Kolumne
Više Lešića, manje 'leševa'

Više Lešića, manje 'leševa'

Autor: Saša Ćirić Photo: Youtube screenshot

Kako je prosječni abaligaški igrač potopio Cibonu i, zapravo, zašto?

Sava Lešić je čovjek za kojeg biste teško na prvi pogled rekli da je košarkaš. S pokojim kilogramom viška, bradicom od tri dana, gigantskim tetovažama i vječno namrgođenim licem, djeluje poput kakvog švercera cigareta. Ipak, tridesetogodišnji Kninjanin već godinama igra košarku na visokoj razini. Velika je skitnica, pa mu je Igokea dvanaesti klub u karijeri. Nećemo ulaziti u razloge njegovog čestog seljakanja, već se isključivo orijentirati na njegove igračke kvalitete.

A one su neosporne. Škrta statistika koju se može naći na Internetu kaže kako je Lešić igrač koji u ABA ligi garantira stabilnih 12-15 poena u prosjeku, uz pet do sedam skokova. Čak i u natjecanjima koja imaju veću težinu te brojke nisu značajnije padale. Na kraju krajeva, sinoć je bio važan kotačić u pobjedi svoje Igokee u Draženovom domu s 19 poena i 15 skokova. Kako je moguće da igrač prosječnih fizičkih predispozicija egzistira na ovom nivou?

Jasno je da je dio njegove dugotrajnosti stvar igračke inteligencije, koju imaš ili nemaš. Drugi dio, puno veći i važniji, su osnove košarke poput leđne tehnike, pick & rolla i popa, šuta, vođenja lopte, koje se stječu predanim radom i treningom sa stručnjacima koji znaju što rade.*

*Disclaimer: Ovaj tekst, ako do sada nije bilo jasno, nije fasciniran Lešićevim likom i djelom. On je tek personifikacija problema hrvatske košarke kojeg još jednog ističemo. Isto tako, ovaj tekst nije veličanje srpske škole košarke. Uzet je kao primjer s kojim se redovito susrećemo i kojeg ćemo vam moći jednostavnije dočarati.

Unatoč svojoj solidnoj karijeri, Lešić je nastup u seniorskom dresu srpske reprezentacije mogao tek sanjati. Logično, jer je kontingent natprosječnih igrača u tom izboru velik. Ujednačenost je ključ, a hrvatska košarka u tom segmentu poprilično kaska. Ujednačenost ukazuje na sistematičnost i standarde, a ne prepuštenost slučaju i zakonu velikih brojeva.*

*Disclaimer 2: Hrvatska ima puno dobrih trenera koji imaju znanje za proizvodnju kvalitetnih mladih igrača. Ali, oni iz raznoraznih razloga (p)ostaju marginalizirani, s lošim radnim uvjetima. Sustav je ono što treba mijenjati, a taj proces neće ići preko noći. Ma koliko svi mi to željeli.

Naša reprezentacija je najočitiji primjer tog fenomena. S jedne strane dečki koji su na temelju sjajnih fizičkih predispozicija i(li) nebrušenog talenta završili u košarkaškoj Meki, a s druge oni koji muku muče i na razini HT Premijer lige. Na našu veliku žalost. Ti igrači su kolateralne žrtve lošeg sustava, koji je reprezentativnu riznicu medalja osiromašio za barem dvije do tri, a njih pretvorio u polufunkcionalne jedinke s manama vidljivim iz svemira.

Nameće se stoga jednostavno pitanje. Kako u hrvatskoj košarci doći do situacije u kojoj se proizvodi više Lešića, a manje leševa?