Hrvatska
Sve u 40 minuta

Sve u 40 minuta

Autor: Tvrtko Puljić Photo: Marin Sušić

Draženova dvorana je rasprodana još u utorak, 48 sati uoči podbacivanja majstorice koja će odlučiti o prvaku,.

Kad se u Zagebu spoji nekoliko dana dana kasnog svibnja ili početka lipnja u kojima temperatura prelazi 30 stupnjeva, Draženova dvorana, kad je puna, naravno, pretvori se u pećnicu. Doduše, tako što nije baš čest slučaj, to da je dvorana puna, a ne da je preko 30 u gradu, pa se s vremenom zaboravi kakva je to sauna, u kojoj na tribinama sve cijedi s navijača, a dolje, na parketu, klize lopte iz znojnih, vlažnih ruku.

No, u četvrtak, kad će se sve to zbiti, nitko neće mariti. Draženova dvorana je rasprodana još u utorak, 48 sati uoči podbacivanja majstorice koja će odlučiti o prvaku, a Cibonin direktor ostavio je tek po sto ulaznica za plavi i zeleni sektor koje će u prodaju pustiti u 17 sati u četvrtak.

U Zagrebu je, nećete vjerovati, prava košarkaška ludnica.

Bilo je jasno još uoči početka finala kako nas čeka jedna neizvjesna serija. No, i čak ako se to dalo pretpostaviti, sve ono što je ponudilo ovo finale, moralo je i one koji su gledali samo sa strane barem malo napaliti.

Cibona je bolje otvorila seriju, imala i deset poena viška na četiri minute do konca prve utakmice, a onda joj se dogodio raspad sistema, u kojemu je Cedevita pronašla pobjedu i povela u finalu.

Na Velesajmu su tu inicijalnu pobjedu tretirali kao onu u kojoj nisu igrali dobro, a opet su svladali Cibonu, a te pobjede nad Vukovima postale su praksa u posljednjim sezonama. Ukupno, tako je to izgledalo iz njihove perspektive, Cibona je, za njih, svoju priliku propustila već u toj prvoj utakmici.

I onda se dogodila druga utakmica finala, u Domu sportova. Ona u kojoj se Cibona ponašala kao i tri četvrtine prve utakmice, prevedeno, dominirala je, a s tribinama je bila nošena pokličima svojih navijača, koji ih je bili tri četvrtine više nego onih koji su navijali za domaćina. Cibona je vratila break.

Između treće i četvrte utakmice ionako tanke momčadi doživjele su nove udarce. Karlo Žganec je dobio rupturu mišića i na svoju je odgovornost pokušao igrati treću utakmicu, ali nije imalo smisla. S druge strane Scottieja Reynoldsa je uhvatila viroza, nije spavao cijelu noć uoči treće utakmice, pa je i Cibona bila u stanju iščekivanja.

No, opet, Draženov dom se napunio, a Cibona je odigrala najdominantniju utakmicu serije i stigla do 2-1, do meč lopte.

U nedjelju se spremala osvojiti naslov, ali je odigrala najgoru od svih finalnih utakmica. Kao da su Cibonini igrači u glavama imali misao, "ako nećemo danas, stignemo još u četvrtak", a finalne serije se moraju igrati kao da je svaka utakmica ona posljednja. Tako se ponašala Cedevita, kojoj bi to i doista bila posljednja da nije dobila.

I učinila je to na lak način, a Vukovi su bili mekaniji nego u prve tri utakmice, to je bila činjenica. Uoči te četvrte utakmice krenuo je psihološki rat između dva kluba, jer je Cedevita podigla cijenu ulaznica na 70 kuna. Pri tome, ili ih nije pustila dovoljno u prodaju, ili su su svi na koje su s Velesajma računali da će doći, isto zaboravili, pa je Dom sportova ostao s barem 500-tinjak praznih stolica.

Cedevita je znala da puna dvorana znači još veću podršku njihovom protivniku i premda se ovaj potez nikako nije svidio Ciboninim navijačima, pa i onim neutralnim, bio je to Cedevitin izbor.

U četvrtak toga, međutim, neće biti, jer Draženov dom bit će krcat, a ulaznica za majstoricu tog će dana biti najvredniji komadić papira u gradu. I, da, gotovo je nevjerojatno da se to događa u Zagrebu.

To je najveća pobjeda ovog finala, ove domaće sezone.

A tko će osvojiti?

Bit će to 40 ludih minuta u kojoj može presuditi inspiracija pojedinca, hrabrost ili strah, jedna lopta na kraju krajeva. Nema favorita, kao što ga nije bilo niti uoči prvog podbacivanja, ovo je serija u kojoj je svatko osjetio da posjeduje nešto s čim može mučiti protivnika, ali i da ima nešto s čim nikako ne izlaze na kraj u igri suparnika.

Vjeruju, stoga, i jedni i drugi. Boje se, stoga, i jedni i drugi.

I to je onaj neopisivi osjećaj neizvjesnosti, jedne večeri u kojoj će samo pobjednik na kraju pisati povijest.

Onaj drugi, on će otići u besciljnu noć.

40 minuta i nakon njih nema dalje.

Hoće li Miro Bilan i Mirza Begić moći izdržati Luku Žorića, hoće li Scottie Reynolds doći do zraka od Filipa Krušlina? Može li Cedevita živjeti od individualne klase Marka Tomasa i Ryana Boatrighta i može li Marin Rozić držati energiju oba poluvremena?

Sve su to pitanja. Damir Mulaomerović i Veljko Mršić stajat će uz crtu. I na crti. Pa i preko nje.

Netko će nakon utakmice biti ispod crte. I to je sudba jednog finala.

Vidimo se!