Upoznajte mladog Zagrepčanina koji raste iz mjeseca u mjesec i koji se u Zadru osjeća kao doma. Riječ dvije o SAD-u, košarci, Dinamu i Hajduku i šansama dalmatinskog abaligaša za prvi trofej nakon desetak godina.

Rođeni Zagrepčanin, podrijetlom iz zadarskog kraja koji je studirao u SAD-u. Zvuči poznato, kao ih nekih davnih dana, zar ne? Radi se o Mislavu Brzoji, mladiću koji je prije mjesec dana proslavio 24. rođendan i koji već godinu i pol nosi dres dalmatinskog kluba. Povratniku s koledža trebalo je određeno vrijeme da se „vrati na staro“ i prilagodi profesionalnoj košarci, a u zadnjim je mjesecima počeo pružati sve bolje partije i sve više doprinositi svojoj momčadi. Kao i većinu djece i njega je prvotno privukao nogomet, a košarka mu je bila tek – treća sreća.

- Počeo sam s nogometom nakon čega je uslijedilo hrvanje, a na košarku sam krenuo u trećem razredu. Bratić mi je bio vrhunski igrač u mlađim kategorijama pa sam se poveo njegovim stopama. Počeo sam u školi košarke Lavići u Dubravi gdje sam dvije godine bio najbolji strijelac Dubrolige, prvenstva osnovnih škola u Dubravi, nakon čega su me izabrali u selekciju i tako je sve krenulo – započinje razgovor mladi košarkaš Zadra i nastavlja - kasnije sam igrao u seniorskoj momčadi sa Šarićem, Rikićem, Buovcem, Juričićem, Garmom… no nažalost ispali smo iz lige nakon čega sam morao povući idući potez. Imao sam ponude iz Cibone i Zagreba, ali nismo uspjeli naći zajednički jezik pa sam se odlučio otići u SAD i tamo nastaviti karijeru.

Odlučio se za sveučilište Villanova smješteno kraj Philadelphije koje se natječe u Big East konferenciji.

- Tamo sam proveo godinu dana, dok sam preostale tri bio na Evansvilleu u Indiani. Studirao sam internacionalni menadžment. Imao sam ponudu da ostanem još godinu dana na magisteriju, no odlučio sam se vratiti pošto tamo nisam otišao radi obrazovanja već radi košarke.

Mladom košarkašu nije bilo lako priviknuti se na odlazak „preko bare“. Razlike između Zagreba i SAD-a su goleme kako po pitanju košarke, tako i po pitanju svakodnevnog života.

- Kultura i mentalitet su totalno drugačiji. Sve je ubrzano. Razlika je i u hrani koja je puno masnija i kaloričnija pa moraš paziti što jedeš jer se lako nabijaju kilogrami. Što se tiče košarke trebalo mi je dosta vremena da se priviknem. Igra je drugačija, atletičnija, brža. S puno više napada i s puno više obrana. Tada je vrijeme za napad bilo 35 sekundi, stoga se znalo dogoditi da se braniš pola minute, a onda ti skoče u napadu i moraš sve ponovno. Stoga je napornije. U Europi se, pak, igra taktičnije i fizičkije. Čvršće. Grublje. Kod njih je košarka ipak mekanija -  otkriva razlike između sveučilišne i profesionalne košarke mladi Zagrepčanin.

FOTO: Šime Zelić (Basketball.hr)

Najveći je problem predstavljala organizacija vremena i odgovornost koju nosi odvojen život.

- Philadelphia je peti najveći grad u SAD-u. Prvi put sam na duže vrijeme bio odvojen od dotadašnjeg života. Sam kuhaš, sam si pereš robu… Najteže je bilo organizirati vrijeme. Ujutro imaš trening pa predavanja pa opet trening, a navečer moraš pisati zadaće i eseje. Ako imaš ispit moraš učiti. Uz sve to puno putuješ radi čega propuštaš predavanja koja su obvezna. Kod njih su koledži nešto kao srednja škola, sve je obvezno. Nije kao kod nas gdje ćeš jedan dan doći pa drugi nećeš. Ljudi moraju shvatiti da u Hrvatskoj državni fakulteti koštaju sedam ili osam tisuća kuna. Tamo moraš dići kredit kako bi studirao. Kada ti roditelji plate 40 000 – 50 000 dolara - nije zafrkancija.

Uz sve to nije ostajalo puno vremena za gušt i opuštanje. Makar dok je sezona trajala.

- Tijekom sezone je nemoguće naći vremena za izlaske ili partije, ali ona završava već u ožujku nakon čega dva mjeseca treniraš smanjenim intenzitetom pa se nađe vremena i za opustiti se i poći do grada.

Vrijeme provedeno u SAD-u mladome je košarkašu uvelike koristilo po pitanju igračkog napretka.

- Kako je igra fizički napornija s puno više trke i u obrani i u napadu, a suparnici su atletičniji, duži i fizički dominantniji te lakše pokrivaju prostor naučio sam brže čitati situacije na terenu i snalaziti se na parketu. Naučio sam i brojne finte, kao i brže se rješavati lopte. Naskok na dvije noge, na primjer, puno pomaže.

Nakon četiri godine na sveučilištu tijekom kojih je većinom imao ulogu igrača s klupe i prosječno postizao 6.2 koša uz 3.3 skoka i 2.4 asistencije došlo je vrijeme za povratak u Europu. Ponuda je bilo mnogo, a na kraju se odlučio za Zadar.

- Imao sam ponude i iz inozemstva i iz Hrvatske. [Iako sam rođen u Zagrebu] meni je Zadar uvijek bio iznad Cibone. Obitelj mi je odavde podrijetlom i uvijek su mi Zadar i Hajduk bili draži od zagrebačkih klubova. Odrastao sam u takvom okruženju i rodbina me uvijek zvala da dođem u Zadar. Od Cibone nikada nisam ni dobio pravu ponudu, no i da je došla nećkao bih se. Kada je došao poziv iz Zadra objeručke sam ga prihvatio i drago mi je što jesam – govori 24-godišnji vanjski igrač.

FOTO: Šime Zelić (Basketball.hr)

Dalmatincima to može biti čudno, no u Dubravi ima dosta ljudi koji simpatiziraju nezagrebačke klubove.

- U Zagrebu imaš izreku: „Dubrava je kao olimpijsko selo. Svi hodaju u trenirci i svi pričaju drugi jezik.“ Znam dosta ljudi koji navijaju za Hajduk. Košarka ih ne zanima previše. Dinamovci su više prema centru grada gdje mi toliko ne zalazimo jer je predaleko.

Iako iz Cibone nikada nije došla prava ponuda, bi li te ona potencijalno zainteresirala da se vratiš doma ili bi opet izabrao Zadar?

- Zasigurno Zadar. Ovo je grad košarke koji ima svoju dušu. Ono što navijači rade za klub i cijeli grad je nevjerojatno. Žao mi je vidjeti da u Zagrebu naši klubovi igraju pred stotinjak gledatelja. To je katastrofa i šteta što je košarka došla do tog nivoa. Ovo što Zadar ima je neprocjenjivo. Ovdje je užitak igrati!

Brzoja je i prošle godine pružao dobre partije u zadarskom dresu, no ove sezone se dodatno digao i postao vrijedan kotačić u uspješnoj sezoni jedinog hrvatskog abaligaša s Jadrana.

- Prošle godine smo se tražili i sezona je bila kakva je bila. Dosta smo se krpali pa sam radi svoje fizičke konstitucije igrao i na pozicijama koje mi nisu najprirodnije. Ove je godine situacija puno posloženija pa se lakše snaći. Međusobno se upotpunjujemo. Jedan dan je Preston na 20, drugi je Ive. Svaki put netko drugi iskoči i u takvoj je ekipi puno lakše igrati. Osjećam napredak u odnosu na lani i vjerujem da ću iz godine u godinu biti sve bolji – kazuje košarkaš koji se najugodnije osjeća u ulozi dvojke ili jedinice.

Još samo kad bi šut bio nešto bolji… Vizualno to lijepo izgleda, no postoci za tricu su na samo 24.3 posto u regionalnom natjecanju.

- Šut je usko vezan za samopouzdanje. Prošla godina je bila godina prilagodbe. Doći u ovakvu sredinu je bio i šok za mene. Ljudi puno očekuju, a ti ih ne želiš razočarati pa pokušavaš igrati bez pogreške. A to je nemoguće. Moram reći da sam sve opušteniji na parketu i nadam se da će šut doći.

FOTO: Šime Zelić (Basketball.hr)

Prije desetak dana u Laktašima imao je šansu da tricom donese pobjedu svojoj momčadi i napuni se samopouzdanjem pred nastavak sezone. Nažalost, nije ušlo.

- Kada sam pucao sigurno nisam razmišljao kako ću promašiti. Nažalost, jednom uđe jednom ne uđe. Prošle godine je, na kraju krajeva, upravo tamo ušao floater. Šteta što nisam pogodio, svi bi voljeli da jesam, no vjerujem u sebe i svoj radi i to me neće pokolebati. Uzet ću svaki otvoreni šut u budućnosti. Prošli put nije ušlo, drugi put hoće!

Kako sezona odmiče nekadašnji se mladi reprezentativac diže u formi i od sve je veće pomoći svojoj momčadi. U šest od posljednjih sedam utakmica u HT Premijer ligi bio je dvocifren, a i u posljednjem regionalnom susretu protiv Cibone je dobro odigrao o čemu svjedoči 14 koševa i sedam skokova.

- Dosta treniram individualno sa Samirom Žužom koji me diže i fizički i psihički. U ovom dijelu sezone, u prvom i drugom mjesecu, dolazi kod zamora materijala kod glavnih igrača i smatram da je to prava prilika za uskočiti i pomoći ekipi. Imam energiju i fizičku konstituciju [koja mi omogućava] da podignem momčad te iz utakmice u utakmicu radim na tome da pomognem suigračima na bilo koji način, bilo obrambeno, bilo napadački te se nadam da će ta krivulja ići prema gore.

Zasad dosta košarke. Kakav je Mislav Brzoja izvan terena? Čime se bavi, u čemu uživa?

- Otvoren sam čovjek. Volim izlaziti, volim ljude i volim biti vani. Nisam od onih koji sjede doma i igraju igrice. Pođem s prijateljima na kavu, do trgovačkog centra. Bilo gdje gdje ima muvinga. Družim se s rođacima i s prijateljima iz Zadra – otkriva Brzoja i dodaje – dobar sam sa svima iz momčadi. Kraljević i ja živimo blizu pa se s njim možda i najviše družim, a posebno sam blizak i s Vukovićem, Krajinom i Bašićem.

Ove sezone Zadrane krasi veliko zajedništvo što se vidi ne samo izvan terena, već i na njemu.

- Atmosfera u momčadi i oko nje je jako dobra. Rekao bih da je dosta veliku ulogu u tome imao i sportski direktor Longin, kao i novi direktor Žilavec. Došlo je osvježenje u klub. Sada imamo puno više ekipnih druženja i puno je veća zezancija u svlačionici. Ima puno međusobne zafrkancije, grupni chat je uvijek aktivan… što je zdravo. To su sitnice koje nas ujedinjuju i koje igraju ulogu u dobrim rezultatima.

FOTO: Šime Zelić (Basketball.hr)

Brzoja je potpisao ugovor na tri godine, po formuli 1+1+1 te se trenutno nalazi na pola svog zadarskog puta. Vrijeme je za osvrt.

- Jako sam zadovoljan. Drago mi je što sam doživio KK Zadar i u ne tako bajno vrijeme i sada kada je sezona dosta dobra. Kada se pobjeđuje ovo je najbolji klub na svijetu. Kad iziđeš u grad svi te pozdravljaju i bodre. Kada su kemija i atmosfera u ekipi dobri - užitak je raditi. Na treninge dolaziš nasmijan, a tada je gušt igrati.

Idući tjedan u Zadru počinje Kup „Krešimir Ćosić“ u kojemu domaća momčad ima lijepu priliku da se bori za prvi trofej nakon gotovo deset godina. Dvorana će zasigurno biti i više nego ugodno popunjena, a u takvoj je atmosferi sve moguće.

- U to uopće ne sumnjam. Ovaj je grad već mnogo puta pokazao da živi za košarku. Svi sanjamo trofeje i lagao bih kada bih rekao da mi u ekipi ne razmišljamo i ne pričamo kako bi bilo lijepo nešto osvojiti, ali znamo da moramo ostati čvrsto na zemlji. U Zadru se lagano može poletjeti. Kada je počinjala ABA liga glavni nam je cilj bio ostanak u ligi, a već na sredini sezone smo sanjali o doigravanju. Mi znamo da smo mogli otići na final four, znamo da možemo osvojiti kup, no premda nas navijači već vide u finalu ne smijemo podcijeniti ni Cibonu niti Sonik. Moramo raditi ono što smo radili do sada i ostati čvrsto na zemlji, a vjerujem da će onda i rezultat doći.

Za kraj – reprezentacija. Tjedan dana nakon kupa na rasporedu su utakmice protiv Rumunjske i Nizozemske koje se također igraju u Zadru. Hrvatska nije dobro startala te s dva poraza u prva dva kola nema pravo na kiks.

- Zadnjih par godina igralo se s jednom ekipom, a onda je došlo do osvježenja novim igračima. Javnost očekuje rezultat od momaka koji realno nemaju lidersku ulogu u svojim ekipama. Od njih se traži da postaju nositelji preko noći, što je veliki pritisak. Po meni su dečki korektno odradili posao u Nizozemskoj. Nažalost, rezultat nije bio onakav kakav smo očekivalo, ali nije bilo ni vremena za uigrati se. Vjerujem da će u Zadru uz ovu našu domaću publiku ostvariti obje pobjede i ostati u borbi za prolazak dalje.

Jesi li se možda nadao pozivu Ivice Skelina?

- Nada je uvijek bila tu, no to je izbornikova odluka. Vjerujem u sebe i smatram da će, ako nastavim naporno raditi, poziv doći. Prošao sam sve mlađe selekcije i volio bih dobiti poziv te bih se uvijek odazvao u reprezentaciju – zaključio je talentirani košarkaš.