Zlatni kadet i član najbolje petorke s prošloljetnog Europskog prvenstva za košarkaše do 16 godina Boris Tišma otkriva tko mu je košarkaški uzor, zašto je ovo ljeto preskočio igranje za reprezentaciju i što mu je najveća želja u karijeri.

Kada je prije nekoliko godina iz male Dubrave prešao u veliki Real Madrid Boris Tišma privukao je veliku pažnju medija, da bi narednih nekoliko sezona „nestao“ iz žiže košarkaške javnosti. Sve do prošlog ljeta i Europskog prvenstva za košarkaše do 16 godina gdje je naprosto zablistao. Uz Roka Prkačina i Ivana Perasovića vukao je Karakaševu družinu do finala u kojem je odigrao možda i najbolju partiju na turniru. 19 poena u prvom poluvremenu držalo je Hrvatsku na priključku, a konačnih 24 donijelo mu je ne samo titulu najboljeg strijelca susreta, već i mjesto u idealnoj petorci turnira. Sve to uz samo jedan promašaj iz igre.

Ovoga ljeto nije bio u reprezentaciji. Odlučio je uzeti predah i naporno raditi na otklanjanju nedostataka u svojoj igri. Prvo u Las Vegasu pod paskom američkih trenera, a potom i u Zadru kod jednog od najcjenjenijih hrvatskih stručnjaka za tjelesnu pripremu Jurice Šanga.

– Prije početaka ljeta, u dogovoru s obitelji i menadžerom, došli smo na tu ideju. Otac mi je završio KIF, zna puno ljudi iz košarkaškog svijeta i tako smo došli do Jure. Radi se o jako kvalitetnom, predanom i profesionalnom treneru – započeo je zlatni kadet iz Novog Sada.

Kako su izgledali „radni dani“ u Zadru?

– Prvi ciklus smo imali dva treninga. Jedan je bio ujutro, drugi poslijepodne. Radili smo pretežno na nedostacima, prije svega što se tiče brzine i fizičke snage, kako bi mi se tijelo što je moguće bolje razvilo.

Preskakanje reprezentativnih selekcija put je kojim je išao i Luka Dončić koji nije igrao za mlađe slovenske vrste, već je razdoblje od lipnja do rujna koristio za poboljšanje igračkih karakteristika.

– Svi znaju da Luka nije igrao u mlađim reprezentativnim selekcijama pa je napravio velik posao. Osjetio sam da bi ove godine bilo dobro da radim na sebi, na svome tijelu i nedostacima u igri kako bih se što je moguće bolje pripremio pred nadolazeću sezonu koja će mi biti izuzetno bitna.

FOTO: Dok se drugi kupaju... (Jurica Šango)

Legitimno. Koliko mladom igraču znači rad na tehničkim, taktičkim i fizičkim elementima u odnosu na treninge u reprezentativnim selekcijama?

– Najveća je razlika u individualnom pristupu. Kada treniraš jedan na jedan puno je lakše ući u konkretnu problematiku i lakše je ispraviti nedostatke, bilo da se radi o brzini, snazi ili vođenju lopte. Trener se puno više koncentrira na tebe nego bi to mogao kada radi s većim brojem igrača jer tada ne može sve pratiti na jednak način.

Tišma je ljubav prema narančastoj lopti naslijedio od roditelja koji su bili profesionalni košarkaši. Otac Miodrag igrao je u Dubravi, a majka Danijela u Hrvatskom dragovoljcu pa košarkaški geni nikada nisu bili upitni.

– Mama i tata su igrali košarku i ona je bila prvi sport koji sam upisao. Rano sam ga zavolio i vidio da imam mota za nj. Pomoglo mi je što sam imao roditelje koji su se profesionalno bavili sportom i mogli mi pomoći, s čim god su mogli. Vozili su me na treninge, nabavljali svu potrebnu opremu, ali najviše pamtim njihove savjete. Kako god bih odigrao, bilo dobro ili loše, nakon svakog treninga, imali su pokoju mudru riječ.

Dok je Boris bio mlađi znali su i odmjeriti snage ispod obruča, no u posljednjim je godinama toga sve rjeđe.

– Ne igramo više. Oboje su umirovljeni, stigle su ih godine – kroz smijeh govori Tišma i nastavlja – a s godinama i ozljede. S tatom se znam natjecati u šutu, posljednji put prije nekoliko tjedana u Las Vegasu. Gađali smo slobodna bacanja, a onaj tko prvi promaši časti pićem.

Sin nije imao previše šanse. Iskustvo i mirna ruka su bili na strani oca Miodraga koji je uspio izvući koju kintu iz sinova džepa na vrelo arizonsko sunce gdje je Tišma naporno trenirao pod budnim okom američkih stručnjaka.

FOTO: Radna etika kao kod Roka Stipčevića (Jurica Šango)

Ljubav za loptom i radna etika nikada nisu bile upitne, no kada je stigao poziv iz Madrida trebalo je nagovoriti roditelje da puste tada 13-godišnjeg dječaka iz Dubrave u daleku Španjolsku.

– Kada sam prošao probu i dobio službeni poziv preda mnom su bile dvije opcije. Prva da dođem isto ljeto, a druga da sačekam jednu godinu da završim osnovnu školu. Oni su bili za drugu opciju, ali ja sam žarko želio odmah poći, pa su mi izišli u susret. Prva dva-tri tjedna je bilo teško, no brzo sam se priviknuo. Znao sam što me očekuje, a pomoglo je i što se radi o klubu koji mi je oduvijek bio posebno drag. Real Madrid je Real Madrid. Svi u klubu su me dobro primili, a pomoglo je i što sam imao dosta suigrača s našeg područja te su stvari brzo sjele na svoje mjesto.

Jedan od njih je i nova zvijezda NBA lige Luka Dončić s kojim je Boris znao provoditi svoje madridske dane. No, nije samo mladi Slovenac dio ex-yu ekipe 'Kraljevskog kluba'.

– Bili su tu on, Dino Radončić, Domagoj Proleta, Mario Nakić… svi su mi i uskakali kad god je bilo potrebno.

Hrvatskoj javnosti je posebno zanimljiv mladi Nakić, sin nekadašnjeg igrača Cibone i Partizana Ive Nakića koji se sa zagrebačkim i beogradskim klubom dvaput penjao na vrh Europe. Očevim je putem krenuo i Mario koji je prije nekoliko mjeseci proglašen za najkorisnijeg igrača juniorske Eurolige.

– Dobri smo prijatelji, kako na terenu tako i izvan njega. Kada imamo vremena pođemo zajedno na ručak ili utakmicu.

Krajem svibnja veliku je pozornost u košarkaškim krugovima privukla Nakićeva navodna izjava da je odlučio nastupati za Srbiju. Premda rođen u Beogradu, Mario po korijenima ima pravo nastupati za hrvatsku reprezentaciju, a po mjestu stanovanja i za – Španjolsku,

– Nije mi pričao o tome. Osobno sam bio uvjeren da će odabrati Srbiju jer se tamo rodio i dugo vremena je tamo živio, no i da je odabrao Hrvatsku to bi mu bila dobra opcija. Odabir Španjolske bi mi bio malo čudan. Naravno, radi se o dobroj reprezentaciji, ali… nekako nije mi to-to.

FOTO: Ne plači mala moja, ima dana pred tobom (fiba.basketball)

Daleko od toga da se Tišma u Madridu druži samo s mladićima koji vuku podrijetlo od Vardara pa do Triglava. Jedan od najboljih prijatelja u Realu mu je mladi Španjolac Usman Garuba koji je bio glavni protagonist jedne od najupečatljivijih scena lanjskog finala u Novom Sadu. Nakon pobjede Hrvatske svi igrači su bili na parketu i slavili europsko zlato, jedino je Tišma na klupi tješio klupskog suigrača. Potez za notes, sportsko viteštvo koje govori da i u trenucima najvećeg veselja treba poštivati suparnika.

– Meni je to bila posebna utakmica pošto se radilo o Španjolskoj i znam sve te dečke. Utakmica je bila na jednu loptu. Proslavio sam pobjedu, ali jednako kao što smo mi pobijedili tako su mogli i oni. Bilo mi ih je žao, a Usman je bio među utučenijima. Suigrači smo već nekoliko godina i stvarno mi je stalo do njega. Radi se o super mladiću.

Premda je Španjolska poznata po 'siesti', iliti po naški 'pižolotu', zanimljivoj kulturološkoj pojavi koja podrazumijeva popodnevni spavanac, u Realu je ritam zgusnut. Cijeli dan je isplaniran od buđenja pa do odlaska u krevet.

– Ujutro imamo trening prije škole, nakon čega slijedi drugi, poslijepodnevni trening. U međuvremenu smo uglavnom svi zajedno, a družimo se i preko vikenda u pauzama između utakmica.

Rad, rad i samo rad. Nedostaje li ti slobodno vrijeme koje imaju tvoji vršnjaci?

– Na pameti mi je samo lopta i da se zabavim što je više moguće. Nikada mi nije bio problem ni trenirati niti dodatno ostati u dvorani jer sam zaista sretan kada to radim.

Čime se opuštaš van košarke?

– Nemam neki posebni hobi. Uz druženje sa suigračima volim pogledati dobar film ili seriju i to je uglavnom to – kazuje Tišma koji je, jasno, fan izuzetno popularne španjolske serije La casa de papel. Pogledajte ako niste…

FOTO: Protiv istih igrača i u klubu (fiba.basketball)

Vratimo se na parket. Kako izgleda rad u Real Madridu?

– Svaka momčad ima nekoliko trenera od kojih svi pomažu u svakom segmentu igre. Bilo da se radi o individualnom radu, tehnici, fizičkoj spremi, ili momčadskoj košarci. Više trenera znači i više ljudi koji mogu primijetiti tvoje nedostatke i pomoći ti kako da ih ispraviš – otkriva mladi Zagrepčanin koji u juniorskoj selekciji Reala uz glavnog trenera ima i dva pomoćna trenera, specijalista za fizičku pripremu, fizioterapeuta, klupskog doktora te delegata koji se brine oko opreme, organizacije turnira i pazi da igračima ništa ne nedostaje.

Tim od šest ljudi. Toliko u Hrvatskoj nemaju ni abaligaške momčadi. I onda će se netko za koju godinu pitati zašto nam košarka iz godine u godinu ostvaruje sve gore rezultate.

Jesi li zadovoljan prilikom koju dobivaš u Madridu? Kao zlatni kadet prošle si sezone ulazio s klupe u juniorskoj momčadi Reala.

– Zadovoljan sam. Ove sam sezone bio godinu dana mlađi od većine suigrača, no svejedno sam dobivao minutažu. Zaista se ni na što ne mogu požaliti.

Kulminacija klupske sezone zasigurno je bilo osvajanje juniorske Eurolige u španjolskoj Vitoriji. Padali su redom Valencia, Rytas, Crvena zvezda i na posljetku, u finalu, Mega Bemax. Tišma je najbolju partiju odigrao na otvaranju protiv momčadi iz Andaluzije kojoj je ubacio 12 poena, da bi u velikom finalu s osam koševa doprinio trijumfu 'Kraljevskog kluba'.

Kakav je bio osjećaj nakon reprezentativnog, okruniti se i naslovom klupskog prvaka Europe?

– Super osjećaj. Znam za priče o prošloj talentiranoj generaciji Reala iz koje je pet ili šest igrača na koncu završilo u ACB ligi i znao sam da će nam trebati dosta rada kako bismo ponovili njihov uspjeh. Stvarno smo puno trenirali, ali na koncu kada smo se popeli na vrh Europe to je bila prava nagrada za sav trud koji smo uložili tijekom sezone.

FOTO: Put prema seniorskoj košarci je u onom smjeru (fiba.basketball)

Gdje se vidiš za nekoliko godina? Mladim igračima se nije lako probiti u stranoj zemlji, pogotovo u tako velikom klubu kakav je Real Madrid. Uzmimo samo primjer Bojana Bogdanovića koji je praktički tek u Ciboni na pravi način pokrenuo svoju seniorsku karijeru.

– Iskreno, ne znam još. Ali, Madrid mi je prva opcija. Real mi je oduvijek najdraži klub i ako bih tamo dobio priliku to bi mi bio novi izazov i veliki gušt. No, još je puno rada preda mnom da bih sada mogao o tome razmišljati.

Je li te strah Bogdanovićeva scenarija?

– Nije me strah. Trenirat ću, raditi na sebi i ispravljati nedostatke u igri. Ako dobijem priliku, uvjeren sam da ću je iskoristi. Jednu stvar bih naglasio - trening će se uvijek odraziti na igru. Kako treniraš tako ćeš i igrati. Sav uložen trud i rad jednog će se dana isplatiti.

NBA?

– Svakom mladom košarkašu je NBA liga izazov. No, ako se mene pita volio bih ostati u Europi, ako je ikako moguće u Realu, pa tek onda krčiti svoj put 'preko bare'.

Tišma svoj put krči lijevom rukom. Zanimljivo, iako prirodno dešnjak. Neobična kombinacija.

– Nisam se s tim nikada zamarao. Kad sam počeo igrati košarku krenuo sam pucati s lijevom rukom. Nekako mi je prirodno došlo. Desna me nije ni privlačila, i tako sam nastavio.

Kolika je to prednost?

– Velika prednost. Većina košarkaša su dešnjaci i čim se izdvajaš iz toga imaš određeni plus. Ono što bi dešnjak napravio, ljevak možda neće. I obrnuto. To te navodi na dosta razmišljanja u igri čime dodatno napreduješ.

Jedan od najboljih ljevaka u europskoj košarci bio je splitski 'Pink Panther' Toni Kukoč. Upravo s 'Kukijem' brojni uspoređuju mladoga Tišmu, a ni on sam ne krije da mu je ponajbolji hrvatski košarkaš svih vremena uzor na košarkaškom terenu.

– Dok sam bio mlađi gledao sam puno videa Tonija Kukoča koji mi je bio, i ostao, veliki uzor. U posljednjih nekoliko godina sve mi se više sviđa James Harden, također lijevak i ubitačan igrač. Njih dvojica su mi najveći uzori.

Tišma na terenu podsjeća na još jednog klasnog krilnog igrača s ovih prostora, rođenog Požežanina Predraga Stojakovića.

– I meni se sviđa Peđin stil igre. Od samog šuta, preko pregleda igre i pasova kakve je znao dati. Svakako jedan od meni omiljenih igrača koji su prošli kroz NBA.

Pred Tišmom je zadnja omladinska sezona. Još samo jedna godina juniora i onda dolazi među 'velike dečke'. Kakvi su planovi za budućnost?

– Zaigrati za prvu momčad Reala bilo bi mi ispunjenje sna, no trebam ići korak po korak i vidjeti gdje će me to odvesti. Zadovoljan sam s do sada učinjenim te jedva čekam da se vratim u Madrid i krenem s novom sezonom.

Bilo bi lijepo osvojiti i pokoju seniorsku medalju s reprezentacijom. Hrvatska čeka dugo. Predugo. Ne računajući Mediteranske igre suša traje već 24 godine. I potrajat će još koju…

– Osobno se ne zamaram time, ali osvajanje seniorske medalje s hrvatskom reprezentacijom mi je velika želja – zaključio je jedan od najtalentiranijih mladih hrvatskih košarkaša.