Intervjui
Amerikancima je čaša uvijek polu puna. Kod nas je ista čaša poluprazna

Amerikancima je čaša uvijek polu puna. Kod nas je ista čaša poluprazna

Autor: Paulo Sarić Photo: Basketball.hr

Učio je od najboljih. Od pobjednika Jadranske lige, preko europskih i svjetskih prvaka, pa do olimpijskih šampiona.

Životni put velik dio Zadrana vodi ka Zagrebu. No, ima i suprotnih primjera. Jedan od njih je Tihomir Bujan, Zagrepčanin koji je svoju igračku i trenersku karijeru započeo u Dubravi, da bi ga nakon poziva Danijela Jusupaput odveo u Zadar u kojemu živi već dugi niz godina. U tom je razdoblju izuzetno uspješno vodio Borik Puntamiku koju je iz treće lige uveo u prvu te izborio pobjede protiv renomiranih protivnika. Košarkaška se javnost i danas sjeća kako su u Jazinama padali Split, Zadar i Zagreb. Bujan je kasnije vodio i KK Zadar, da bi trenutni angažman imao u Košarkaškom savezu Gruzije. Ovo je ljeto, nakon završetka Zadar Basketball Tournamenta, otputovao u SAD na dodatno usavršavanje.

- Odlazak u SAD dogodio se na prijedlog mog dobrog prijatelja Igora Kokoškova, a tamo sam proveo gotovo četiri tjedna. Nisam išao sam, sa mnom je bio i prof.dr. Mario Jeličić, stalni profesor na Kineziološkom fakultetu u Splitu, on je ujedno i voditelj Združenog međunarodnog studija košarke i managementa koji ove godine pokreću Hrvatska i Litva, odnosno sveučilišta u Splitu i Kaunasu. Na studiju će kao predavači gostovati mnogi eminentni treneri i bivši igrači iz zemlje i svijeta, pa je jedan od razloga njegova posjeta bio vezan upravo za to, da uspostavi kontakte kako bi se u budućnosti studij dodatno unaprijedio. Mene je, s druge strane, zanimalo kako košarci pristupaju trenerski autoriteti na vrhunskim sveučilištima te u NBA klubovima. Bili smo gosti na desetak treninga na Sveučilištu Duke te se upoznali s njihovom organizacijom i sustavom rada – započeo je razgovor iskusni stručnjak.

Duke već 39 godina vodi Mike Krzyzewski, bez imalo sumnje jedan od najboljih trenera u povijesti, ne samo sveučilišne košarke. Njegove uspjehe ne treba ni nabrajati. Dovoljno je tek spomenuti da je posljednjih desetak godina bio izbornik reprezentacije SAD-a s kojom je osvojio tri uzastopne zlatne olimpijske medalje, kao i da je tijekom karijere odbio nebrojene ponude NBA klubova.

- Krzyzewski je nevjerojatan autoritet. Čovjek na desetak treninga kojima smo prisustvovali niti jednom nije povodio glas. Gotovo da namjerno govori tiho, no to mu nije ni najmanji problem  jer svi stoje u stavu mirno i slušaju što se govori. Treninge većinom vode pomoćnici, a tu su još i brojni volonteri koji pomažu normalnom radu momčadi. Duke ima četiri pomoćna trenera i još najmanje osam volontera koji su prisutni na svakom treningu. Na jednog igrača dolazi gotovo jedan asistent. Posebno nam je zadovoljstvo na treninzima Dukea pratiti i našeg Antonija Vrankovića, sina proslavljenog Stojka Vrankovića - govori Bujan i nastavlja - osim na Dukeu bili smo i na Wake Forrestu gdje je trener Danny Manning, svojevremeno prvi pick drafta i reprezentativac USA koji me oduševio pristupom i znanjem. Poslije WF otišli smo u NBA momčad Charlotte Hornetse, tj. trenera Stevea Clifforda. Tu smo imali čast prisustvovati nekolicini treninga a odgledali smo uživo utakmicu protiv Boston Celticsa, zaista lijepo iskustvo. U Charlotti smo posjetili i University of North Carolina at Charlotte koji vodi Mark Price, svojedobno proglašen za najboljeg razigravača u NBA koji se kao i za igračkih dana na napad orijentirao i u trenerskoj karijeri. Turneju smo zaključili posjetom Elonu, sveučilištu u blizini Durhama u Sjevernoj Karolini a koje pohađa Duje Rađa, sin legendarnog Dina Rađe.


Jasno, prvo se pitanjenameće samo od sebe, a vezano je za razliku između pristupa košarci u Hrvatskoj i SAD-u.

- Razlika je poprilična. Pritom ne mislim samo na fantastične uvjete i resurse koji su im na raspolaganju, već i na pristup radu. Trenira se uglavnom jednom dnevno, ne računajući teretanu i momčadske i video sastanke, jer se velika pažnja preidaje školi, a treninzi im traju po dva i pol do tri sata gdje ljudi praktično ne staju. Stalno su u pokretu, samo prelaze iz vježbe u vježbu. Nema pauze, nema pijenja vode, nema stajanja. Intenzitet je neusporediv. Ali dodao bih još jednu stvar. Kad oni primijete talentiranog igrača, naglasak stave na njegove kvalitete. Npr., reći će da mali ima dobar dribling. Kod nas je to drugačije. Mi uvijek prvo tražimo nedostatke. Naši će treneri za tog istog igrača reći da nema šut. Amerikanci potenciraju dobre stvari kod pojedinaca, dok mi pronađemo ono loše i fokusiramo se na to te na koncu i ne vidimo da je taj igrač dobar u nečem drugom. Tamo se trude pronaći pozitivne strane i sakriti loše. Kod nas je to obratno. To je problem. Čini se da je u USA čaša polu puna, dok je kod nas polu prazna. A radi se o istoj količini tekućine.

Ipak, nije sve u mentalitetu i pogledu na svijet. Amerikanci, što je poražavajuće za nas, više treniraju.

- Uz samu razliku u pristupu, ja bih rekao da se kod njih puno više radi. Čast iznimkama, no to je moj dojam. Ipak, talent za bavljenje sportom je na našoj strani. Mi se volimo igrati, mi se volimo natjecati. To je u našem duhu, u temperamentu. Mašta, vic u igri… To je naša prednost. Amerikanci, s druge strane, imaju puno bolje atletske sposobnosti. Sve u svemu, uzimajući u obzir veličinu baze koja je kod njih neusporedivo šira, mi imamo puno veći postotak talentiranih igrača. Ali to prečesto kod nas ostane samo na talentu.


Još su dvije stvari ostale posebno urezane nekadašnjem treneru Zadra. Jedna je vezana na fokusiranost na detalje.

- Meni je bilo zanimljivo vidjeti da se oni ne bave toliko detaljima kao mi. Naši treneri često traže da sve bude precizno do detalja dok se s druge strane Atlantika više baziraju na općenite stvari. No, nama je fokusiranost na detalje možda i više potrebna. Mi ne možemo atleticizmom nadoknaditi određene nedostatke. Amerikancima nije bitno da nekome, na primjer, stopalo pravilno stoji prilikom skoka jer će svejedno skočiti glavom do obruča. Kod nas u Europi dva centimetra koja time dobivamo mogu činiti veliku razliku.

A druga na podjelu rada unutar samog stručnog stožera.

- Duke, na primjer, ima jednog trenera koji se bavi uglavnom centrima, drugi se fokusira na bekove, treći uz rad s bekovima usavršava taktiku itd. Na Wake Forrestu, pak, imaju drugačiji princip. DannyManning koji je bio izvrstan napadač vodi dio treninga koji je baziran na ofanzivu, dok se pomoćnici bave obraom. Svuda je zastupljen timski rad i podjela odgovornosti. Nema tu nametanja stavova i ega od strane pojedinaca ili glavnih trenera. To je velika razlika. Coach K se ne pravi pametan, ali svi znaju – da je on taj! Cijeli trening šuti i pomoćnici rade autonomno svoj dio posla bez osobnog uplitanja. S trenerom  Kokoškovim, Sagadinom i Zourosom sam radio na isti način. Imali smo normalnu diskusiju između glavnog trenera i pomoćnika, što nije baš učestalo kod nas. Mi kao da samo malo cijepljeni od toga. Još jedna stvar. Amerikanci imaju prilično mnogo starijih trenera. Kada dođeš  na treningu vidiš ljude od blizu 70 godina, pa i sam Mike Krzyzewski ima 74 godine. To je još izraženije u NBA ligi. Ljudi su asistenti u tim godinama i to im je najnormalnije. Svjesni su da znaju i da vrijede i da uvelike mogu pomoći svojim savjetom i iskustvom. Svi pušu u isto jedro – opisuje za naše prilike praktički pa nadrealnu situaciju trener sa zadarskom adresom.


Rođenom je Zagrepčaninu ovo već treći puta da je boravio s one strane Atlantika. Prvi je puta bio sada već davne 1994. godine s mladom hrvatskom reprezentacijom, a drugi puta nedugo potom s Benstonom. Bila su to vremena kada su hrvatski klubovi baštinili tradiciju Mirka Novosela koji je znao svoje momke odvesti nekoliko tjedana u Ameriku ne bi li osjetili kako se radi i trenira u drugačijem sustavu. Zašto se takav pristup u međuvremenu izgubio?

- Ne znam točno u čemu je stvar. Mi smo već na jesen 1994. godine s mladom reprezentacijom spremali za Svjetsko prvenstvo za ljeto 1995. godine i išli na turneju po USA. Imali smo duge pripreme, dosta turnira, a ne kao danas kada imaš tridesetak dana priprema. Igrali smo protiv top sveučilišta koja su sva dala najmanje po jednog ozbiljnog NBA igrača. Mi smo na toj turneji gubili 30-40 razlike. Ali smo šest ili sedam mjeseci kasnije bili četvrti na svijetu. Ti su nam porazi otvorili oči. Uvidjeli smo da, koliko god smo dobri, ima onih koji su puno bolji od nas te da trebamo dodatno raditi. Čini mi se da smo se sada zatvorili. Ne idemo dalje od Hrvatske. Ovdje smo najbolji, ako odemo negdje drugdje protivnik će nas istriskati i što to nama treba. To nije dobro. Uz sve to, potrebno je igrati protiv starijih, kao što se nekada radilo. Pravi talenti će dominirati nad nekoliko godinama starijim igračima.

Bujan je početak nove sezone proveo na drugom kontinentu, no nije bio odvojen od hrvatskih i europskih košarkaških aktualnosti. Događanja u našim klubovima je pratio koliko je mogao.

- Teško je govoriti sa strane ako ne znaš što se događa unutra. Uzmimo primjer Cedevite. Puno toga se promijenilo. Dosta je novih igrača, novi je trener, cijela fizionomija momčadi je drugačija i trebat će vremena da stvari sjednu na svoje mjesto. Zdovc zna postaviti sustav, a kada u tome uspije to će donijeti rezultate. S vremenom momčad će možda odigrati i lošije, ali će dobiti utakmicu. Očekujem da će se pravi rezultati vidjeti tek iza Nove godine. Tada bi sam sustav, akumulirani rad i treninzi trebali početi donositi prave rezultate.


Sustav i rad su ključne riječi koje se provlače kroz čitav razgovor. Jedno ne može bez drugoga. Rad je često jalov ako nije sustavan, ako je stihijski, a sustav se ne može ostvariti bez rada.

- Kada imaš postavljen sustav, onda tu nema izmišljanja novih stvari, crtanja nečega s čime se igrači susreću prvi puta. Samo ih podsjetiš na ono što su već ranije prošli i što im je poznato. Sve je stvar uigranosti i ponavljanja. Mi kada gledamo utakmicu i vidimo neke poteze najboljih igrača mislimo da im oni dolaze iz glave. Ali kada dođeš na utakmicu sat, sat i pol, prije početka vidiš da i oni najbolji takve stvari itekako uvježbavaju. Kyrie Irving npr., uoči početka službenog zagrijavanja vježba atipične šuteve, uzme loptu i 20-ak minuta šutira samo iz netipičnih situacija, van ravnotže. Dwight Howard nakon treninga ostaje s pomoćnim trenerom i vježba neka atipična dodavanja s obje ruke. Sve te situacije koje mi vidimo su plod velikog rada i brojnih ponavljanja – naglašava iskusni stručnjak te se prisjeća - dok sam bio pomoćnik Zmagi Sadaginu u Zadru mi smo, kada se sve uzme u obzir, i napadi na zonu, na presing, specijali za izvođenje lopte pod košem ili sa strane, imali 50-60 napadačkih sustava. Kokoškov ih je s Gruzijom imao blizu 80. Jasno, to su sve varijacije na temu, varijante napada. Treba biti uporan i s vremenom se to usvoji. A kada se uigra, svi znaju što im je činiti. I tvoja i protivnička momčad. Tako da se košarka svede na – partiju šaha. To je vrh košarke – govori Bujan.

Tijekom svoje karijere Bujan je radio s brojnim trenerima. Osim posljednjeg iskustva iz USA koje je vjerojatno sam vrh košarke, ili odmah do, zadnjih je nekoliko godina bio suradnik Zmagoslavu Sagadinu, Iliasu Zourosu te Igoru Kokoškovu.

- Igor Kokoškov osim što je izvrstan trener je i sjajan čovjek, karakterno, kao osoba, je fenomenalan. Odlični smo prijatelji, redovno u kontaktu. On uz sve navedeno ima i psihološku vrlinu da lako procijeni osobu. Slovenija je na EuroBasketu imala dobru kemiju, svi su igrali jedan za drugoga. To je sto posto došlo od njega. Imali su slične igrače kao prije koju godinu, čast iznimkama, ali sada su igrali bitno drugačije. To je trenerski rukopis. Igor je nevjerojatno pozitivna osoba. Dugo je u Americi i sve će okrenuti na pozitivu. Na primjer, mi u gruzijskoj reprezentaciji često s igračima uopće nismo analizirali što smo loše radili. Naglasak smo stavljali na dobre stvari. Takav ga je pristup u toj reprezentaciji doveo do uspjeha.

Za kraj, što dalje? Kakvi su planovi za nastavak karijere nakon povratka s usavršavanja u SAD-u?

- Za par dana se vraćam u Gruziju. Produžio sam suradnju sa Košarkaškim savezom Gruzije. Inače je moje načelo da radim nešto što ima smisla. Tamo gdje se može ostvariti poboljšanje i pomaci. Ako vidim da mogu doprinijeti,  ja sam zainteresiran. Zanimaju me dugoročne priče. Projekt i cilj. Ne volim kada se razmišlja na kratak rok i kada se mišljenje učestalo mijenja. Svaki je rezultat dugotrajni proces – poentirao je na kraju čovjek koji je učio od europskog, svjetskog i olimpijskog prvaka.