A možda je u šumi...

Ako ste ovih dana pratili naš Facebook profil, mogli ste vidjeti košarkaški dokumentarac kojeg smo podijelili direktno s profila producentske kuće Players Only Films. Naslov tog filma je Something in the water, a baza priče je fenomen hiperprodukcije kvalitetnih košarkaša na tako malom prostoru kao što je područje bivše Jugoslavije. Fokus je na dva mladića koji su, svaki na svoj način, obilježili ovogodišnji NBA draft. I dok je Luka Dončić bio gotovo konsenzusni top 5 izbor (a mnogima i broj 1), Džanan Musa je imao nejasnu sliku oko toga u kojoj i kakvoj momčadi će završiti. Nakon što je cijela gungula, u showtime stilu kakvog samo Amerikanci mogu napraviti, napokon došla svom kraju, oba mladića su mogla biti i više no zadovoljni svojim budućim klubovima - Dončić Dallas Mavericksima, a Musa Brooklyn Netsima, u čijoj dvorani se održala svečanost.

Luka Dončić na draftu 2018.

Nakon što smo tarantinovski skočili na kraj dokumentarca, možemo mu se vratiti na početak. Kao i uvijek, da bi gledatelji bolje shvatili kontekst i razmjere čuda, važno je da im režiser kvalitetno dočara u kakvim uvjetima takva djeca odrastaju i rade prve korake u školama košarke. Da bi uspio u tome, mora pronaći kvalitetne lokacije za takvo što, a znamo da ih na ovim područjima ne nedostaje. Bez obzira što niti jedan od glavnih aktera filma nije Hrvat, velik dio je sniman u Zadru, Šibeniku, Splitu, Zagrebu. Imamo tako kadrove dječaka koji treniraju u starim Jazinama, na vanjskom igralištu pored dvorane na Baldekinu, ali i po raznim terenima u Srbiji, Bosni, Sloveniji... Naravno, neizostavan dio priče je bio o nekadašnjim metodama treninga, ustroju omladinske škole, načinu selekcije. Tu je u jednoj sekvenci filma Dino Rađa slikovito vratio priču desetljećima unazad, kada je sa svojim suigračima iz raznih selekcija jugoslavenske reprezentacije prolazio pripreme na planini, u društvu medvjeda i vukova. Još jedan dio bez kojeg takav film ne može proći je onaj o svim teškoćama neameričkih igrača u NBA ligi dok to još nije postao mainstream. Dražen Petrović i Vlade Divac kao predstavnici prvog vala, pa Rađa, Toni Kukoč, Predrag Stojaković u drugom, svi sa svojim demonima i predrasudama s kojima su se morali boriti.

Džanan Musa na draftu 2018.

Internacionalna publika, kojoj je taj film namijenjen, će kroz te sličice i priče dobiti tek šturu sliku o cijelom fenomenu. Ili, da se po domaći izrazimo, tuđi čovik nikad neće znati. Kako osobi koja ne živi ovdje objasniti ukupnost socio-ekonomskog okruženja isprepletenog sa sumanutom političkom situacijom,  što se sve na kraju reflektira na sport i djecu koja u tim uvjetima moraju egzistirati? Nekoliko minuta filma je djelovalo poput propagandnog spota HTZ-a, s redom mora, sunca, rijeka i planina... da bi se na kraju čovjek zapitao, je li ovo kompliment ili uvreda? Jer, dok se vrte takvi kadrovi, u pozadini ih prati narator s tekstom o sveopćem siromaštvu i apatiji. Prosječni gledatelj će, zbunjen dvojakim informacijama, zaključiti sljedeće: ako ovi ljudi žive okruženi takvim prirodnim ljepotama i bogatstvima, kako je moguće da su tako siromašni i nerazvijeni? Kako je moguće da tamo ne postoji generacija koja nije okusila nekakav rat? Kako je moguće da im djeca treniraju košarku u dvoranama koje bi mogle poslužiti i kao goleme hladnjače ili saune, ovisno o godišnjem dobu? Kako je moguće da ta ista djeca, nedostojnim uvjetima unatoč, postanu igrači kakvi njihovi vršnjaci po zemljama razvijenog Zapada ne mogu biti ni u snu? Postoji li način da se uvjeti toj djeci poprave, i ako da, kada?

Zbilja čudno. Vjerojatno na kraju dana, nešto stvarno jest u toj vodi.