Beogradske laži

Kada su igrači Zadra prešli državnu granicu nakon ostajanja trojice u Beču u srpnju 1953., izvukli su ih „iz vlaka u Mariboru, postrojili kao vojnike i prozivali. Onda nije bilo pojedinačnoga pasoša. Uzeli su taj kolektivni i križali su“ slike, tako da su „bili mrtvi više za inozemstvo“. Sovitti i Brajković su se ozlijedili, Zdrilić, Tičina i Šešelja otišli u vojsku i od prošlogodišnje je momčadi nastupao „samo jedan igrač“.

Zadar u redovitomu dijelu sezone nije uspio osigurati prvoligaški status i turnir za opstanak u ligi htio je organizirati doma, nudeći najbolje uvjete, spreman svima platiti troškove boravka. No budući da je na turniru igrao i beogradski Željezničar, nakon što su Zadrani bijegom u Beču ocrnili jugoslavensku košarku, organizacija turnira predana je metropoli.

U Beogradu je momčad smještena u „jednom 'radničkom prihvatilištu' na slami, poslije 36 sati putovanja. Bilo je sigurno 2 sata poslije pola noći kad su naši igrači polegli u svojim 'krevetima', da bi ih kao u pravom prihvatilištu točno u pola šest probudili i istjerali iz prihvatilišta. Cijeli je dan naša ekipa lutala po gradu, jer im organizatori turnira nisu mogli obezbijediti smještaj. Razlog im je bio, i opravdanje, da se u Beogradu održavaju kongresi AFŽ-a i liječnika, t. j. ti delegati su im zauzeli sva raspoloživa mjesta u hotelima Beograda.“ Tad su sami potražili smještaj i „našli ga u jednom od najvećih hotela Beograda“, „koji je bio potpuno prazan“. Neispavani, umorni, „po temperaturi od 31 stepeni u hladu“, Zadrani su izgubili prvu i najvažniju utakmicu, potom i dvije preostale. „Ekipa je doživjela katastrofu, ali nezasluženu“.