Rezultati i najave

Doigravanje za ostanak u ABA ligi: KK Zadar - KK MZT 83-89 (0-1) HT Premijer liga: HT Premijer liga: Alkar - Split subota, 18 sati HT Premijer liga: Cedevita - Cibona subota, 18 sati HT Premijer liga: Šibenik - Zadar subota, 18 sati HT Premijer liga: Hermes Analitica - Vrijednosnice Osijek subota, 18 sati HT Premijer liga: Zabok - Bosco subota, 18 sati HT Premijer liga: Škrljevo - Gorica subota, 18 sati

Intervjui
Aleksandar Petrović: Pitanje struke u hrvatskoj košarci je u rukama jednog čovjeka, a to nije dobro

Aleksandar Petrović: Pitanje struke u hrvatskoj košarci je u rukama jednog čovjeka, a to nije dobro

Autor: Saša Ćirić Photo: fiba.basketball

Od Rusije, preko Hrvatske, pa sve do Brazila. Put oko svijeta u jednom danu s Acom Petrovićem.

Malo je ljudi u hrvatskoj košarci s tako snažnom karizmom kao što je ima Aleksandar Petrović. Kada sam na internetu pročitao vijest da će proslavljeni hrvatski košarkaški stručnjak biti uzvanik na promociji knjige izbornika nogometne reprezentacije Zlatka Dalića pod nazivom "Rusija naših snova", koja se održala pretprošle srijede u šibenskom kazalištu, shvatio sam da smo predugo bez Acinih zrnaca mudrosti. Imao sam veliku želju da intervju obavimo uživo, ali me aktualni brazilski izbornik nazvao kasnije te večeri i ispričao se što je morao hitno ići natrag u Zagreb. Ha čujte, što se može. Sutradan smo se čuli u popodnevnim satima i raspredali o košarkaškim temama, ali smo morali otvoriti s nogometom.

Lijep pozdrav, gospodine Petroviću. Jučer ste bili na predstavljanju knjige Zlatka Dalića „Rusija naših snova“. Možete li nam reći u kakvom svojstvu ste bili tamo i kakve su vam impresije?

Organizator je imao želju da domaćini budu istaknuti sportski djelatnici koji su rođeni u Šibeniku. Izbor je pao na aktualnog izbornika vaterpolske reprezentacije Ivicu Tucka i mene, koji sam praktički donedavno bio izbornik košarkaške reprezentacije. Bilo je to jedno lijepo druženje, koje je počelo u ranim popodnevnim satima. Bili smo na ručku, nakon čega smo posjetili šibenskog biskupa, a cijeli događaj smo okrunili na predstavljanju knjige u kazalištu koje je bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta.

Ostanimo još malo u nogometu. Tema knjige izbornika nogometne reprezentacije je, naravno, njen najveći uspjeh u povijesti, titula svjetskog viceprvaka. Kako ste Vi proživljavali te trenutke? Dobar dio Mundijala ste proveli u Brazilu...

Doček nogometne reprezentacije u Zagrebu je rekao sve o grandioznosti tog uspjeha. Uz dužno poštovanje vaterpolu i rukometu, postoje tek dva globalna sporta, a to su nogomet i košarka. Ipak, nogomet je priča za sebe. Nastup u finalu SP-a je nešto što je nemjerljivo i neusporedivo s bilo kojim drugim događajem i spada u sami vrh dostignuća hrvatskog sporta. Radi se o uspjehu kojeg će biti teško nadmašiti i, bez obzira što su sjećanja još uvijek svježa, kojeg treba kao takvog promatrati kao remek-djelo hrvatske nogometne reprezentacije i Zlatka Dalića osobno. Podijelio bih to i opisao kroz tri najvažnije točke. Prvo, ono što je izbornik radio kroz kvalifikacijske utakmice s Ukrajinom i Grčkom. Pokazao je sjajan psihološki pristup u situaciji u kojoj nije bilo vremena za dodatno uigravanje na terenu. Kroz razgovor je morao uvjeriti igrače u njihovu vrijednost i ispravnost njihovih poteza i dokazao na taj način kolika je važnost psihološke pripreme i razgovora u situacijama koje iziskuju maksimalan angažman, pa je kao posljedica stvoren jedan nukleus. Nakon plasmana dolazi druga stvar, što smo svi mogli vidjeti i kroz pripreme, da dobar dio (ne samo nogometnih) izbornika uoči velikih natjecanja traži lakše protivnike protiv kojih će sačuvati svoje glavne igrače od ozljeda, koje će pobijediti visokom razlikom i na taj način stvoriti nekakvo samopouzdanje koje može i ne mora biti realno. Dalić je, kontra svake logike, odlučio ići težim putem i u pripremnom periodu odigrati utakmicu s Brazilom, koju smo naposlijetku izgubili, ali smo dobili odgovore na neka pitanja. Na samom prvenstvu je impresivna bila adaptacija na igru protivnika, mijenjanje koncepata, izdržavanje teških uvjeta (produžeci, jedanaesterci) i dolazak do monumentalnog uspjeha kao kruna svega. Svi smo bili svjesni što smo napravili, jer ljude ne možete prevariti. Stotine tisuća ljudi diljem Hrvatske je dočekalo srebrne nogometaše, koji su učinili naoko nemoguće – na trenutak smo zaboravili, i to nije floskula, sve one svakodnevne probleme koji muče hrvatski narod. Veći dio prvenstva sam proveo u Brazilu, ali sam stigao u Hrvatsku na samu završnicu i osjetio bilo naroda koji se došao pokloniti Vatrenima. Na koncu, čovjek shvati da možda i nismo tako loši i da se možemo ujediniti kada imamo zajednički cilj. Šteta je da takve stvari ne mogu potrajati duže i brzo se vraćamo u staru kolotečinu.

Zlatko Dalić, Ivica Tucak, Aleksandar Petrović (Foto: sibenik.hr)

Na našu veliku žalost, rijetko dođe do takvih situacija... Spomenuli ste tri točke. Koja je treća?

Treća točka je stvar oko koje sam na prezentaciji knjige u kazalištu postavio ljudima hipotetsko pitanje. Dakle, tko bi to u datoj situaciji odbio milijune kineskog kluba i ostao na kormilu reprezentacije? Ako se ne varam, postojalo je nekakvo istraživanje u kojem je velika većina ispitanika bila uvjerena da će Dalić prihvatiti tu ponudu i otići za unosnom ponudu, ali on to nije učinio. Naravno, sada ga čeka težak posao jer je puno lakše napadati određeni rezultat nego što ga je braniti.

Nogometni megauspjeh će se još godinama proučavati. Sama činjenica da s Vama, kao istaknutim košarkaškim djelatnikom, imamo ovako dug uvod u intervju bez spominjanja košarke dovoljno govori za sebe. Ipak, ne možemo izbjeći najlogičnije moguće pitanje. Što je potrebno da se Rusija naših snova dogodi košarkaškoj reprezentaciji?

Krenimo prvo od faktora kojeg mnogi stavljaju na posljednje mjesto, a to je sreća. Opet da se vratimo na nogomet, Ukrajina ima izglednu šansu za gol koju ne iskorištava, a mi u kontri zabijamo gol i to nam otvori put do pobjede i, posljedično, plasmana na prvenstvo. Zašto to govorim? Tanka je linija od poraza do pobjede. Četvrtfinale OI u Riju, jedna lopta odlazi na stranu Srbije, koja je kasnije igrala finale. No, problemi s kojima sam se ja u tom periodu suočavao bili su više igrački, odnosno selekcijski. Na tom turniru imali smo samo jednog zdravog razigravača (Ukić), a na EP u Rumunjskoj niti to, jer je kroz turnir pokušavao zaliječiti ozljedu. Uz nedostatke kvalitetnih igrača, nismo imali potrebnu širinu koja je neophodna za ostvarivanje vrhunskog rezultata. U selekciji morate biti dobro pokriveni, a mi smo posljednjih godina imali velikih problema u tom segmentu. Vezano uz sreću, proteklih dvadeset godina nam je izmicao dobar rezultat u tri ili četiri navrata. U Beogradu 2005. nam je nedostajao jedan skok, u Poljskoj 2009. nam je nedostajalo discipline da ne dobijemo tehničku pogrešku kod +13...

Ne moramo se niti prisjećati Istanbula 2001. i sličnih traumatičnih epizoda...

Ma da, naravno. Problem hrvatske reprezentacije je svih tih godina bio i u redukciji materijala na određenim pozicijama, što je šteta, jer smo nakon kvalifikacijskog turnira u Torinu i OI u Riju vjerovali da možemo ostvariti dobar rezultat na EP. Međutim, s ozljeđenim Ukićem, bez Hezonje i Babića, pa u krajnjoj liniji i bez fizičke prisutnosti Mira Bilana u reketu nismo imali čimbenike s kojima bismo mogli računati na ulazak u borbu za medalje.

Foto: HRT Sport

Ako se vratimo u vrijeme nakon kvalifikacijskog turnira u Torinu, Vi ste povukli jedan prilično neuobičajeni potez u kojem ste odlučili da nećete razbijati kemiju momčadi i u Rio odveli dvanaest momaka koji su, da se slikovito izrazimo, tamo bili kad je grmilo.

Kada smo se okupljali, imao sam problema s pronalaskom 12. igrača u momčadi. Jedina dilema je bila Krušlin ili Pilepić, jer jednostavno nismo imali potrebnu širinu i tih dvanaest momaka je otišlo u Torino i ostvarilo rezultat koji smo svi priželjkivali. Tisuću i jedan put bih stao iza te, kako kažete, neuobičajene odluke i stao iza momaka koji su se kvalitetno prezentirali u tih mjesec i pol dana, bez obzira što bismo možda u nekim teoretskim rošadama igrača ponegdje dobili neko zrnce kvalitete više.

To je upravo ono na što ciljamo. Vaš potez je naišao na odobravanje manje-više cijele naše košarkaške javnosti, jer je naposljetku rezultat opravdao tu odluku. S druge strane, tijekom aktualnih kvalifikacija za SP 2019 smo u rujanskom prozoru nastupali s nominalno najsnažnijom mogućom postavom (tek Hezonja i Bender nisu participirali), a ostvarili smo rezultate kakve smo ostvarili. Je li tu možda postojao problem s kemijom, ili se radi o nečem drugom?

Prije svega, morate shvatiti da oba čovjeka koja su iznijela kvalifikacijski ciklus nakon mog odlaska bili u sustavu još od vremena uoči Rija, s tim da je Ivica Skelin bio u sustavu i nakon toga. Oni su mogli iz najneposrednije blizine vidjeti što se dešava. Međutim, očigledno je da nisu mogli ostvariti isti pristup igračima kakav sam ja imao. To je individualna stvar. Ja sam putovao i po SAD-u, svakodnevno komunicirao telefonski, porukama... Takav profil igrača morate njegovati, jer je bitna razlika između igranja u klubu i igranja u reprezentaciji. U klubovima se radi o višemilijunskim ugovorima, a u reprezentaciji morate poticati optimizam, ali to mora trajati puno duže. Taj kontakt se mora održavati konstantno, a ne smije se čekati nekakav prozor sa stavom „e sad ćemo mi nešto napraviti“. Premalo je vremena, i vi tu kemiju morate graditi svakodnevno, jer ne možete očekivati da će vam se netko otvoriti ako nemate nekakvu komunikaciju. Igrači očekuju da budu njegovani, paženi. Primjera radi, dobrih šest mjeseci uoči EP-a 2017. prva osoba koju sam nazvao bio je Hrvoje Perić, s kojim sam imao sjajan odnos još u Zadru. Kako sam znao da nećemo imati ni Bendera ni Šarića u dobrom dijelu ovih kvalifikacija, rekao sam mu da ga pripremam da bude nositelj igre. Europska prvenstva više nemaju onaj značaj koji su prije imala u kontekstu imperativa dobrog plasmana koji za posljedicu ima „ulaznicu“ za SP. Dakle, uoči kvalifikacija sam imao ideju kostura momčadi koji je trebao bez većeg problema odraditi sve ove prozore. Samo s jednom ili dvije pobjede više bismo bili sigurni putnici u Kinu. Pustimo sad ove matematičke kalkulacije, iskreno sumnjam da će Poljaci propustiti priliku koju imaju. Problem je da su svi olako shvatili te kvalifikacije i nekako su mislili da će se stvari razvijati po inerciji. Međutim, to ne funkcionira tako i vi morate njegovati odnose, a listom kandidata za prvi prozor svi oni planovi su bačeni u vodu i ljudi koji su bili projicirani da iznesu kvalifikacije su bačeni na margine. Jedni Španjolci zovu ljude koji su u poodmakloj igračkoj dobi...


I ne samo oni, već i Argentinci sa Luisom Scolom, koji im je u 39. godini prvi strijelac i skakač momčadi...

Jasno, pa svi to rade. Ja u brazilskoj selekciji imam tri-četiri igrača od 35 i više godina. Ako se ne plasiraš na svjetsko prvenstvo, kasnije možda dobiješ pozivnicu za predolimpijske turnire koji su uvijek teška borba, te na taj način riskiraš da te nema nigdje tri godine. Kako rekoh, smatram da se olako ušlo u cijeli taj projekt, a tu se ni vodeći ljudi HKS-a nisu najbolje snašli. Pri tom manje mislim na Stojka Vrankovića, koji pokušava administrativno voditi savez, ali tu se kao vođa struke nametnuo Dino Rađa. Radi se o čudnovatoj situaciji u kojoj imamo tijelo koje bi u idealnim uvjetima trebalo nekakvim pluralizmom, raspravom, pa ako hoćete i konstruktivnom svađom pokušati pronaći adekvatna rješenja. Rađa je to tijelo, koje bi trebalo činiti više ljudi, stavio u potpunosti u svoje ruke, nametnuo svoja razmišljanja, i doveo do situacije da nema nikakve kritične mase, pa imamo situaciju da loši rezultati u kvalifikacijama nisu prouzročili nikakvo talasanje.

Koliko ispravnom smatrate tezu da se od ove reprezentacije, figurativno govoreći, diglo ruke? Prvo sljedeće prvenstvo na kojem bismo trebali sudjelovati će biti Eurobasket 2021., na kojem će Bogdanović imati 32 godine, Šarić 27... praktički, reklo bi se da je to zadnji vlak?

I dalje se mora pronaći modus za kvalifikacije za to prvenstvo. Nemojmo upasti u zamku, jer će nas tamo opet dočekati reprezentacije tzv. B ranga poput Poljske, koje nam stvaraju velike probleme. Mi plaćamo danak velikog broja igrača u NBA ligi, a s druge strane imamo problem u selekciji, u kojoj ponekad jedan igrač na ključnoj poziciji čini veliku razliku. U situacijama kad je Ukić u Riju bivao van parketa zbog ozljede, krpali smo se s tri combo beka poput Hezonje, Babića i Simona i na taj način kompenzirali taj gubitak u organizaciji igre. Takav luksuz nismo imali u Rumunjskoj i Turskoj godinu kasnije, jer smo izgubili igrače iz „druge linije“ koji nisu bili toliko primjetni kroz statistiku, ali su odrađivali strašan posao defanzivno i tranzicijski.

Možete li nam reći riječ-dvije o Vašem prestanku suradnje s HKS-om? Sve se dogodilo prilično naglo...

Praktički dan ili dva nakon što sam imao razgovor u Savezu, makar to ne bih nazvao razgovorom jer se već znalo da se razilazimo, imao sam na stolu ponudu Brazilaca koju sam odlučio prihvatiti. Upravo iz razloga što sam otišao praktički na drugi kraj svijeta, nisam htio ovdje otvarati nikakve polemike u tom kontekstu i zato sam otišao neuobičajeno mirno za moje standarde.

Spomenuli ste Brazil, tamo ste već više od godinu dana. Možete li nam pobliže dočarati kako izgleda izbornički posao u tako velikoj zemlji?

U posljednjem prozoru sam ostao nešto duže, gotovo dva mjeseca. Razlog tome leži u otvaranju procesa ulaska u veliki brazilski bazen, koji sam sa suradnicima iz brazilskog košarkaškog saveza pokrenuo. Radi se, u krajnjoj liniji, o zemlji koja je veličine Europe. Uspjeli smo kroz kampove selekcionirati 25 igrača starih 15-16 godina, pri čemu se vidi da nema nikakvog problema s tim klincima, koji su nevjerojatno talentirani i fizički dominantni. Problem međutim postoji u organizaciji rada s mladima. Ukoliko dođe do promjena u tom segmentu u nadolazećem razdoblju, vjerujem da će brazilska košarkaška reprezentacija kroz 5-6 godina biti sigurno među pet najboljih na svijetu.

Foto: fiba.basketball

Plasman na SP biste trebali ostvariti? Imate relativno povoljan raspored do kraja kvalifikacija...

Što se kvalifikacija tiče, sve je bilo savršeno do posljednje utakmice s Kanadom. Tamo smo neplanirano udarili u zid, iz više razloga. Prethodno tome, pobjedom protiv Dominikanske Republike smo praktički osigurali kartu za Kinu jer imamo pozitivan omjer i koš-razliku sa svim konkurentima. Ono što je bilo problematično na toj utakmici s Kanadom, koja je samo dva mjeseca ranije u prvoj našoj međusobnoj u sastavu imala čak šest NBA igrača i jedva nas pobijedila na domaćem terenu, je bilo to da su moji igrači došli spakiranih kofera, spremni za povratak u svoje klubove. Kanada nam je s drugim sastavom očitala lekciju usred Brazila, i ta utakmica mi je otvorila oči, pokazala put i otpisala neke igrače. Taj poraz je bio neugodan, ali rezultatski beznačajan s obzirom da u posljednja dva kola igramo s Djevičanskim otocima i Dominikanskom Republikom, koju smo već uvjerljivo pobijedili.

Kad se vraćate u Brazil?

Imamo u veljači dva gostovanja, već sam spomenuo da igramo protiv Djevičanskih Otoka i Dominikanske Republike, ali se neću zadržavati u Brazilu. Vraćam se doma, nakon čega odlazim u Kinu na ždrijebanje skupina, koje se održava 16. ožujka.
 Tamo odlazim jer sredinom kolovoza planiramo dva pripremna turnira u Europi, a kako će na tom ždrijebu biti gotovo svi izbornici i dužnosnici, valjalo bi na licu mjesta dogovoriti i organizirati te turnire.

Kako ste se snašli s portugalskim? Jeste li naučili jezik?

Snalazim se odlično, jer govorim španjolski i talijanski. Osobito se dobro koristim španjolskim, u koji na dnevnoj bazi ubacujem puno portugalskih riječi, tako da me ljudi u Brazilu prilično dobro razumiju. Govorim puno sporije, ali s tim ubačenim portugalskim riječima budem jasan u izražavanju. Upravo u vijeme kad je Hrvatska nastupala na Mundijalu u Rusiji, dobio sam poziv s televizije da gostujem u sportskoj emisiji na, mislim da je bio brazilski ESPN. Upravo to ubacivanje portugalskih riječi izazove respekt kod domicilnog stanovništva, ali i ja imam nevjerojatan osjećaj za jezike pa nemam nikakvih problema s komunikacijom.

U drugom dijelu intervjua ćemo se pozabaviti problematikom košarke u Hrvatskoj i mogućim rješenjima, mladim nadama koje dolaze i ABA ligom.