Jučerašnjoj utakmici Ribole Kaštela i Škrljeva je prisustvovalo manje gledatelja nego igrača i službenog osoblja.

Prije svega, važno je istaknuti da ovaj tekst nije nikakva kritika Kaštelanima. Gotovo nemoguće je natjerati ljude da nešto što nije kvalitetno moraju voljeti, gledati i, u krajnjoj liniji, izdvajati teško stečeni novac za to. Ovakva utakmica nije (nažalost) vijest za rubriku Vjerovali ili ne, već čest prizor na parketima domaćih natjecanja i može se dogoditi bilo kojem klubu. 

Sustav protočnosti ima pozitivnih strana u odnosu na zatvoreni sustav natjecanja: ukoliko si loš, snosit ćeš posljedice za to i provesti minimalno jednu sezonu u nižem rangu i obrnuto, ako si dobar, to će se vrednovati napredovanjem kroz stupnjeve natjecanja. Međutim, dogode se i situacije opisane u uvodu ovog teksta.

Gotovo svaki put kada ova tema dođe na dnevni red, postavi se pitanje: tko je kriv? Problem kod tog pitanja je da ono, manje ili više uspješno, daje priliku za detektiranje uzroka, ali ne daje priliku za rješenje. Stoga, pravilnije pitanje bi bilo: kako možemo pomoći da se stanje popravi?

Pritom je važno izbjeći zamku prebacivanja krivice na nekog drugog, već skromno stati pred ogledalo i reći: ja kao gledatelj sam dužan platiti ulaznicu svom omiljenom klubu jer oni žive (i) od toga. Ili: ja kao trener sam dužan učiniti svoje igrače boljima. Isto vrijedi i za onog koji kao službena osoba treba obavljati svoj posao savjesno i odgovorno. Netko kao gospodarstvenik treba imati sluha za mlade koji vole sport, a na kraju svega toga treba postojati medij koji će znati promovirati pozitivne, odnosno konstruktivnom kritikom ukazati na negativne pojave. Tek tada će se stvoriti uvjeti za punu dvoranu, u kojoj će ljudi imati priliku biti svjedocima vremena i stvaranja nekih novih velikana ovog prekrasnog sporta.