Zagreb je zanimljiva udavača, klub koji bi u sinergiji s Hermesom, o čemu se šuška, ostavio sebe u prvoligaškom životu, ili bi sve otišlo stepenicu niže.

Te 2011. stvari su naoko izgledale idilične. Zbog te 2011. godine, međutim, Zagreb, maleni i simpatični klub iz Trnskog danas je tu gdje jest. Otprilike nigdje, s vrlo nejasnom budućnosti. Da je netko skicirao ovaj rasplet te 2011. godine vjerojatno bi malo tko mogao predvidjeti.

Podsjetimo se, te 2011. godine Zagrebovi su juniori - a tada su tu igrale buduće klase poput Darija Šarića, Marija Hezonje ili Dominika Mavre - osvojili juniorski euroligaški turnir u Barceloni. Igrao se on u isto vrijeme kad se igrao i Final Four u Barceloni kojega je osvojio Panathinaikos, a Zagrebovi su klinci toliko dominirali da je Dario Šarić izabran za MVP-ija cijelog turnira, u najboljoj petorci bio je i Mario Hezonja, a bio bi tu, da je samo moglo biti u njoj tri Zagrebova igrača i - Dominik Mavra.

Idila se nastavila mjesec, mjesec i pol dana kasnije kad je Zagreb osvojio naslov prvaka svladavši u finalu Cedevitu na pogon Luke Žorića i Krune Simona.

Tog ljeta Zagreb je dospio i u Euroligu, pravu, veliku Euroligu. Zagreb je dospio tamo gdje ga niti njegov tvorac Boško Božić Pepsi možda nikada nije vidio.

Zašto toliko o toj 2011.? Zato jer je sada, šest godina kasnije, Zagreb, uz Jolly, zatražio dodatni rok u kojemu će razmisliti može li igrati Premijer ligu, kako će se od jeseni zvati najelitniji razred hrvatske košarke.

Zagreb je danas financijski uništen, Zagreb ne zna u kojemu smjeru krenuti, a svi ti problemi nastali su upravo tada kad se pisala najveća povijest ovoga kluba. Prije šest godina.

Sada tu više nama raskošnih klinaca, jer Šarić, Hezonja i Mavra davno su otišli, ugovor za sljedeću sezonu nema niti, recimo, posljednji izdanak nadaleko čuvene Zagrebove škole mladih talenata. Luka Božić je slobodan igrač i može klub napustiti bez odštete.

Danas se još uvijek pojavljuju kosti iz ormara tih velikih, ali i rastrošnih godina. Svako malo iskrsne neki novi dug, svako malo pojavi se nova sudska presuda. Zadnja je ona Tonija Prostrana s kojom se trenutačno muče u klubu.

Zagreb, međutim, od tih rastrošnih vremena, živi na način na koji je živio oduvijek. Skromno, a ako poznajete Ivana Božanića Trašu, sad već legendarnog direktora kluba - koji zanimljivo, nije bio u prvom planu kad se divljalo s cijenama - onda to skromno znači doista skromno. I Zagreb je polako vraćao svoje dugove unazad nekoliko godina, ti dugovi nisu više opaki i veliki, ali dugovi i dalje postoje, čak i za lanjsku sezonu, pa je pitanje može li se krenuti samostalno u novu sezonu. U novu avanturu.

Zagreb je, međutim, zanimljiva udavača, klub koji bi u sinergiji s Hermesom, o čemu se šuška, ostavio sebe u prvoligaškom životu, ili bi sve otišlo stepenicu niže, pa bi se iz A-1 lige krenulo opet prema naprijed. To su dvije opcije koje muče Zagreb i Zagreb je stoga zatražio stanku za prijavu Premijer lige.

Zagreb ima organiziran omladinski pogon, ima i put prema gradskom proračunu, a sve to Hermes, recimo, nema. Kao što Zagreb ima i know-how, imao bi ga i sada da nije bilo ludovanja s cijenama, da se nije kreirala Euroliga iz kvarta, da se nije kupovalo. a pri tome se nije pazilo što će biti sutra.

Ivan Božanić ima pred sebe tešku odluku, odluku o kojoj ovisi budućnost kluba. Zagreb će prvoga rujna napuniti 47 godina postojanja. Prošao je sve razrede košarke, krajem osamdesetih uspio je i dva puta biti dio elitne jugoslavenske lige, najbolje u Europi u to vrijeme, tada kao Novi Zagreb i to bez pomoći, zapravo ne baš uz blagonaklon pogled velike Cibone. Zagreb je, međutim, kasnije ušao u hrvatsku ligu kao jedan od stupova HR košarke. I bio je takav donedavno.

Dok nisu na naplatu stigli dugovi. A Zagreb, na žalost po njega, nikada nije bio Cibona, Zadar, pa ni Split. On je uvijek morao brinuti sam o sebi.

Hrvatska košarka bila bi slabija bez Zagreba, u to ne treba dvojiti, jer Trnsko je postala mitska dvorana i kroz taj klub protekla je cijela kolona igrača.

Sutra, međutim, donosi, samo neizvjesnost. Bez obzira koliko Zagreb žilav bio kroz svoju povijest, u Trnskom su, još od Pepsijevih vremena znali pronaći nišu, znali pronaći put. Trašo je ta škola. I zato, nekako, vjerujem, da ovo neće biti kraj.

Samo novi početak.