Košarku je zavolio uz oca Željka

Košarkaški agenti. Danas je bez njih košarka nezamisliva, no njihova uloga u svijetu košarke je često uniformirana i svedena na razmišljanje - cilj im je prodati igrača i živjeti od provizije. Tu sve počinje i završava. Je li to uistinu tako saznajemo iz razgovora s Vedranom Pavličevićem, osnivačem i vlasnikom agencije Starting 5.
 
'Pa iskreno i je i nije. Ja osobno imam drugačiju košarkašku povijest od većine košarkaških agenata. Naime, nisam se aktivno bavio košarkom ni na jedan način. Jesam u mlađim uzrastima i školi, ali nikada na ozbiljnijem nivou. Uvijek sam bio skloniji umjetnosti, dizajnu, kreativi... U tom smjeru sam nastavio ići dalje i završio studij za arhitekturu u SAD-u. Međutim, košarka je bila uvijek dio mog života, i to na vrhunskom nivou zahvaljujući mom ocu Željku Pavličeviću koji je, može se reći, jedan od najuspješnijih trenera u Europi s dvije titule klupskog prvaka Starog kontinenta. Moram priznati da je bilo lijepo odrastati u tom okruženju. Sa sedam godina sam imao sreću dodavati lopte Draženu Petroviću dok je on šutirao nakon treninga. Tada mi je to bilo jako zabavno, a sada je to dio košarkaške povijesti kojeg se rado često sjetim. Nastavio sam odrastati u takvom košarkaškom okruženju i u Splitu, te u Španjolskoj i u Grčkoj, gdje je otac radio kao trener. Upoznao sam nevjerojatne igrače, od hrvatskih velikana do Svjetskih Hall of Famera. Samim time se razvio i interes i ljubav prema košarci. Postupno, s godinama, počeo sam se aktivnije uključivati u praćenje košarke kroz gledanje, skautiranje, analiziranje i raspravljanje s ocem do te mjere da je s vremenom to postalo i poslovno.

 Željko Pavličević/Foto: Basketball.hr 

Ipak Vaš prvi posao nije bio niti malo povezan s košarkom.
 
'Nakon što sam završio faks bavio sam se poslom u svom fahu, bio sam arhitekt u zagrebačkom studiju Proarh u kojem sam radio petnaestak godina, te sve aktivnije bavio idejom da krenem u smjeru obiteljskog nasljeđa. Arhitektura je sama po sebi prekrasan poziv, ali sam proces i svakodnevni rad u uredu nije nešto što je za mene bilo optimalno. Nisam tip osobe koji svaki dan može biti u uredu pred kompjuterom, volim komunikaciju s ljudima i veću dinamičnost koji nudi ovaj posao. Polako sam krenuo i evo uskoro će biti pet godina da se bavim menadžerskim poslom. Položio sam potreban ispit sredinom 2017. godine u Ženevi u sjedište FIBA-e i dobio licencu s kojom sam mogao započeti rad kao košarkaški agent. Svu pomoć na početku sam dobio od oca, posebno savjetodavnu. Kada savjete dobiješ od osobe koja iza sebe ima više od 40 godina rada na najvišem nivou, njihova vrijednost je nemjerljiva. Naučio me je sve o košarci, na koji način raditi s igračima, kako ih razvijati, kako ih usmjeravati. Podučavao me o sportskoj psihologiji, kako skautirati, kako poslovati s klubovima i na koje detalje obratiti pozornost. Na početku mi je, na neki način, pomoglo moje obiteljsko prezime. S druge strane nije bilo lako jer nisam imao karijeru u košarci, pa sam morao većinu kontakata uspostaviti sam. Nakon četiri i pol godine agencija raste velikom brzinom i širi se svake godine. Trenutno imam pedesetak klijenata. Prošle sezone sam potpisao 45 igrača u klubove, kako u Europi tako i Južnoj Americi, Aziji i na Bliskom Istoku. Pokrivam dobar dio tržišta što direktno, što u suradnji s partnerima u određenim državama. Na taj način agencija se razvija i donosi sve veće i veće uspjehe, od kvaliteta lige do igrača i kontakata. Svake godine radim s američkim košarkašima iz NCAA 1, s novacima koji tek izlaze s koledža. Mislim da tu radimo odličan posao i da razvijamo vrlo talentirane igrače, što pokazuju i rezultati koji ti igrači postižu u Europi.'

 
Spomenuli ste da ste u kratkom roku dosegnuli brojku od pedesetak igrača o kojima brinete. Mnogima ste bili odskočna daska. Koga biste izdvojili?
 
 'O ovoj temi bi se svakako moglo dosta za reći. Gerel Simmons je surađivao s agencijom nekoliko godina i bio u to vrijeme najbolji strijelac Balkanske lige, pa njemačke PRO A lige i sada igra u Prvoj grčkoj ligi. Tu je i Mark Dorris koji godinama igra u njemačkoj BBL ligi na viskom nivou, pa Emmanuel Wembi koji je bio najbolji centar HT Premijer lige u dresu Alkara nakon čega je dobio tri godine ugovor u Estoniji. Vrijedi istaknuti i Arkima Robertsona koji je briljirao u dresu Škrljeva i bio treći MVP Prvenstva Hrvatske, a sada dominira u Švicarskoj gdje ruši rekorde. Tako je na jednoj utakmici zabio 45 poena uz 20 skokova. Peti je strijelac i drugi skakač lige. Rekao bih da u hrvatskoj ligi zadnjih godina imamo nekoliko najboljih stranih centara, a tu uključujem i Taylora Adwayja. Spomenuo bi i Alonzoa Walkera koji je ove sezone napravio iskorak u Slovačkoj, gdje je srušio povijesni rekord indeksa lige i izjednačio rekord broja skokova. Što se tiče trenera radio sam zasad s ocem i s mladim talentiranim Lukom Bujasom koji je bio tatin pomoćnik u Libiji. Nažalost, politička situacija koja je dovela do rata je prekinula njihov izvrstan posao tamo. Šteta, jer uvjeti su bili fenomenalni i možemo reći da smo imali peh da je nakon 11 godina počeo rat, ali hvala Bogu, sve je završilo dobro. Od tada otac radi u Hong Kongu, a Luka je ostvario svoj prvi inozemni posao kao glavni trener u Kolumbiji. Taj posao smo dobili zahvaljujući promotivnom videu kojeg smo napravili, no to je zanimljiva, ali malo duža priča za drugu priliku... Luka je nakon toga radio i u Slovačkoj gdje je vodio Iskru Svit. Vladimira Ivankovića smo prije par godina potpisali u Albaniji tako da mogu reći da se polako uhodavamo i u tom segmentu poslovanja i da će razvojem agencije sigurno biti još trenerskih imena za koje ćemo se brinuti. No, fokus je, kao i kod svih, na igračima.'

 Arkim Robertson/Foto: Emanuel Begić-KK Škrljevo

Zašto je važno da igrači imaju agenciju iza sebe?
 
'Jako dobro pitanje. Primarna funkcija agenta jest da pronađu posao igraču ili trenera i svi na to gledaju donekle prvoloptački. No, agenti su tu i da savjetuju igrače što je dobro za njihovu karijeru, usmjeravaju ih u koje lige da odu dalje, koji iskorak i kada napraviti. Svi se mi znamo precijeniti, pa i kod igrača se često dogodi sličan slučaj. Nekad je potrebno biti i psiholog jer očekivanja igrača znaju biti nerealna, s obzirom na iskustvo ili kvalitetu, i to se mora dovesti u red jer sami sebi znaju kočit karijeru, a da toga nisu ni svjesni. Tu onda mogu počet problemi iz kojih je kasnije teško izaći. Radi toga smo mi tu da ih usmjerimo i savjetujemo kako bi izvukli maksimum iz svoje karijere… Ponekad su tu krize, primjerice stranci koji imaju problem prilagodbe novoj sredini i kulturi, frustracije s manjom minutažom i tu mi agenti uskačemo jer dogodi se da ne idu stvari kako su očekivali. Naravno, tu smo i kako bi riješili eventualne probleme s klubom oko neispunjavanja obveza iz ugovora. FIBA licencirani agenti su tu da zaštite igrača i njegove interese, pošto iza nas stoji FIBA i BAT Sud u slučaju nesuglasica. Naravno, uvijek se teži kompromisu dviju strana. Negocijacija samih ugovora je važna stavka. Igračima je jako teško da sami za sebe pregovaraju, agent je tu i kao filter za ugled igrača i s iskustvom u pregovorima da igrač dobije u ugovoru ono sto zaslužuje. To su senzibilne stvari, jer igrač može tražiti preveliku cifru za sebe i time si zatvoriti vrata kod određenog kluba koji ga može doživjet na pogrešan način. Ali ako agent traži možda i veću cifru ili ako je tvrđi u pregovorima, smetalo to nekom ili ne, to se ne doživljava na loš način jer se očekuje od agenta da štiti interese svog klijenta i da se trudi dobit najbolje moguće za njega. Zato je bitno da agent očuva netaknutim odnos između kluba i igrača, i svaka trzavica koja se dogodi znak je za agenta da uskoči i to riješi na najbolji mogući način. Ukratko to je sveukupna briga o karijeri igrača i to je taj dio kojeg igrači često previde, jer razmišljaju na način: potpisat ću s onim tko mi pronađe najbolji posao. I to je u redu i razumljivo, međutim kratkoročni odnosi između agenta i igrača s jedinim ciljem potpisivanja ugovora često završe samo na tome, a poslije, ako nastanu problemi za igrača u klubu, igrač ih često mora rješavat sam. Zato rad s individualnim agentima samo da bi se pronašao neki posao na brzinu može dovesti do toga da se, figurativno rečeno, lako naleti na minu. Naš pristup je drugačiji i zato je važan dugogodišnji rad s igračima, da se stvori povjerenje, da se poslože zajednički interesi i dugoročni ciljevi, a to je prvenstveno da igrač napreduje i dosegne svoj maksimum u svakom aspektu karijere. To naravno podrazumijeva i da igrač ima licenciranog FIBA agenta, koji je informiran o najnovijim FIBA pravilima te da može uspješno zaštiti njegove interese. Ukratko, naš je posao  sveukupna briga o karijeri igrača.'

 
 
Zašto Starting 5?
 
'Trudimo se napraviti analizu tržišta za sve igrače, izvidjeti situaciju i izabrati ono što je najbolje za igrača. Zbog stanja u Ukrajini i Rusiji i recesije izvjesno je da će biti više igrača na tržištu, to jest manje liga, i da će zato padati cijene, a puno njih će zasigurno ostati nepotpisano. Sve to treba uzeti u obzir i napraviti individualni plan rada za svakog igrača ovisno o realnim mogućnostima i potencijalu. Drugo čemu dajemo značaj je zaštita igrača. Dosta agenata zbog dugogodišnje suradnje izbjegava konflikte s klubovima pa igrači često izvuku deblji kraj u toj priči. Po meni to nije ispravan način. Ako je igrač u pravu onda s klubom o tome treba prodiskutirati i naći rješenje. Većina klubova su korektni i priznat će kad naprave neku grešku na štetu igrača, a da se to ispravi je nešto na čemu mi inzistiramo. Za klubove koji nisu spremni na kompromise i ne mare za ono što je dogovoreno u ugovoru, je jasno da nisu ozbiljan partner u poslu i s takvima dalje ne surađujemo. Tu smo i za personaliziran odnos s igračima, atmosfera je gotovo obiteljska, stalno smo u kontaktu, za savjete, poslušati problema, podići samopouzdanje, što već treba... Kao srednje velika agencija brže reagiramo i rješavamo moguće probleme koje imaju naši klijenti. Trudimo se da igrači napreduju, da im raste vrijednost na tržištu i u tome uspijevamo kontinuirano iz godine u godinu. Sam interes za agenciju raste, posebno u Americi, a mi uzmemo možda dva posto potencijalnih novih klijenata koji nam se javljaju…'
 
Košarkaški menadžeri su sastavni dio košarke i kao takvi izravno zainteresirani za njenu kvalitetu. Kako biste ocijenili stanje u hrvatskoj košarci?
 
'Situacija je takva da nitko nije zadovoljan, nema rezultata ni u klupskoj ni u reprezentativnoj košarci. Tri su faktora na kojima moramo poraditi. Sociološki, rad s igračima i financijski dio.

Hrvatska je imala nevjerojatne rezultate osamdesetih i početkom devedesetih. Od Cibone i Dražena, preko Jugoplastike, Tonija i Dina do olimpijskog srebra 1992. Naši ljudi su razmaženi s tim uspjesima i očekuju samo najbolje.

Nekad je neuspjeh bilo treće mjesto u Europi. Kada su rezultati počeli padati, u tom smjeru je krenuo i interes javnosti i tu se izgubila popularnost. Srbija koja ima sličan put ostvaruje sjajne rezultate i na klupskoj sceni i u reprezentaciji. Oni smatraju košarku dijelom svog nacionalnog identiteta. Kod nas se to izgubilo, to je taj sociološki aspekt na kojem se mora poraditi. Košarka je isto dio našeg identiteta, kad se to na takav način shvati stvari će se početi poslagivati. Kad to prihvatimo, kada to bude dio naše sportske kulture onda će se i odnos promijeniti u smislu popularizacije. Pune tribine su bitne svima, a posebno  igračima i to je nešto na čemu se mora poraditi da bi dobili rezultate i motivirali nove naraštaje i talente da se prime košarke. Tako ćemo dobili nove Dražene, Tonije, itd...

Drugi dio je rad s igračima nakon mlađih kategorija. Događa se da imamo izvrsne rezultate u kadetskim i juniorskim kategorijama, no prelaskom u seniore ti talentirani dečki uklapaju se u sivilo u kojem se nalazi naša košarka. Bez upiranja prsta u bilo koga treba konstruktivno razgovarati i dati veću priliku mladima. Nekada se s njima više riskiralo i više im se davalo prilika u seniorskoj košarci, sa svim pratećim greškama koje to nosi, uostalom jedino se iz njih i može naučiti. Danas međutim, ulaskom u seniore, sjedeći na klupi često gube samopouzdanje, a potom i interes za košarku. Tako da od talentiranih igrača, umjesto vrhunskog dobijemo prosječnog ili ispodprosječnog igrača.

Financijski dio je također važan. Klubovi moraju dobivati više financijskih sredstava. Košarka je, uz nogomet i rukomet, glavni sport u Hrvatskoj i tako ga se treba tretirati. A to uključuje i ulaganja kad su lošiji rezultati, a ne samo dobri. Sve to povlači jedno za drugim, i kad nedostaje sredstava ulazimo u jednu negativnu spiralu koja nas vuče prema dolje i iz koje je teško izaći.

Foto: Marin Sušić - HKS

Općenito iz korijena treba promijeniti trenutni stav prema hrvatskoj košarci. Prije se sanjalo igrati za reprezentaciju, sada se to odbija bez previše razmišljanja. Nekada je to bila čast, tako bi to trebalo biti i danas. Treba se postaviti zdrava struktura od početka, s marketingom, afirmativnim odnosom prema košarci i financijama te tretirati košarku kao dio našeg naslijeđa, što je neupitno. Samo tako se može ići naprijed. Ako to uspijemo napraviti, možemo prekinuti negativni niz u kojem smo se našli. Smanjiti prepucavanje preko medija i raditi konstruktivno za boljitak hrvatske košarke. Talenta imamo, financije možemo poboljšati, ali popularnost i stvaranje kulta je osnovno na čemu treba raditi. Ima nade da ćemo krenuti u pravom smjeru. Treba dati pravim ljudima sa svježim idejama da rade jer ovo što trenutno radimo očito ne valja. Hrvatskoj košarci treba pozitivan šok da se resetira i sve postavi na prave noge. Svi  zajedno trebamo raditi s tim jednim ciljem, da napravimo taj pomak koji se već čeka zadnjih par desetljeća i vratimo košarku na stare staze, jer na kraju ćemo svi profitirati od toga.'