Kukoč je zakucao s linije slobodnih bacanja, ali heroj ulice postao je malo komu pozati klinac Zoran Bacalja.

Jeste li znali da je u bivšoj Jugoslaviji odigrana samo jedna All star utakmica? Bilo je to 1991. godine u, kako u jednoj svojoj kolumni navodi akter susreta Zoran Čutura, nepostojećoj državi.

Završnica je odigrana 7. svibnja 1991. godine u dvorani Skenderija u Sarajevu. Krema jugoslavenske košarke okupila se u gradu Vučka i Zimskih olimpijskih igara koji je nepunih godinu dana kasnije doživio ratnu kataklizmu. 

- Opsada Sarajeva trajala je 44 mjeseca, od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996. godine, u prosjeku je 329 projektila ispaljivano na grad dnevno. Sveukupno je ispaljeno oko 50 000 tona topničkih projektila na grad. Tijekom opsade, grad je bio gotovo potpuno odsječen od ostatka države te je nastala nestašica hrane, električne struje, plina, lijekova i vode, tako da su Sarajlije znale ići do rijeke Miljacke radi napajanja, gdje su često bili izloženi vatri iz snajpera - podaci su ovo o teškim vremenima u Sarajevu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća sa Wikipedije.

Hrvatska je već bila u ratu

Kako bismo još više približili okolnosti u kojima je odigrana sarajevska All star utakmica podsjetimo kako su i Slovenija i Hrvatska 25. lipnja 1991. godine proglasile neovisnost. U Sloveniji je 27. lipnja, dakle dva nepuna mjeseca nakon All stara, buknuo kratkotrajni desetodnevni rat između Slovenije i JNA. Hrvatska je i prije same utakmice bila u ratu: napad na policijsku postaju u Pakracu 1. ožujka 1991., krvavi Uskrs na Plitvicama 31. ožujka 1991., pokolj policajaca u Borovu selu 2. svibnja 1991. ...

Glavnina sudionika iz Hrvatske do Sarajeva je stigli preko postavljenih barikada duž puta.

Ništa istok, ništa zapad, ništa sjever, niti jug

Da, bila je to All star utakmica nepostojeće države, utakmica u kojoj su podjele izbjegnute. Igrali su Bijeli protiv Crvenih.

- Nije tu bilo podjele istok-zapad ili sjever-jug. Treneri su se trudili da naprave dvije podjednake ekipe. Bili su zanimljivi okršaji Paspalja protiv Đorđevića ili Kukoča protiv Knege. Mislim da su svi košarkaši ovaj spektakl doživjeli kao susret prijateljstva, izjavio je za 'Klix.ba' Namik Filipović koji je u to vrijeme bio pomoćnik direktora 'Večernjih novina', organizatora ove revijalne utakmice.

Ostalo je zabilježeno da je da su Bijeli slavili 125-114.

Za Bijele su igrali: Đorđević, Bukva, Komazec, Tabak, Bacalja, Pecarski, Danilović, Jovanović, Kukoč, Nakić, Sretenović i Čutura.

U momčadi Crvenih bili su: Mitrović, Avdić, Radulović, Zdovc, Cvjetičanin, Savić, Paspalj, Knego, Marić, Obradović, Primorac i Perasović.

MVP igračem je proglašen Toni Kukoč. U natjecanju u šutiranju trica Arijan Komazec je u velikom finalu bio bolji od Danka Cvjetičanina.

Bacalja ili Pacalja, onaj mali s brojem 23 

I pored svega toga zvjezdanoga, jedna je neobična priča o običnom mlladiću, koji je osvojio prepunu Skenderiju na prečac, ostala za sva vremena. Ta priča ima dva junaka. Jedan je Toni Kukoč, buduća zvijezda NBA košarke, a druga Zoran Bacalja, u to vrijeme 18-godišnjak, dečko iz Zadra koji se prijavio za natjecanje u zakucavanju i stao rame uz rame s Mirkom Pecarskim, Samirom Avdićem, Kukijem... I danas ge neki nazovi Pacalja. I premda mu ne znaju prezime, dobro znaju što je napravio. 

U knjizi 'Most generacija' autorskog četverca Crnogaj, Miletković, Čobanov i Jamnik košarkaški 'heroj ulice' je ispričao svoju priču.

Za natjecanje se prijavio prijavnicom objavljenom u magazinu 'Koš'. U to vrijeme nije bio aktivni član KK Zadar, no iz kluba su mu nakon pozitivnog odgovora iz magazina izašli u susret i poveli ga, preciznije, povezli u Sarajevo. Među putnicima su bili Arijan Komazec, Slavko Trninić, Jure Košta...

Jordanov dres dobio je od Dejana Bodiroge

Zoran je nastupio u dresu Chicago Bullsa s Jordanovim brojem 23 kojeg mu je posudio tadašnji igrač Zadra Dejan Bodiroga. Nepoznati dečko s vrućeg asfalta grada košarke dogurao je do finala zakucavanja protiv Tonija Kukoča, igrača koji će kasnije kao suigrač Air Jordana osvojiti tri naslova NBA prvaka. Ali prije prstenovanja valjalo je preletjeti Air Bacalju, dečka visokog 193 cm koji je svojom motrikom i akrobatskim sposobnostima još za prijenosa postao 'heroj ulice'.

- Jordan mi je bio pojam u košarci, dosta sam gledao kazete, skidao njegove pokrete i načine treninga... Kako u to vrijeme nisam bio aktivni član KK Zadar, nisam želio obući dres KK Zadar nego sam sa sobom ponio Jordanov dres kojeg sam posudio od Dejana Bodiroge koji je baš došao na posudbu u Zadar. S njim su često nakon treninga znali na košu ostati Ridl i Kelečević. pa bi znao zaigrati s njima. Bio sam odličan u tim basketima, zabijao sam im trice sa 6,7, 8 metara udaljenosti. U to vrijeme ni u NBA ligi nije bilo bijelih igrača koji su se isticali zakucavanjima dok sam ja mogao s linije slobodnih bacanja uhvatiti obruč. Kasnije mi je Slaven Rimac, poznat po zakucavanju preko Sabonisa, rekao: 'Ja sam lud, ali ti nisi normalan, ja skačem, a ti letiš po zraku', kazuje Bacalja u 'Mostu generacija'.

Pa što je taj mali iz Preka s otoka Ugljana napravio toliko spektakularno, revolucionarno i povijesno na sarajevskom All Staru?

Dogurao je do finala, iza sebe je ostavio Pecarskog i Avdića i primorao Tonija Kukoča da posegne za do tada neviđenim potezom na europskim parketima, da poleti s linije slobodnih bacanja i zakuca loptu u obruč. Ne jednom. To nije bilo dovoljno. Nego dva puta, jer i Bacalja je za svoje zakucavanje dobio maksimalnih 50 bodova. Zakucao je iza leđa, nakon odbijanca od poda. Publika u dvorani je dobila svog ljubimca. Gledatelji ispred malih ekrana diljem države u raspadu nisu mogli vjerovati svojim očima. Bacalja je postao 'heroj ulice' u sarajevu, Šibeniku, Beogradu, Titogradu, Ljubljani, Prilepu, Doboju... Na proglašenju pobjednika Kuki je dobio zvižduke, Zoran ovacije. Ništa osobno, tek subjektivni doživljaj u klasičnoj borbi Davida i Golijata.

Kukoč je nakon svega napravio blistavu karijeru koja će, uvjereni smo, dovesti do vrlo brzog uvrštenja u Kuću slavnih. Bacalja je trenutačno postao zvijezda.

- Raja me je nakon utakmice okružila, skidali su majice, čarape, pa čak neke djevojke i grudnjake i tražili da se na njih potpišem. Mislim da Toni nije dao ni trećinu autograma kao što sam ja. Osjećao sam se poput Jordana. Nakon svega su me na probu u Beograd zvali i Crvena Zvezda i Partizan, no zbog kompleksnog konteksta tog prijeratnog vremena nisam se odlučio otići, ispričao je u knjizi 'Most generacija' Bacalja.

Što je s Bacaljom bilo kasnije?

U razgovoru za Basketball.hr otkriva kako je s njim u Sarajevo trebao i prijatelj s basketa Alen Verunica.

- Nažalost, kombi s kojim se putovalo nije imao više mjesta. Šteta, jer i Alen je imao što za pokazati.

Zanimalo nas je što se događalo s njim nakon svega. 

- Bilo je nekoliko poziva na natjecanja u zakucavanjima, sjećam se Šibenika, Dubrovnika. Što se tiče seniorske košarke, odlaskom Slavka Trninića iz Zadra i mi se gubimo i ne dobivamo priliku. Ipak, bavio sam se seniorskom košarkom u Belgiji gdje sam igrao za Charleroi i Mađarskoj u kojoj sam bio igrač Videotona. Uslijedili su ozbiljni problemi s leđima, no i danas se rekreativno tri puta tjedno nalazim s dečkima veteranima na Višnjiku i zaigramo basket, kazao nam je Bacalja, koji je danas okrenut vjeri.

- Kao što sam nekada bio na sportskom, košarkaškom putu, sada sam na putu vjere, rekao nam je Bacalja ili Pacalja, kako vam drago, onaj mali u Jordanovom dresu s jedinog Yu All Stara 1991., sretan da smo se prisjetili Sarajeva i priče o Kukiju i Bacalji.