Nova era, nova pravila. Koliko neki novopostavljeni rekordi zapravo vrijede?

Premda bi većina ljudi prema naslovnoj fotografiji tako naslutila, ovaj tekst nije samo i isključivo o Russellu Westbrooku. On je tu kao predvodnik trenda, njegova maskota. U ovom tekstu vas nećemo pretjerano bombardirati ni suhoparnim statističkim podacima koji više nisu, zahvaljujući modernoj tehnologiji, dostupni samo odabranoj skupini kroničara i zaljubljenika u brojke, nego svima koje oni zanimaju.

Pojam triple-double je, vjeruje se, skovala dugogodišnja katica za sve u philadelphijskoj NBA momčadi (do 1962. Warriorsima, koji tada sele u San Francisco, a od 1963. 76ersima), Harvey Pollack.

Svi mi imamo jednog prijatelja koji je na svoju ruku, kao Harvey. Bilo da je riječ o košarci, nogometu, državnom BDP-u ili Pokemonima, uvijek postoji onaj jedan u društvu koji zna sve (ne)bitne brojke ikad. U mom društvu, ja sam bio i još uvijek sam taj. U okladu za pizzu ili pivo sam bio u stanju zapamtiti JMBG-ove svojih prijatelja, telefonske brojeve, brojeve kreditnih kartica, bilo što, i mogu reći da mi je išlo jako dobro. Nisam nikad zloupotrijebio tu nadljudsku sposobnost - čak i da sam mogao, ne bih znao kako, a sad me već ni memorija ne služi tako dobro. Dakle, ako je itko ikad mogao razumjeti Harveyevu fascinaciju brojkama, to sam ja. 

Kada se u ligi pojavio neuobičajeni, 206 centimetara visoki, playmaker po imenu Earvin Magic Johnson, cijeli košarkaški svijet je ostao zabezeknut onim što vidi. Brojke kakve je on postizao je puno prije njega ostvarivao Big O., a dobar dio trik-poteza su bili kopirani iz radionice Pistol Petea. Međutim, sve to u jednom čovjeku... Ne čudi stoga da je, pedantan s brojkama kako je samo on to bio, Harvey Pollack ubrzo shvatio da taj mladić ostvaruje neke neobične statističke brojke. Legenda kaže da ga je Scott Ostler, tadašnji sportski novinar LA Timesa zadužen za Lakerse, jednom prigodom pitao kako se to zove, a Harvey je odgovorio mahinalno - pa, double-double. Ne, odgovara Scott, ovo bi trebalo drugačije nazvati. Onda triple-double, uzvratio je Harvey.*

*nismo bili u prostoriji i ne odgovaramo za autentičnost transkripta (op. a.)

Nitko tada nije mogao ni slutiti kakvo čudovište je rođeno. 

Osamdesete i devedesete su, prema vjerovanju dobrog dijela publike i struke, možda i najkvalitetnije razdoblje košarke, ne samo u NBA ligi. Uvođenje linije za tricu je smanjilo utjecaj teških, velikih, sporih centara i prebacilo određeni dio igre na brze, agilne i atletične bekove. Bez obzira na to, još uvijek je postojala podjela uloga na terenu prema strogim pozicijama. Raznovrsnost se još uvijek više ogledala u tome koliko različitih statističkih kolona je kadar popuniti, a ne po tome koliko različitih pozicija i kako može igrati. Magic je počeo rušiti te barijere, a triple-doubleovi su mu donekle pomagali u toj misiji. Nisu odmogle ni izvedbe poput one legendarne iz šeste utakmice finala 1980. godine, kada je na na tu jednu utakmicu na poziciji centra zamijenio ozlijeđenog Kareema Abdul-Jabbara i odveo Lakerse do naslova. Granice je rušio i kao uzor djeci koja su oponašala njegovu lepršavu igru. U godinama koje slijede, u ligu su došli igrači poput Pennya Hardawaya, Granta Hilla, Jasona Kidda, i naravno našeg Tonija Kukoča. Svi oni su na svoj način uzeli nešto od Magica, a na to bi dodali osobni pečat.

Nakon te prve generacije klinaca, došla je na red druga, koja je upijala znanja gledajući Magicove snimke, ali i utakmice njegovih nasljednika uživo. Predvodnik te druge generacije je, naravno, veliki LeBron James. Od prvog dana u ligi, King James je plijenio nadljudskim sposobnostima. Da, u samim počecima je bio sirov i imao je puno rupa u šuterskom dijelu igre, ali je u svim ostalim segmentima igre bio nevjerojatan. Za igrača čija je nominalna pozicija bila ona niskog krila je imao natprosječno dobar osjećaj za skok, a pregled igre mu je u rangu Magicovog - odnosno jedan od dva najbolja svih vremena. Ipak, LeBronu triple-doubleovi nisu nikada bili imperativ. Vrlo brzo je shvatio da bi ganjanje individualnih brojki moglo naštetiti ekipnom uspjehu, a ne postoji ta individualna nagrada koja može nadomjestiti ultimativni cilj - naslov NBA prvaka.

Teško je točno odrediti točan trenutak kad je triple-double postao relevantna statistička kategorija, a prestao biti trivijalan podatak koji bi dobro došao televizijskim komentatorima za popunu praznog hoda usred utakmice, kao i pratiteljima sporta u njihovim beskrajnim raspravama. Zapravo, možda i nije tako teško, kad bolje razmislim.

Daryl Morey je šmokljan, nerd, geek, kako god vam drago. Daryl Morey je kao takav postao generalni manager Houston Rocketsa netom nakon njihovog ispadanja od Utah Jazza u prvoj rundi doigravanja 2007. godine. Trebalo je vremena da njegov čudnovati način razmišljanja dopre kako do onih koji su u hijerarhiji iznad njega (vlasnik franšize Leslie Alexander), tako i do onih koji su ispod (stručni stožer, momčad). Njegova metodičnost u kombiniranju statistike kao znanosti i menadžmenta je, jednom kad su ljudi počeli shvaćati koncepte koje on promovira, stvorila novu skupinu sljedbenika NBA lige. Ligu su, naime, počeli pratiti upravo šmokljani poput Daryla.

U moje vrijeme (ne mogu vjerovati, postao sam jedan od onih u moje vrijeme tipova) su NBA, ma i sport općenito, pratili gotovo isključivo dečki s minimalno blago povišenim testosteronom. Sport je bio zamjena za bojno polje, način kako da jedni s drugima odmjerimo muževnost (no homo), pokažemo djevojkama da smo superiorni onima koje porazimo i da samim time polažemo pravo na to da im u očeva isprosimo njihovu ruku i, hm, ne samo ruku. Razredni Daryli su pak obožavali komplicirane računalne igrice u kojima nisi samo ubijao neprijatelje, nego si morao i smišljati strategije, skupljati stvari i(li) graditi nešto i slično.

Doba suvremenih tehnologija, društvenih mreža i pametnih telefona su promijenili odnose; oni koji su prije bili manjina, sada su većina i obrnuto. Ljudi poput gorespomenutog vlasnika Rocketsa, Alexandera, su shvatili da moraju svoj proizvod prilagoditi rastućem tržištu koje ima sve veću platežnu moć. Shvatili su da moraju od sportske - testosteronom nabijene - igre, stvoriti kompliciranu računalnu igricu za šmokljane koji će danima razglabati ne o silini nekog zakucavanja ili šaketanju štemera poput Charlesa Oakleya ili Dennisa Rodmana, već o triple-doubleovima, naprednim statistikama, broju poena Damiana Lillarda po posjedu lopte iz pick & rolla kojeg mu postavi Jusuf Nurkić ili Stephena Currya na asistencije Kevina Duranta. Onog dana kad je skovana teza 3>2, po kojoj jednostavnom matematičkom operacijom dolazimo do zaključka da jedna trica iz tri pokušaja vrijedi jednako kao jedna dvica iz dva - nastala je pace and space era.

Era je to u kojoj nema mjesta za šuteve s poludistance - pogodio s vrha reketa ili položio loptu na samom obruču, igraču se uspješan šut jednako broji. Logično, što je šut udaljeniji od obruča, pada mu vjerojatnost uspješnosti, te je samim tim isplativije uzeti tricu nego taj nesretni šut s vrha reketa. Velikani igre koji su stvorili karijeru na šutevima s pet metara poput Michaela Jordana, Karla Malonea ili Kevina Garnetta bi u današnje doba bili proglašeni nisko efikasnim igračima. U takvom sustavu igre, u kojem se gotovo sve bazira na brzom kretanju igrača (ali i lopte) u napadu, moralo je doći do taktičkih preinaka. Granice onih strogo zadanih pozicija na terenu su postajale sve bljeđe, a dugo vremena najcjenjenija karakteristika - specijaliziranost, ili narodski rečeno fah-idiotizam, je neke igrače u treptaj oka makla s košarkaške karte svijeta, a zamijenila ju je raznovrsnost.**

**Napravit ćemo malu pauzu od napadačkog dijela i samo se osvrnuti na obrambenu raznovrsnost. Danas su na cijeni igrači visine između 198 i 205 centimetara visine, ogromnog raspona ruku, koji su u stanju istrpjeti naguravanje s višim i masivnijim igračima, ali istovremeno razvijaju dovoljnu lateralnu brzinu nogama i tako mogu pratiti niže i brže igrače. Dečki koji su ujedno talentirani u ofanzivnom segmentu postaju superzvijezde (Kawhi Leonard, Paul George), dok oni nešto limitiraniji razvijaju šut za tricu te postaju takozvani 3&D igrači - kruže priče da ih Gregg Popovich proizvodi u tajnom laboratoriju (šalimo se malo, drž´ se Gregg) - koji najčešće ulaze u igru kao zamjene.

Napadačka raznovrsnost, kako smo spomenuli iznad, je imperativ u sustavu igre u kojem veći dio vremena četiri igrača igraju van linije za tri a peti konstantno postavlja visoke blokove za onog s loptom. Taj igrač s loptom će, što smo također isticali iznad, biti onaj koji je najvještiji i ima najbolji pregled igre, a ne kao u davna vremena u kojima je najniži igrač morao biti s loptom jer valjda on zna što treba napraviti. U takvom sustavu se otvaraju prilike za igrače koji bi prije dvadeset godina bili sekundarna kreatorska opcija, makar bi nominalno bili najkvalitetniji razigravači u momčadi. Zamislite da Jordanovi Bullsi egzistiraju u današnjem vremenu. Osim činjenice da bi njihov čuveni trokut-napad bio neučinkovit s ovim pravilima i analitikom, ne postoji nijedan paralelni svemir u kojem bi Ron Harper (klasični strijelac kroz veći dio karijere) bio bolja razigravačka opcija od Tonija Kukoča. Lakersi u kojima Derek Fisher ima loptu u rukama više od jednog Lamara Odoma? Danas nemoguće.

Uz raznovrsnost u napadu i brisanje striktnih uloga, ne smijemo zanemariti ni ulogu tempa. U prvim desetljećima lige momčadi su imale enormne brojke što se posjeda po utakmici tiče. Ipak, igrači su bili puno manje vješti no što su danas, pa su mahom imali (za današnje pojmove) užasne postotke šuta, što je automatski smanjivalo broj uspješnih asistencija a istovremeno stvaralo puno prigoda fizički dominantnim centrima da hvataju nestvarne količine skokova. Iz tog razloga treba sa zrncem soli uzeti brojke Wilta Chamberlaina ili Billa Russella, ali i Boba Cousya, koji je u to doba skupio manje od 7000 asistencija u karijeri (zamislimo ga u današnjoj eri u kojoj ljudi pogađaju bolje s osam metara nego njegovi tadašnji suigrači s tri). Tempo u kojem su momčadi imale 120-ak posjeda po utakmici je, kako je vrijeme prolazilo, padao do kraja devedesetih, da bi nakon toga ponovno pošao uzlaznom putanjom - sa strelovitim rastom u posljednjih nekoliko sezona. Makar smo obećali da vas nećemo gnjaviti nepotrebnim statistikama, samo jedna će vam najslikovitije dočarati o kakvoj se razlici u tempu radi: momčad Sacramenta, koja je u prvoj lockout sezoni (1998/99, prema parametrima najsporije u povijesti se igralo upravo tada) igrala uvjerljivo najbrže u ligi s 98.77 posjeda na 48 minuta (drugi Lakersi su gotovo 4.5 posjeda u zaostatku) bi u sezoni 2017/18 bila bolja tek za 1.7 posjeda na 48 minuta u prosjeku od posljednjeplasirane momčadi, gle čuda, opet Kingsa.

Što možemo zaključiti iz svih ovih činjenica? Onog trenutka kad su multifunkcionalni igrači poput LeBrona Jamesa postali must-have dio svake momčadi, težište igre je otišlo u smjeru u kojem je bilo otprilike sredinom osamdesetih - razdoblju koje ima najviše dodirnih točaka s današnjim, gledajući tempo i efikasnost. Razlika je, naravno, u činjenici da se danas uzima puno više trica nego tada, ali broj prilika za kreatore da ostvare asistencije je manje-više sličan. Kada u jednadžbu dodamo marketinški prostor koji se otvorio za sve moreyevske tipove koji su kroz NBA statistike našli novu zanimaciju za koju su spremni izdvojiti višak novca koji privrede, ne čudi da je u današnjici sve podređeno njegovom Visočanstvu - brojkama. Igrači se potiču na dosezanje kojekakvih rekorda; nije vezano uz temu triple-doubleova, ali jest uz ganjanje brojki - Devin Booker iz Phoenix Sunsa je prije otprilike godinu dana postigao 70 poena u porazu kod Celticsa i postao najmlađi igrač u povijesti s tim postignućem. Pogledajte kako je to izgledalo na terenu - osobito obratite pažnju na posljednji dio videa u kojem je očito da su se Sunsi pomirili s porazom, ali nastavljaju hraniti Bookera loptama. 

Ovaj video ne služi diskreditiranju Devina Bookera. Riječ je o sjajnom mladom igraču koji će najvjerojatnije obilježiti narednih desetak godina u ligi, ali ukazuje na problem pretjeranoj posvećenosti brojkama. Živimo u vremenu u kojem se utakmice prekidaju da bi se slavljeniku dao buket, održao govor s pratećom fotoseansom... je li to zbilja potrebno?***

***Naravno da jest, današnje generacije konzumenata tog proizvoda traže takav sadržaj. Ovo je samo moje staračko mrmljanje u bradu.

Odosmo u širinu, idemo nazad na temu. Konačno se vraćamo na nesretnog Westbrooka, da zaključimo poantu.

Posrijedi je momak koji je, na papiru, ostvario nešto što nitko prije njega nije uspio - triple-double prosjek u dvije sezone (zaredom), dok je Oscar Robertson imao samo jednu takvu sezonu. Međutim, u pozadini tih povijesnih sezona se krije više rupa no u prosječnom bloku ementalera. 

U sezoni 2017/18 je Westbrook ulovio 804 skoka u 80 utakmica, odnosno 10.05 u prosjeku. Impresivno! Ali, detaljne statistike suvremene tehnologije mogu razotkriti gotovo sve kroz određene parametre. Jedan od tih parametara je onaj o broju skokova za koje se igrač morao izravno boriti s drugim igračem, tzv. contested rebounds. Russell Westbrook se za osam od deset svojih skokova nije morao boriti apsolutno ni sa kime. Prevedeno na zdravoseljački, njegovi suigrači su mu puštali da uzme skokove, dok bi oni gradili reket. S obzirom da je u napadačkom dijelu gotovo sve išlo preko njega, nije čudno da je vrlo lako postizao dvoznamenkaste brojeve poena i asistencija.

Naivni Russell nije uzrok trenda, on je njegova najekstremnija posljedica. Jer brojke prodaju sve, pa kad je tako, zašto da ne ostvaruje najveće moguće. Nažalost, često i nauštrb uspjeha svoje momčadi. Zašto je naivan? Jer vjeruje da će njegovi rekordi, ako već ne vječno, trajati makar duže od Robertsonovog. Ali tu se vara.

Dolazi nova generacija, veća, brža, snažnija. Prilagođena suvremenoj košarci, spremna da uskoči u cipele onih koji trenutno vladaju. Dolazi Lonzo Ball, koji će često koketirati s dvocifrenim brojkama u više kategorija. Dolazi Ben Simmons, za kojeg ne sumnjamo da će (ako ostane zdrav) više puta u karijeri imati sezone s triple-double prosjekom. Ako ne već iduće sezone, onda najkasnije kroz dvije. Poslije njih će doći neki novi klinci i Russell će ostati čardak ni na nebu ni na zemlji. Jer, triple-doubleovi će nicati kao gljive poslije kiše, a vjerojatno će u svakoj generaciji postojati po nekoliko momaka koji će biti u stanju nadmašiti njegova postignuća. Nakon toga, ostat će zapamćen samo kao jedan od, a ne kao najbolji. I kako kaže narodna poslovica, pitat će te starost gdje ti je bila mladost - dok je ganjao brojke, prilike za ono najvažnije, naslov prvaka, su pored njega prolazile. A on će gnjaviti ekipu u lokalnoj birtiji pričama o vremenu kada je rušio rekorde.