izvedbe kod pojedinog igrača. Međutim, uloga učitelja i trenera košarkaške igre je uočavanje što pojedini igrač u situacijskom treningu nije potaknuo u razvoju cjelokupnog potencijala te koji nedostaci u njegovoj inidividualnoj i timskoj izvedbi i osobnosti mogu mu onemogućiti igranje vrhunske seniorske košarke. S tim u vezi, moguće je, u procesu sportske pripreme, provesti selektivne kompenzacije nedostataka kod pojedinog igrača, ali i selektivno optimizirati razvoj njegovog potencijala.

KOJI SE PRINICIPI NE POŠTUJU NA SITUACIJSKOM TRENINGU, A VAŽNI SU ZA RAZVOJ VRHUNSKOG IGRAČA?

Čini se da se u praksi, u potpunosti, ne primjenjuje najvažniji princip situacijskog treninga koji upućuje da je u procesu tehničko-taktičke pripreme presudno postići ravnotežu između selektivne korekcije pogrešaka u igri i intenziteta trenažnog opterećenja. Neovisno što je konačni cilj situacijskog treninga razviti sposobnost da igrači primjenjuju vještine u natjecateljskom ili iznad natjecateljskog intenziteta potrebno je znati kako je preduvjet takvog pristupa automatizacija vještina i njihova selektivna primjena u igri. Princip individualizacije i princip specifičnosti su najvažniji za programirenje inidividualnog treninga koji je usmjeren na razvoj cjelokupnog potencijala igrača i njegove ukupne stvarne kvalitete u igri.

Drugo, ako zahtjevate intenzitet igre, a pritom ne unaprijeđujete izvedbu, onda se situacijski trening pretvara u specifičnu energetsku pripremu koju ne prati razvoj individualne i timske izvedbe. Kondicijsku pripremljenost treba promatrati kao tehničko-taktičko i psihološko oruđe ili alat pojedinog igrača koji mu omogućava da kontrolira intenzitet igre i da na taj način prisili protivnika da se preda jer ne može kontrolirati nametnuti tempo igre. 

Temeljni cilj situacijskog treninga bi trebao biti istodobni razvoj sportsko-specifičnih sposobnosti i vještina koje utječu na stabilnost u učinkovitosti izvedbe te na kontrolu intenziteta igre. Uvijek je smisleno u početku treninga raditi na selektivnim korekcijama pogreški u izvedbi kada igrač i momčad nisu umorni, a u završnom dijelu treninga treba raditi  na specijalima ili najučinkovitijim akcijama kod pojedinog igrača i momčadi. U vrhunskoj košarci bitno je postići na treningu i utakmici sposobnost odgode umora jer umor „umrtvljuje“ anticipaciju, smanjuje motivaciju, koncentraciju, preciznost i brzinu izvedbe. Ako ne trenirate na takav način ne možete razviti sportsko-specifične sposobnosti i vještine, ali i samoregulaciju u stanju umora.

KADA JE NA VRHU TEHNIČKO-TAKTIČKA I KONDICIJSKA PRIPREMLJENOST KOD VRHUNSKIH IGRAČA? 

Kada igrač tijekom utakmice vjeruje da može u kontinuitetu pretrčavati protivnuka te igrati na „višak trčanja“ i skokova, zadržati disciplinirani pritisak na loptu i pri tome dominirati u kontakt igri. Tada takvo stanje na subjektivnoj razini pojedinog vrhunskog igrača određuje njegovu superiornost u izvedbi koja je preduvjet natjecateljskog uspjeha.

ŠTO JE NAJTEŽE POSTIĆI U UVJEŽBAVANJU IZVEDBE NA SITUACIJSKOM TRENINGU?

Najteže je igrače naučiti kako odigrati završnicu utakmice s obzirom na rezultat i kako pobjeđivati u nizu utakmica. Pritom potrebno je razvijati igru cijele momčadi na situacijskim treninzima gdje su uključeni kompetentni suci i semafor da bi se simulirali uvjeti utakmice. Na taj način se razvija organizacija igre, ali se i potiče razumijevanje kako dobivati utakmice. 

U kontroli utakmice najvažnije je da igrači vjeruju da je u košarci najvažnije dolaženje u posjed lopte, ali i poštovanje posjeda lopte. Mnogi treneri smatraju kako je najvažnije za uspjeh pojedine momčadi unaprijeđivati kolektivno tvrdu obranu, hvatanje odbijenih lopti u obrani, vještinu dodavanja, konzistentnost ili stabilnost u brzini i preciznosti šuta, kao i agresivan skok u napadu. 

KOJA JE „TAJNA“ STVARANJA VRHUNSKIH IGRAČA I MOMČADI?

Za stvaranje izvrsnih i superiornih igrača najvažnije je odabrati igrače koji imaju izraženi genetski potencijal. Isto tako bitno im je odrediti adekvatnu poziciju i ulogu u igri. Da bi oblikovali vrhuskog igrača potrebno je kontinuirano primjenjivati težak rad na osnovama igre i principima razumijevanja igre, kao i stjecanje psiholoških vještina do razine prenaučenosti. Naučiti igrače pravilno učiti i trenirati, naučiti ih kako igrati i kako se odnositi na igralištu temeljni je preduvjet stvaranja vrhunskih igrača i momčadi.

To su temeljne odrednice koje će omogućiti poticanje razvoja cjelokupnog potencijala pojedinog igrača i momčadi. U procesu tehničko-taktičke pripreme najvažnije je prenositi precizne zadatke unutar uloga pojedinog igrača i cijele momčadi, ne prepustiti ništa slučaju, te ih osloboditi od bilo kakvih iluzija da je moguće postati zvijezda bez sustavnog kontinuiranog rada. Osposobljavanje igrača da igraju na višestrukim pozicijama u obrani i napadu je temeljni preduvjet stvaranja nadmoćnih igrača koji čine razliku na utakmici. U individualnom i grupnom treningu nužno je utjecati istodobno na uvježbavanje taktičkih aspekata tehnike i principa razumijevanja igre i na taj način na problemskoj razini razvijati sposobnost selektivnog odlučivanja i reagiranja u igri. Tko je u stanju da prepoznaje, predviđa jedan ili više poteza unaprijed bit će uspješniji igrač ako posjeduje izražene tjelesne dispozicije. 

IMAJU LI VRHUNSKI IGRAČI KOJI POSJEDUJU POLIVALENTNU TEHNIKU, TAKTIKU I IGRU POSEBNU VAŽNOST U DANAŠNJOJ KOŠARCI?

Kada višegodišnjim ciklusom sportske pripreme unaprijedite vještine igrača na unutarnjim i vanjskim pozicijama tada takvi profili igrača mogu ostvariti pravilo „pozicija određuje ulogu u igri“.  Tako je primjerice, trokut polivalentnih igrača kao što su Michael Jordan, Scottie Pippen i Toni Kukoč ostvario impresivnu igru i rezultat bez playmakera i vrhunskog centra te su srušili pravilo da je nemoguće ostvariti trofeje bez vrhunskog razigravača i centra.



JESU LI STVARI NEVIDLJIVE U STATISTICI IGRE NAJVAŽNIJE U VRHUNSKOJ KOŠARCI?

Statistika igre u osnovi pokazuje zaključne akcije u obrani i napadu i nedostatna je za cjelovitu interpretaciju pokazatelja izvedbe i igre u cijelini. Smatram da je ekspertno znanje i iskustvo, kao i ekspertno oko trenera najvažniji instrumentarij za smanjivanje pogreški u procjeni potencijala kao i individualne i timske izvedbe pojedinog igrača. Kada procjenjujte igru potrebno je da analizirate primjerice dodavanje koje prethodi asistenciji, svrhovito kretanje bez lopte na unutarnjim i vanjskim pozicijama koja otvaraju unutarnju i vanjsku igru, postavljanje uspješnih blokova na loptu i igrača bez lopte koji osiguravaju lagane pogotke tada na drugačiji način interpretirate igru vlastite momčadi. 

JESU LI U VRHUNSKOJ KOŠARCI ŠUTERI ZVIJEZDE IGRAČI KOJI IMAJU POSEBAN ZNAČAJ ZA EFIKASNU IGRU CIJELE MOMČADI?

Vrhunski treneri prošlih generacija uvijek su tvrdili da scorere treba uvijek respektirati. Kada imate ubojite šutere izvan linije tri poena tada razvlačite obranu što otvara mogućnost da raširite igru, a to povećava opcije nadigravanja obrane. Isto tako, visok postotak šuta sa linije slobodnih bacanja cijele momčadi ima veliku vrijednost za natjecateljski rezultat. Potrebno je istaknuti da je uspješan šut sa linije slobodnih bacanja drugi parametar koji razlikuje uspješne od neuspješnih momčadi. 

Vrhunski šuteri na jednosatnom šuterskom treningu u prijelaznom i/ili pripremnom razdoblju izvode 500 ili 1000 uspješnih šuteva iz igre i s linije slobodnog bacanja. Iz literature je vidljivo da veliki šuteri, uz pomoć dva dodavača, znaju redovito izvoditi 300 trica na kraju treninga. Mnogi igrači u NBA ligi koji su imali ulogu scorera su otišli iz košarke u trenutku kad im je počela padati konzistentnost u koncentraciji i preciznosti šuta. 

JE LI ODLUČNOST U IGRI KLJUČNA DIMENZIJA VRHUNSKIH IGRAČA?

Stručnjaci i psiholozi u sportu tvrde da je odlučnost jedna od najvažnijih karakteristika vrhunskih igrača. Michael Jordan kao najveći igrač svih vremena koji je bio nesklon gubljenju utakmica, imao je izraženu odlučnost koja se očitovala u raznim oblicima u igri. Želju za igrom i pobjedom podržava odlučnost i radna etika, a one su preduvjet razvoja vrhunskih igrača.

ŠTO JE ALFA I OMEGA VRHUNSKE KOŠARKAŠKE IGRE?

Najvažnije je u košarci kontrolirati ritam igre, posjedovati precizni timing u individualnoj i timskoj izvedbi te biti sposoban mijenjati brzinu i agresivnost igre tijekom utakmice. Da bi jedna ekipa postala ozbiljna momčad mora smanjivati prazne intervale igre i detekirati uzročne mehanizme gubljenja ritma igre. Uzročni mehanizmi mogu biti tehničko- taktički, kondicijski i psihološki. Trener mora biti sposoban uočiti razloge koji stvaraju „šuplje minute u igri“ i selektivno ih korigirati na situacijskom treningu.

KAKO SE POSTAVITI U ODNOSU NA ANGAŽIRANJE STRANACA U HRVATSKOJ KOŠARCI?

Za spektakl dovoljno je jedan kvalitetan stranac, a ne tri prosječna. Ako vam juniorska selekcija proizvodi svaku natjecateljsku sezonu dva ili više potencijala za prvu momčad tada možete oblikovati i vlastiti roster momčadi. Natjecateljsko iskustvo i kvalitet se stječe ako vam igrači imaju prikladno vrijeme u igri na utakmici a ne ako promatraju igru s klupe. U procesu sportske pripreme, presudan je omjer između treninga i utakmice za razvoj igrača što u ovom trenutku s obzirom na sustave natjecanja nije moguće provesti. Razvoj mentalnog sklopa kod pojedinog igrača kao i razvoj njegove stvarne kvalitete u igri nije moguće ako igrači ne preuzimaju odgovornost kao i inicijativu u kritičnim trenucima utakmice. Naši igrači trebaju biti trenirani da odlučuju pod pritiskom i na taj način da razvijaju natjecateljsku veličinu.

KOJI SU NAJVAŽNIJI KRITERIJI ZA PROCJENU STVARNE KVALITETE IGRAČA ZA REPREZENTATIVNU SENIORSKU SELEKCIJU?

Igrači koji mogu konzistentno efikasno igrati protiv najkvalitetnijih selekcija u svjetskoj košarci koji imaju međunarodnu i natjecateljsku stvarnu kvalitetu u igri te koji posjeduju konzsitentnost u vrhunskoj izvedbi se mogu tretirati kao nositelji igre i rezultata u reprezentativnim selekcijama.

U praksi je za mene najvažniji kriterij stabilnost u učinkovitosti izvedbe u nizu natjecanja koji govori o cjelovitoj pripremi igrača i stabilnoj ličnosti. Tada se trener može osloniti na takve profile igrača koji u situacijama trenažnog i natjecateljskog stresa efikasno funkcioniraju. Takvi profili igrača mogu garantirati natjecateljski rezultat.

KOLIKO JE POTREBNO VREMENA ZA STVARANJE VRHUNSKIH KOŠARKAŠA I VRHUNSKE SENIORSKE EKIPE?

Praksa rada je pokazala kako je najmanje 4-5 godina sustavnog rada potrebno za adekvatnu selekciju igrača, za njihov razvoj stvarne kvalitete u igri te za natjecateljski uspjeh. Da biste ostvarili natjecateljski rezultat morate imati prilike raditi sa igračima koji imaju izražen potencijal koji omogućuje trenerima da oblikuju vrhunske igrače. Nadalje, roster momčadi mora biti strukturiran od tri profila igrača: stvaratelja igre, igrača koji mogu obavljati najteže obrambene i napadačke zadatke, kao i preciznih šutera na unutarnjim i vanjskim pozicijama.

TENDENCIJA JE U KOŠARCI SMANJENJE BUDŽETA KLUBOVA. POVEĆAVA LI TO VAŽNOST STVARANJA VRHUNSKIH IGRAČA? 

Izgleda da je važnost stvaranja igrača iz vlastite škole uvjet preživljavanja naših klubova u budućem vremenu. 

JE LI PRIJELAZ IGRAČA IZ KADETSKE ILI JUNIORSKE SELEKCIJE U SENIORSKU SELEKCIJU PRATE POSEBNI PROGRAMI RADA?

U vrijeme kad su formirali korijene igre i ponašanja Toni Kukoč, Dino Rađa, Velimir Perasović i Goran Sobin pored prijelaznog i pripremnog razdoblja u kojem su imali poseban sustav programa i ritam treninga u odnosu na starije igrače (npr Ivica Dukan, Predrag Kruščić, Željko Poljak, Pero Vučica) koji su imali standardni ritam treninga. Tada je bilo nepisano pravilo da za vrhunske potencijale ne postoji vrijeme rada niti postoji zamjena za težak rad koji jedini mijenja istodobno razinu izvedbe i karakter igrača, osobito u razdoblju adolescencije. Drugo, za nadarene igrače natjecateljsko razdoblje treba biti produžetak pripremnog razdoblja koje im  omogučava kontinuitet napredovanja u učinkovitosti izvedbe. Takav pristup radu zahtijeva posvećenost učitelja košarkaške igre koji prenosi na vlastite učenike. Prirodno je da takav način treniranja stvara krize i umor kod igrača koji provode takav trenažni proces. Međutim, ti igrači su posjedovali izraženu strast (za njih je usavršavanje igre radost), disciplinu i odgovornost kao i motiv za postizanjem uspjeha koji su im omogućili da ustraju u takvom načinu treniranja.

KOJE INOVATORE IGRE U VRHUNSKOJ KOŠARCI IZ PROŠLOSTI MOŽETE ISTAKNUTI?

Krešimir Ćosić i Josip Giergia bili su inovatori u košarci i najbolji predstavnici izvorne zadarske škole košarke. Obilježavala ih je originalnost i dosjetljivost u nadigravanju protivnika. Utjecali su na razvoj imaginacije i kreativnosti u igri u svim momčadima u kojima su igrali, kao i u reprezentaciji bivše države. Već tada su shvatili kako prenaućenost vještina je preduvjet za oslobađanje kreativnosti kod igrača. Lucidna, situacijski primjerena kreativna rješenja u završnicama akcija su bila dio njihove igre. Odstupali su od standardnih shema i unosili atipična rješenja za različite situacije u igri. Oba dvojica su bili majstori inovacija,  najpametniji igrači na igralištu koji su davali ton ponašanju cijele ekipe. Nadalje, Krešimir Ćosić i Josip Giergia su mogli igrati u NBA ligi. Ako gledate u prošlost Ćosić je bio najveći inovator u europskoj košarci, ne samo u raznovrsnosti igre u napadu, već i u obrani, kao što je to bio Bill Russel u NBA-u.

Većina inovatora vjeruje u svoju ideju, a to publika koja zna košarku obožava. Kreativne prevare u igri koje su primjenjivali Josip Giergia i Krešimir Ćosić bile su sastavni dio njihove igre, ali i izvorne zadarske košarke. 

Nakon svog dolaska u KK Zadar 1973. Krešimir Ćosić promjenio je značaj obrane u bivšoj košarci. Pritom je imao znanstveni pristup obrani koja se temeljila na egzaktnim pravilima za svaku situaciju u igri. U skladu sa svojom filozofijom igre, postavljao je ciljeve igre u obrani, ciljeve igre u napadu i kombinirane ciljeve. Tada je tvrdio da kontroliranje direktnog napadača u igri 1 na 1 nije dostatno za uspješnu obranu već da je nužno usvajati različite vrste pomaganja. Njegovi zahtjevi su bili usmjereni na razvoj proaktivne obrane koja ne dozvoljava napadu da radi što hoće. S tim u vezi, usmjeravao je igrače da „tjeraju napad“ na reakciju, da je obrana napadanje napadača, da ne čekaju da napad učini prvi pokret pa da tek onda obrana reagira. Bio je sposoban blokirati šut i izvesti obrambenu odbojku na način da usmjerava loptu kao da izvodi prvo dodavanje za startnu fazu kontranapada. Rješavao je hvatanje odbijenih lopti sa laktovima iznad obruča i u vrhuncu skoka imao je okret glave i okret tijela koji mu je omogućio da vidi otvorene linije dodavanja prije doskoka te da izvede prvo dodavanje za razvijanje kontranapada. Shvatio je da pozicija u obrani i napadu čini igrača brzim te da sposobnost predviđanja gdje će se lopta odbiti u obrani i napadu kao i prednja pozicija i stav pred skok otvara mogućnost igraču hvatanje odbijenih lopti neovisno o njegovoj eksplozivnosti. S druge strane, Josip Giergia je uvijek primjenjivao raznovrsna dodavanja,imao savršen osjećaj za ravnotežu u napadu kontrolirajući loptu i suigrače od početka do kraja utakmice. Imao je sposobnost da rješava udvajanja ili utrajanja proigravanjem slobodnog suigrača. Oba dvojica su posjedovali visoku razinu specifične kompetencije koju zahtjeva košarkaška igra i nisu ni jednom treneru dozvolili da im „oduzmu“ autonomiju u igri. Njihova igra je bila „prepuna varki“ čime su zbunjivali sve protivnike te ih prisiljavali na velik broj osobnih pogrešaka u igri. Motivirala ih je njihova kreativnost, maštovitost i spontanitet u igri kao i publiku koja ih je gledala. Posjedovali su veliku želju za nadigravanjem u igri jedan na jedan, jedan na dva, jedan na tri. Oni su bili košarkaški uzori. Prvi su shvatili da je košarka ekipna igra koja se treba temeljiti na individualnoj kreativnosti i maštovitosti kako bi bila zanimljiva kao igra. Bili su sposobni van svih pravila košarkaške igre „u zraku odlučivati“ koji potez će sljedeći učiniti i tada su to efikasno i  učinili. Pored strasti, kreativnosti i mašte posjedovali su odgovornost u igri. Znali su kako treba odigrati završnicu utakmice i kako pobjeđivati pojedinog protivnika. Kao veliki igrači i inovatori košarkaške igre uvijek su postavljali nove ciljeve i visoke standarde u igri.

* Svi dosadašnji tekstovi su košarkaška promišljanja prof. dr. sc. Slavka Trninića i možete ih pronaći na ovom linku. 
* U opremanju intervjua su korištene fotografije s klupskih stranica KK Zadar, iz privatnih arhiva Slavka Trninića i Giussepea Pina Giergie te autorske fotografije Šime Zelića.