Rezultati i najave

Doigravanje za ostanak u ABA ligi: KK Zadar - KK MZT 83-89 (0-1) HT Premijer liga: HT Premijer liga: Alkar - Split subota, 18 sati HT Premijer liga: Cedevita - Cibona subota, 18 sati HT Premijer liga: Šibenik - Zadar subota, 18 sati HT Premijer liga: Hermes Analitica - Vrijednosnice Osijek subota, 18 sati HT Premijer liga: Zabok - Bosco subota, 18 sati HT Premijer liga: Škrljevo - Gorica subota, 18 sati

Intervjui
Aleksandar Petrović: Dvije godine na čelu Cibone bile su mi najteže u životu!

Aleksandar Petrović: Dvije godine na čelu Cibone bile su mi najteže u životu!

Autor: Saša Ćirić Photo: HKS

Kako izgleda prosječna predstečajna nagodba, kakvim modelom bi FIBA trebala zaštititi klubove koji proizvode NBA talente i zašto je dobio otkaz u Zadru?

Nakon što smo u prvom dijelu velikog intervjua s Aleksandrom Petrovićem pokrili teme vezane uz hrvatsku i brazilsku košarkašku, ali i hrvatsku nogometnu reprezentaciju, u drugom ćemo se više bazirati na lokalne teme. Klubovi, razvoj mladih igrača i odnos NBA lige prema europskoj košarci, samo za vas.

Značajnu ulogu u brazilskoj reprezentaciji imaju Augusto Lima i Vitor Benite. Oni su među prvima „platili glavom“ u velikoj čistki koju je Emil Tedeschi napravio na svim razinama KK Cedevite, koja se nakon turbulentnog razdoblja oporavila i stabilizirala na domaćoj i regionalnoj razini. O čemu ste i koliko razgovarali vezano uz tu njihovu epizodu u Zagrebu?

Razgovarao sam s njima na zajedničkoj večeri prije no što su potpisali za Cedevitu. Problematična kod početka Cedevitine sezone je prije svega činjenica da ne možete dobro funkcionirati sa sedam stranaca i trenerom strancem. Ovo je specifično okruženje u kojem, ovisno o pravilima, možete imati određen broj stranih igrača. Međutim, okosnicu momčadi bi trebali činiti domaći igrači, koji osjećaju sredinu i boju dresa, a recimo dva ili tri stranca bi trebala biti nadogradnja. Ova politika se očito pokazala neuspješnom, jer košarka nije matematika, pa nadodavanjem nekakvih kvalitetnih igrača nećete automatski ostvariti i vrhunski rezultat. Benite i Lima su platili ceh, ali su otišli u Španjolsku i tamo igraju fantastično. Što se njih tiče, shvaćam to kao nekakvu anegdotu koja se dogodi, ali život ide dalje.

Kako vidite tu istu situaciju iz pozicije Cedevite? Što se moglo napraviti drugačije?

S jedne strane, Cedevita posljednjih 5-6 godina ima apsolutnu dominaciju u Hrvatskoj. Međutim, cilj kojem streme ljudi iz uprave kluba je plasman u Euroligu, a to se iz godine u godinu čini kao sve teža misija. Uvijek je tu bilo problema s preskakanjem Crvene zvezde, Budućnosti, Partizana, a čak i onda kad se činilo da su stvari sjele na svoje mjesto (sezona 2012/13, op. a.), Cedevita u finalu regionalnog natjecanja dogodine izgubi od Cibone. Mislio sam da će ljudi iz kluba, godinama udarajući u prepreke, pronaći put kojim trebaju ići. No, taj put je očigledno težak i bremenit, a čini mi se i da će ove godine biti jako teško ostvariti plasman u Euroligu preko Budućnosti i Crvene zvezde.

Petrović je svojim jedinstvenim temperamentom kroz život stekao mnoge neprijatelje, ali i obožavatelje

Imamo jednu tezu, za koju nas poprilično zanima hoćete li se i u kojoj mjeri složiti s njom. Dakle, Cedevita već godinama gradi imidž zapadnoeuropskog kluba koji posluje transparentno. S druge strane, konkurencija iz regije često biva financiranom iz javnih i državnih izvora. Je li to nelojalna konkurencija?

Ne bih se složio s tom tezom, a reći ću vam i zašto. Cedevitu ne možemo zvati privatnim klubom dok god ona prima makar jednu kunu iz zagrebačkog proračuna, a prima. Bilo da je riječ o jednoj ili sto, sasvim je nevažno.

Je li zbilja nevažno? Govorimo, u krajnjoj liniji, o omjerima. Kod Cedevite je on debelo u korist privatnog kapitala, dok kod konkurencije... i nije baš?

Omjeri su sve povoljniji po Cedevitu, da. Ali ABA je privatna liga u kojoj, ako već sudjelujete, prihvatili ste pravila igre i tu nemate što više tražiti. Što se budžeta tiče, ove sezone u tom segmentu odskače Budućnost. Kada dovedete usred sezone igrače kao što su Goga Bitadze i Norris Cole, jasno je da je riječ o financijski snažnom klubu. Onaj tko je aktualni sudionik Eurolige je u startu u prednosti, jer on ima zadani minimum budžeta, kojeg mora respektirati.

Foto: HKS

Kako se u tim odnosima mogu snaći klubovi bogate tradicije i od vitalne važnosti za hrvatsku košarku kao što su Cibona, Zadar i Split? Pretpostavljamo da pratite situaciju i u tim organizacijama?

Pratim, naravno. Svi ti klubovi su prošli ili prolaze, manje ili više uspješno, kroz nekakve predstečajne nagodbe, koje su dale nekakav refresh i mogućnost ponovnog starta. Međutim, zbog danaka prošlosti teško mogu ući u neki opipljiviji budžet. Sve ovo što se događa, ponajprije s Cibonom i Zadrom, je nadišlo okvire sportskog segmenta. Ne postoji vizionarsko planiranje četiri ili pet sezona unaprijed, već se pokušava preživjeti iz sezone u sezonu. Na terenu je najvažnije osigurati opstanak, a kao organizacija se doslovno borite za goli život.

Biste li mogli konkretnije našim čitateljima pojasniti problematiku svakog kluba pojedinačno? Izuzev Splita, u svakom od navedenih ste proveli određeno vrijeme i ostali ste u kontaktu s ljudima koji su u to vrijeme (ili su još uvijek) bili dio rukovodećih struktura. Možemo početi s Cibonom.

Kao dužnosnik (predsjednik i izvršni dopredsjednik, op. a.) sam tamo proveo dvije godine u teškoj situaciji, kada je klub trebalo servisirati u realnom vremenu, a istovremeno na kvalitetan način ispunjavati dužnosti na koje smo se obvezali u predstečajnoj nagodbi. Radilo se o visokim iznosima, u jednom trenutku oko sto milijuna kuna. Radi se o situaciji u kojoj stalno očekujete nekakav udarac s leđa u smislu nekakvih blokada, dok istovremeno održavate tekući pogon. Dešavaju se neke stvari koje vam se ne bi dogodile da funkcionirate bez tog utega, primjerice slučaj Zubac u kojem nepravovremenim plaćanjem riskirate gubitak igrača zbog banalnih iznosa. Osvrćući se unazad, 42 godine sam u košarci kao igrač, trener, član uprave... moram priznati da su mi te dvije dužnosničke godine u Ciboni bile možda i najteže godine u životu. Kao igrač i kao trener si praktički sam gospodar svoje sudbine, dok kao član uprave imaš odgovornost prema cijeloj radnoj zajednici. Na kraju dana, na licima igrača vidiš samo jedno pitanje, gdje su novci? Svaki poraz na terenu možeš preboljeti, ali ovdje nemaš sna, vrtiš tisuću ideja po glavi, tražiš rješenja, a to psihički iscrpi. Da se vratimo na Cibonu, situacija je financijski svake godine sve lošija i neće se tako skoro popraviti jer financijska sredstva kojima klub trenutno raspolaže nisu dovoljna za refinanciranje predstečajne nagodbe i za servisiranje tekućeg poslovanja.

Foto: cibona.com

Imajući to u vidu, nameće se prvoloptaško, ali i logično pitanje. Je li rješenje Ciboninih problema model sličan Cedevitinom? Postoji li nekakav privatni investitor koji bi se bio voljan uhvatiti u koštac s brojnim problemima koji prijete dvostrukom prvaku Europe?

Problemi koji su zadesili Agrokor grupu su imali pogubni učinak na Cibonu. Pogledajmo samo jedan Franck, koji je preko četrdeset godina u klubu kao sponzor. Njihovih, recimo naprimjer milijun kuna, pa to su novci koje je teško nadoknaditi jednom kad ih izgubiš. A ne radi se samo o Francku, bilo je više takvih sponzora koji su godinama bili uz klub, ali su se morali povući radi problema u Agrokoru. Međutim, htio bih se dotaknuti teme koju se nedovoljno spominje u kontekstu financiranja. Profil kluba kakva je današnja Cibona, koja u razmaku od samo nekoliko godina izbaci tri vrhunska NBA prospekta, bi trebao biti bolje nagrađen za dobar rad i to je stvar na kojoj bi FIBA trebala poraditi. U NBA ligi se vrti enorman novac i svi zarađuju, vlasnici, igrači, televizije, ama baš svi. FIBA mora postaviti jedno pragmatično pitanje. Igrači prve runde vrijede 675 tisuća dolara, a trebali bi vrijediti deset puta više. Kada bi klub poput Cibone u nekoliko godina dobio dvadesetak milijuna dolara na račun tri vrhunska NBA talenta, to je osiguran proračun za otprilike pet sezona. Ovako, ta dva milijuna dolara koje dobiješ su doslovno kikiriki.

Sistem o kojem govorite je već godinama na snazi u nogometu. Ne znam koliko ste upoznati, klub iz vašeg rodnog grada, HNK Šibenik, već u nekoliko navrata je dobio udio u odšteti transfera Nikole Kalinića. Iznosi nisu astronomski, ali su svakako poticaj klubovima da surađuju na razvoju mladih igrača...

Tako je. Ako je igrač proveo sezonu u, recimo, Širokom, onda i taj Široki mora dobiti par stotina tisuća eura. Klubovi proizvođači se moraju zaštititi, i to je činjenica. Kada mi netko dođe i pokušava objašnjavati kako je to bilo nekad... bila su to druga pravila, druga vremena. Danas je sveto pismo ugovor. Ako ne potpišeš ugovor s igračem prije njegove osamnaeste godine, on odlazi. U najboljem slučaju ga možeš zadržati do 22. godine, ali onda nećeš dobiti odštetu. Mirko Novosel je imao deset godina za sklapanje momčadi. U prvom naletu, početkom osamdesetih, uzeli smo tri trofeja. U drugom, sredinom osamdesetih, uzeli smo dvije titule prvaka Europe. On je od ´76. do ´84. imao vremena za stvaranje momčadi, ali danas takvog luksuza nema. Upravo iz tog razloga FIBA mora zaštititi klubove i uspostaviti hranidbeni lanac koji može održati na životu klubove Ciboninog profila.

Da, ali na vrhu tog hranidbenog lanca je upravo NBA, i ona određuje pravila tržišta.

Pa ako si nekakva krovna košarkaška organizacija, ti moraš postaviti takva pitanja. Znam kako NBA funkcionira, moj brat je igrao tamo, tamo se vrte milijarde dolara. Ovakav sustav koristi samo njima, jer se našim klubovima u takvoj korelaciji snaga, karikirano, više isplati izbacivati nekakve poluproizvode koji će ostati ovdje od NBA materijala, koji će otići s devetnaest godina.

Takvi poluproizvodi su, uostalom, pobjeđivali našu reprezentaciju u kvalifikacijama za SP.

Ma jasno. Čak i ovako bismo bili u dobroj poziciji da prvenstveno Rađa nije olako shvatio ovaj kvalifikacijski ciklus, što nam se obilo o glavu. Sa svega dvije pobjede, a govorimo o Nizozemskoj u gostima i Rumunjskoj doma, mi bismo bili u lagodnoj situaciji i ne bismo sad zazivali teoriju teorije.

Foto: FIBA

Vratimo se još samo malo na klupsku košarku. Bili ste trener i u KK Zadar, koji je od ovog ljeta u iznimno turbulentnoj situaciji. Mijenjali su se treneri, pola igračkog kadra, lutalo se s izborom stranaca, a tu je naravno i saga s Glenom Davisom...

Jedna stvar mi nije jasna. Cibona je prošle sezone imala mirnu i korektnu situaciju s Antom Nazorom na trenerskoj poziciji. Ista stvar je bila i u Zadru, kod kojeg je Aramis Naglić stvorio određenu homogenost. Govorimo o momčadi koja je ostvarila 21 pobjedu u domaćem prvenstvu, naposlijetku. Najveći problem Zadra u protekloj sezoni je bila ta barijera protiv Cibone, koju nikako nisu uspijevali pobijediti u polufinalima Kupa, odnosno prvenstva. Međutim, ne gledam isključivo kroz prizmu rezultata, gledam i kako je momčad funkcionirala čitave sezone. Prisjetit ćete se onog razdoblja od mjesec, mjesec i pol dana, u kojem je Zadar izgledao fantastično. U situaciji financijske besparice, oba kluba mijenjaju trenere koji su dobro radili (smijeh). Što bi se dogodilo da je vaterpolski savez nakon prve godine dao otkaz Tucku? Čovjek je, nakon početnih problema, već godinama u kontinuitetu kvalitetnog rezultata. Kod nas kronično nedostaje strpljenja, pa se nervoza prelijeva na sve strane. Sve što sam rekao za Cibonu, vrijedi i za Zadar.

Jesu li naši klubovi taoci bivših vremena, žive li u prošlosti? Postoji imperativ (nerealnih) rezultata, uslijed čega se gubi strpljenje o kojem govorite.

Mogu ispričati jednu anegdotu upravo iz Zadra. Premda svi govore kako je riječ o sredini koja je zahtjevna i u kojoj je teško raditi, ja nisam osjećao nikakav pritisak. Nakon što smo prešli na Višnjik, imali smo jedno dobro razdoblje do poraza protiv Vojvodine u Novom Sadu. Na to gostovanje smo otišli bez Jubya Johnsona, Roka Stipčevića i još nekog. Inače, ta Vojvodina je redovito peglala i Cibonu, i Partizan, i Crvenu zvezdu, uostalom, tamo je trener svojedobno bio i Duda Ivković. Radilo se o potpuno banalnom porazu, a od selidbe na Višnjik nitko nije prošao ispod 25 poena razlike, da ne govorim o prosjeku posjećenosti. I tada na scenu stupa lik po imenu Kristijan Magaš, koji odlučuje da je taj poraz protiv Vojvodine dovoljan da se okrene palac dolje. Otišao sam u digresiju, ali poanta je sljedeća: ne mislim da Zadar, niti bilo koji drugi naš klub, živi u prošlosti i nerealnim očekivanjima. Kad si u ovakvoj financijskoj situaciji, gledaš samo kako da preživiš još jedan dan. Cibona je ove sezone imala dva Amerikanca, koji su imali određenih kvaliteta. Jednom kad je postalo jasno da opstanak u ABA ligi ne bi trebao doći pod znak pitanja, klub se počeo rješavati tog financijskog balasta. Sreća u nesreći je da postoje gradovi, Zadar, Zagreb, Split, koji su strašno puno pomogli tim klubovima da se doslovce ne ugase.

Foto: cibona.com

Bili ste na jedan dan u rodnom gradu. Jeste li možda bili u kontaktu s nekim iz GKK Šibenika, koliko ste upoznati s njihovom situacijom?

Nekad se dogodi da dolazak u siromašn(ij)u fazu nije najveće zlo. Šibenik je na najbolji mogući način iskoristio takvu situaciju i mislim da će bez problema osigurati opstanak. Iznjedrili su nekoliko mladih igrača, pa recimo jedan Pavao Paić, koji je do jučer bio problematičan zbog nedefinirane pozicije, postao je respektabilan klupski igrač u šibenskim okvirima. Tu su još, naravno, i momci poput Tonija Nakića ili Domagoja Šarića, pa možemo reći da je Šibenik maksimalno iskoristio tešku financijsku situaciju za razvoj svojih mladih igrača. Kroz školu košarke „Dražen Petrović“ sam upoznat i s mlađim igračima koji dolaze, kao što su recimo braća Ivišić. Treba pohvaliti i inicijativu o jedinstvenim ligama u mlađim kategorijama, koje su izvrsna platforma za privikavanje takvih igrača na natjecateljsku košarku. Kad već govorimo o kadetima, nevezano za Šibenik, valja reći i kako su okupljanja najboljih talenata također dobra ideja, koja će pomoći kvalitetnom filtriranju za kadetsku reprezentaciju koja će imati težak zadatak obrane prošlogodišnjeg zlata iz Novog Sada.

Riječ-dvije o mladim talentima na nacionalnoj razini? Branimo kadetsko zlato iz Novog Sada, a veći dio prošlogodišnje reprezentacije je prešao u juniorsku konkurenciju...

Prošle godine se pojavio jedan momak koji je pokazao jednu karakteristiku koja nije u prošlosti bila svojstvena našim igračima, a to je nevjerojatno čista glava. Tog dečka će uvijek netko pokušati odvesti malo lijevo ili desno, ali on će se uvijek vratiti na pravi put i naprosto nema šanse da ne postane vrhunski igrač. Govorim, naravno, o Roku Prkačinu. U toj reprezentaciji je bilo nekoliko vrhunskih talenata, od Borisa Tišme, preko Mateja Bošnjaka, Ivana Perasovića,da ne nabrajam dalje, ali on je nešto posebno. Ma sjetimo se samo onog zakucavanja u ključnim trenucima utakmice, to je bio šlag na tortu. Jedino što s njim ne treba raditi su nekakvi eksperimenti. Nije on ni trojka, nije ni petica, on je svjetska klasa na poziciji četvorke. Napunio je tek sedamnaest godina, a njegova najveća mana je šut. Pa Dražen u toj dobi nije mogao vezati dva pogođena šuta. To je pitanje trenažnog procesa i mehanike. Što je unakazilo Nika Slavicu? Prije dvije godine, bio sam tome svjedok na treningu, on moli Damira Mulaomerovića da ga stavi na poziciju beka šutera. Mula mu odgovara, pa čovječe, ti nisi godinu dana pogodio tricu?! Njegovo tijelo ga ograničava, on se ne može kretati kao vanjski igrač. Moraš prolaziti kroz tisuće blokova, imati bezbrojne promjene kretanja... On to sa svojim tijelom ne može raditi, pa bi bilo dobro da jednostavno prihvati svoje tijelo i prilagodi mu stil igre. Spominjem Slavicu u kontekstu Prkačina, jer je upravo to što bi trebala biti velika Rokova snaga, kreacija s pozicije četvorke i korištenje otvorenog terena. Kako pratim sve, ponekad čujem nebulozne zamisli da bi on trebao igrati, hej, trojku. Možda na treningu, ali ne u ozbiljnoj utakmici. U reprezentaciji na četvorci imamo Šišija i Bendera, ali ja govorim u kontekstu igračkog razvoja. Prkačin će, ponovit ću to, biti vrhunski igrač na poziciji četvorke.

Kad smo se već dotakli Šarića i Bendera, kako ocjenjujete dosadašnji dio sezone ne samo za njih, već za cijelu hrvatsku ekspediciju u NBA ligi? Da vam svaki od tih momaka pojedinačno dođe po savjet, što biste im rekli?

Igrač dok ne ode u NBA može utjecati na svoju sudbinu. Jednom kada tamo završi, njegova sudbina više nije u njegovim rukama. Ante Žižić je trebao napraviti nešto sa Celticsima, a oni su ga prije prve utakmice trejdali u Cleveland. Njemu je najvažnije bilo pronaći situaciju u kojoj će imati svojih stabilnih 20-25 minuta, i to se polako počinje ostvarivati. U sličnoj situaciji je i Ivica Zubac, koji je nešto ranije dobio priliku. Obojica ih dobro iskorištavaju i samo trebaju tako nastaviti. Moram istaknuti samo jednu stvar, ne znam jeste li svjesni toga, ali streetball se danas ne igra 3 na 3, već 5 na 5. Karikiram, ali u današnjoj NBA većina momčadi većina centara šutira trice. Vremena se mijenjaju, a igrači moraju pratiti trendove. Sutra će u ligu doći Zion Williamson, koji će sa svojim igračkim karakteristikama biti nekakva buduća petica, koja će kreirati iz vana i raditi kaos na perimetru. NBA se razvija u takvom smjeru, ali ja još uvijek radije pogledam utakmicu Eurolige nego utakmicu regularne NBA sezone. Doigravanje je druga priča.

Mario Hezonja?

Malo tko u ovom trenutku zna što i kako s njim. Osobno mislim, s obzirom da je njemu ovo zadnja godina ugovora, ukoliko se ne pojavi niti jedna zainteresirana momčad, povratak u neki vrhunski europski klub je najbolje rješenje. Njegov problem je da je preskakao stepenice. Prerano je otišao iz Dubrovnika u Zagreb, Zagreba u Barcelonu, Barcelone u NBA. Nigdje se nije naigrao, i tu se može vidjeti jedan uzorak. Dvojac koji već nekoliko sezona ima stabilnu minutažu u najboljoj svjetskoj ligi je onaj koji nije preskakao stepenice razvoja u Europi. Mislim, naravno, na Šarića i Bogdanovića. Govoreć o Bogdanoviću, njemu ne bih imao dati nikakav savjet jer se sasvim dobro snalazi u Indiani.

Foto: FIBA

Dario Šarić?

Dario je dečko koji samom sebi na pleća stavlja prevelik teret, osobito u reprezentaciji.  Taj uteg ga na kraju slomi, jer ne može riješiti sam probleme koji datiraju godinama unazad. Tako mu se onda dogodi četvrtfinale OI protiv Srbije, dogodi mu se osmina finala EP protiv Rusije, a prije toga si MVP turnira u Torinu. U današnjoj košarci ne možeš, osim ako nisi LeBron James, sam riješiti sve probleme momčadi. Taj pritisak u određenom trenutku jednostavno postane nepodnošljiv.

Dragan Bender?

Kod njega je slična situacija kao kod Hezonje, on je otišao u NBA s minimalnom minutažom na seniorskoj razini. Preskakao je stepenice, i to mu se sad vraća. Luka Dončić, recimo, ima nepunih dvadeset godina. Međutim, njega ne treba gledati kroz tu prizmu, već kroz prizmu postignuća. Govorimo o momku koji je vodio Real Madrid do naslova prvaka Španjolske i Europe, osvojio zlatnu europsku medalju s reprezentacijom koja nije iz kruga favorita... Svi dečki koji su u Europi prošli faze igračkog razvoja danas igraju značajnu ulogu u NBA. To je prošao Bogdan Bogdanović, prošao je i preko Cedevite i Zadra (u kojeg sam ga ja pustio) isti put i Jusuf Nurkić, kao i mnogi drugi. Ipak, u posljednjih nekoliko utakmica Dragan je pokazao da može igrati, pa će se sasvim sigurno još zadržati u NBA.

Bliži se završnica Kupa Krešimira Ćosića. Takozvani Final eight će se igrati u Splitu od 13. do 16. veljače. Kakvo je Vaše mišljenje o takvom formatu završnice?

Smatram da je za Hrvatsku prikladniji završni turnir koji broji četiri momčadi. Organizacijski, sada Split mora pronaći smještaj za minimalno stotinjak ljudi. Rezultatski, imat ćemo četiri utakmice koje najvjerojatnije neće biti rezultatski neizvjesne. Final eight se može prolongirati za neko vrijeme u kojem ćemo imati više konkurentnih momčadi. Pojedinci tumače šest-sedam pobjeda Hermes Analitice u domaćem prvenstvu kao odličnu stvar, međutim to puno više govori o drugim momčadima. Većina tih momčadi tavori u nekvaliteti, pa nekakva rezultatska zanimljivost i neizvjesnost lige dolazi kao rezultat upravo te nekvalitete. No dobro, HKS je zauzeo takav stav i ima određeni plan s ovakvim formatom završnice Kupa, ali ja unatoč tome smatram da je Final four najprikladniji oblik.

ABA i ABA 2 kao koncept? Je li druga ABA liga položila prijemni?

Svima je drago igrati ta natjecanja, nitko ne želi ispasti. To je i razumljivo, jer se naposlijetku radi o besplatnoj ligi, ne plaćate ništa a igrate 6-7 mjeseci. Usto, imate priliku, koju doduše Srbi puno bolje koriste, da izbacite nove mlade igrače. Stalno se boriš da preživiš, i ne možeš zatvoriti poglavlje na kvalitetan način. Klub koji ima dva ili tri kvalitetna stranca, koji su pojačanja a ne popune, ima bolje šanse da uz njih razvije kvalitetne mlade igrače. Za Cibonu je, igrom slučaja, odlazak stranaca bio najbolja moguća stvar, jer će sad mali Krešo Ljubičić dobiti prijeko potrebne minute. ABA liga ima svoje sponzore i riješenu financijsku konstrukciju za narednih 6-7 godina. Zato su i krenuli u projekt ABA 2 lige, kao i juniorskih turnira. Uvijek će biti sumnjičavosti oko toga koliki i kakav tko ima utjecaj u ligi,ali mislim da je generalno ta liga potrebna jer samostojeća hrvatska liga nema dovoljnu kvalitetu da bi dala natjecanje u kojem bi bilo dobrih utakmica.

Ovo pitanje mi se stvorilo, štono bi se reklo, u hodu. Hrvatski klubovi su u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća ostvarivali najveće uspjehe s trenerima iz susjednih republika, osobito Srbije. Bez nekakvog manjka respekta prema našoj struci, bi li neki naši klubovi mogli odigrati na tu kartu, ako ne postoji adekvatan hrvatski stručnjak? Ima li ikakvih prepreka za to?

Ne, mislim da nema nikakvih prepreka, osim onih financijskih. Prije su svi ti klubovi, od Šibenika i Zadra pa do tadašnje Jugoplastike, bili financijski moćni. Jedan Duda Ivković je bio trener Šibenke, Moka Slavnić, Vlade Đurović... to su sve ljudi koji su u to vrijeme bili u uskom krugu najboljih jugoslavenskih trenera. Mi trenutno imamo nekoliko mladih i perspektivnih trenera, tog dečka koji već sedam godina marljivo i vrijedno stvara svoje ime u Belgiji, govorim naravno o Dariju Gjergji, koji je vrhunski trener koji je prilično podcijenjen. Imamo i Ivana Rudeža, za kojeg sam jako želio i prije no što je otišao u Njemačku da se vine u orbitu preko Cibone ili Cedevite, jer sam ga imao godinu dana pod svojim skutima svojedobno u Cedeviti. Slaven Rimac i Jurica Golemac također spadaju u tu kategoriju, kao i Damir Mulaomerović, koji radi sjajan posao na Kosovu. Mi imamo dobrih mladih trenera, ali njih treba prepoznati i dati im šansu.