Intervjui
Antonio Ozmec: Žaloste me prazna igrališta

Antonio Ozmec: Žaloste me prazna igrališta

Autor: Krešimir Galić Photo: Košarkaški savez Zagreb

S Draženom je osvojio europsko odličje kao igrač, sa Sesarom i Vujčićem kao trener.

Iza njega je naslov kadetskog i juniorskog prvaka bivše države. S iznimno jakom juniorskom reprezentacijom Jugoslavije bio je viceprvak Europe, prolazio s Novim Zagrebom najsvjetlije trenutke, a već sa 17 godina bio član prve petorke Montinga. Antonio Ozmec (57), nekadašnji košarkaš Montinga i Novog Zagreba bio je naš gost u razgovoru gdje smo prevrnuli njegovu bogatu košarkašku povijest.

- Kao i svim klincima iz kvarta nogomet je i meni bio sport broj jedan. Poslije naslova svjetkog prvaka iz 1970.godine zavladalo je košarkaško ludilo Zagrebom. Svaki kvart je imao svoje haklove kao Dubec, Dubrava, Zapruđe, Siget, a ja sam prošao one na Tuškancu, Šalati i Mladosti gdje se učilo košarku. Najbolji hakleri su završavali u klubovima. Išao sam u današnju OŠ Dobriša Cesarić i tadašnji trener juniora Montinga Zoran Marković je vodio i školsku selekciju koja je nekoliko godina ranije bila i prvak Europe. Žensku ekipu pak u to doba vodio je pokojni Marijan Pasarić. Nakon što sam dvije godine igrao samo za školu odlučio sam krenuti i u klub i s 13 godina prešao u Industromontažu na Trešnjevku što nije bilo nimalo lako jer je trebalo putovati svaki dan s Borongaja. Prvi treneri su mi bili Zvonimir Halamek, Dragutin Drofenik, Vlado Vanjak i onda je stigao Marijan Catinelli koji me kontinuirano vodio kroz kadete i juniore. Monting je uvijek bio poznat po izbacivanju odličnih igrača od Srebrenka Despota, Mihovila Nakića do Zorana Čuture, počinje Ozmec svoju priču o prvim košarkaškim koracima.

Već sa 16.godina kao kapetan ekipe stigao je do prvog trofeja u svojoj karijeri i to naslova kadetskog prvaka Jugoslavije.

- Imali smo odličnu generaciju kadeta na čelu sa Zoran Čuturom i 1979.godine smo bili uvjerljivi prvaci gdje smo Zvezdu u finalu dobili 20-etak razlike, da bi 1980.godine to isto ponovili i sa juniorima.

KADETI MONTINGA PRVACI JUGOSLAVIJE 1979  (OZMEC KAO KAPETAN ČUČI DRUGI S LIJEVA)                                         

Uspjesi s trenerom Catinellijem nisu ostali nezapaženi pa je uslijedio i poziv u juniorsku reprezentaciju bivše države.

- Kroz dva ljeta sam bio na pripremama, a šlag je bio 1982. godine kada smo na EP u Bugarskoj postali viceprvaci Europe. Mi smo to ljeto bili skupa dva mjeseca. Imali smo turneju po cijeloj državi. Počeli smo u Delnicama, pa smo igrali turnire na Malom Lošinju, u Crnoj Gori (Bečići), Beogradu, Višegradu i sjećam se prijateljske utakmice s Italijom u Nikšiću (Crna Gora) gdje nas je na vanjskom terenu gledalo 1000 ljudi. Vodio nas je Rusmir Halilović, a šest igrača iz Hrvatske je tada bilo u reprezentaciji Jugoslavije. Sjećam se prvog putovanja kroz Bugarsku (Dmitrovgrad) što je bio za nas iz Zagreba kulturološki šok. Bila je samo jedna slastičarna gdje smo mogli otići popiti sok ili pojest kolač. U finalu je SSSR bio bolji sa Tihonenkom, Biriukovim, Mačulionisom i ostalima.

I to prvenstvo obilježili su nama dobro znani Dražen Petrović (27 poena po utakmici), Danko Cvjetičanin (25), Goran Sobin (15), a Ozmec je u finalu ubacio 5 poena.

Već tri godine ranije Ozmec se susretao s Draženom Petrovićem.

- Počeli smo se sretati na kampovima na Badiji gdje su dva tjedna bili ponajbolji igrači iz Hrvatske i gdje su s nama radili treneri iz SAD-a pa Pino Giergia. Sve što se o njemu govori i zna ja mogu samo potvrditi. Velika volja i želja i pogled samo prema košarci. Mislim da sam ga prvi puta upoznao na kadetskom PH u Šibeniku kada smo mi u finalu dobili Borovo.

Nakon povratka iz Bugarske gdje se okitio srebrnom medaljom nije bilo velike proslave.

- Skromna večera kod jednog bivšeg igrača i ništa više od toga. Nismo primali nikakve nagrade, a tek su nam putni troškovi odlaska i dolaska bili plaćeni.

Iako je izlaskom iz juniora trebao početi njegov seniorski put on je krenuo puno ranije.

- S 15 godina sam išao na prve seniorske pripreme Montinga u Kranjsku goru. Trener Boris Sinković je poveo nas nekoliko mlađih, a od starijih su bili Plećaš, Vanjak, Buva, Kauzlarić….. Godinu dana poslije kod trenera Butkovića sam bio u momčadi, a sa 17 godina kod trenera Matana Rimca sam bio član prve petorke. Mjesec dana po dolasku iz Bugarske išao sam u vojsku u Ljubljanu. Kako je moj trener Catinelli bio dobar s Damirom Šolamanom ja sam se s njim upoznao i on je htio da dođem u Split. Čak sam u vojsci i potpisao ugovor s Jugoplastikom. Istovremeno su me Mirko Novosel i pokojni Vladimir Anzulović nagovarali da dođem u Cibonu. Međutim morao sam godinu dana pauzirati po ondašnjim pravilima i ostao sam u Montingu koji me nije bio voljan pustiti. Dvije sezone sam još ostao u Montingu koji je ispao bio u tadašnju Hrvatsku ligu dok sam bio u vojsci, ali smo se uspijeli odmah vratiti u Prvu B ligu gdje smo bili u sredini tablice”

U SENIORIMA MONTINGA (BROJ 4) S TRENEROM MATANOM RIMCEM

U ljeto 1985. godine odlučio je zaključiti svoju suradnju s Montingom.

- Jednostavno cijela moja ekipa s kojom sam bio vezan je napustila klub i nisam imao više motiva ostati u klubu. Trener je bio Kavedžija i jednostavno prestao sam trenirati te sezone. Boško Božić Pepsi me tada zvao u Novi Zagreb gdje sam s njima te sezone samo trenirao, a zaigrao tek u jesen 1986. godine kada su oni upravo ušli u Prvu B ligu. Zanimljivo da sam u ljeto 1986. godine zajedno s Kukoljom bio na probi u Antwerpenu u Belgiji, ali nisam mogao ostati tamo jer samo imao samo 23 godine, a znamo kakvo je pravilo tada vladalo. 

Pet sezona je Ozmec nosio dres Novog Zagreba, a naravno uz Pepsija najviše u sjećanju mu je ostao ulazak kluba u Prvu ligu Jugoslavije 1989.godine.

- Trnsko i Novi Zagreb su gorili. Te utakmice su bile spektakl gdje igla nije mogla stati u tadašnju dvoranu Krešo Rakić (današnja SD Boško Božić Pepsi). Imali smo malo sreće u tim kvalifikacijama u susretu protiv Radničkog gdje je njima dva puta lopta izašla iz obruča zbog mrežice, a jedanput nama. Igrali smo nedjeljom prije podne i te utakmice ću uvijek pamtiti. U toj sezoni 1989/90 kada smo igrali Prvu ligu pobjeđivali smo Olimpiju s Vilfanom, Bosnu u Sarajevu s Radulovićem, Zadar, a nemoć sam jedino osjećao kada smo igrali s Jugoplastikom koja je tada bila nepobjediva. Partizan i Zvezda su nas tijesno pobjeđivali, - prisjeća se Ozmec nastupa u tada možda i najjačoj ligi u Europi gdje je Novi Zagreb ipak igrao samo jednu sezonu. Poseban odnos imao je s pokojnim Boškom Božićem.

- Ja sam se Pepsijem poznavao kao mladi igrač, a usko smo bili povezani jer je i on obiteljski deset godina živio na Borongaju. I ja sam jedan od onih koji se s Pepsijem u sto stvari nisam slagao, ali kada usporedim njega i trenere danas on je vrhunski trener s obzirom da je jednu kvartovsku ekipu s betona doveo u Prvu ligu bivše države. Sve dok je bio maksimalno vezan uz parket bio je top trener.”

KK NOVI ZAGREB 1989/90

Već za vrijeme igranja Prve lige za Novi Zagreb znao je da će to biti njegova posljednja sezona za klub iz Trnskog.

- Jednostavno sam tako odlučio i nisam se vidio više u klubu. U jesen 1991.godine sam otišao u sportsku satniju na Kupu gdje sam bio dva mjeseca.. U tri navrata je bio među hrvatskim braniteljima, a karijeru je okončao kroz igranje u Zrinjevcu i Gornjoj Radgoni (Slovenija) gdje je drugi dio jedne sezone bio i trener.

Još dok je bio u Novom Zagrebu krenuo je njegov trenerski put vodeći kadete i juniore Zagreba, a nakon igračke karijere nastavio je u Botincu.

Juniore sam vodio i 1995. godine kada smo napravili suradnju s KK Botinec da izlazni juniori seniorsku košarku igraju u tom klubu. Nino Brčić je došao 1996. godine kao sponzor i klub se njegovim dolaskom pod imenom Hiron Botinec digao na veću razinu. Tada sam i doveo Vučkovića, Šušnjara, poslije Baraća, Šaronju, Joška Garmu…

Pet godina je vodio seniorsku momčad Hiron Botinca koju je 1998. godine uveo u A 2 ligu, a kasnije prepustio Jakši Vuliću koji je izborio elitni rang naše košarke.

- Kada nisam bio u Hironu bio sam vezan za taj klub. To su sve moji prijatelji od Nine Brčića, Rolanda Jankovića i drugih. Kasnije sam pomogao kada je došao Atlantic, odnosno Cedevita jednu sezonu vodeći juniore da se što lakše prebrodi taj preustroj kluba.

HIRON BOTINEC 1997/98

HIRON BOTINEC 1998/99

Treba reći da je u ljeto 1996. godine kao asistent Srećku Medvedecu stigao do naslova juniorskog prvaka Europe s Hrvatskom koju su tada predvodili Josip Sesar i Nikola Vujčić.

Još je radio s mlađim kategorijama Auctora jedno vrijeme, a već petnaestak godina nije usko vezan za klupu.

- Ja sam i dalje prisutan u košarci na više načina. Radim s igračima individualno, a s Cedevitom sam vezan na način da od 2002. godine činim njihovu veteransku momčad. Naime u veteranima Novog Zagreba nas nije bilo dovoljno i onda na poziv Emila Tedeschija smo Vulić, Mlinar i ja se pripojili ekipi Atlantic za koju sam nastupao, a danas je i vodim. To sada traje gotovo 20  godina. 

Gašenje Zagreba u kojem je igrao pet sezona, te odlazak Cedevite u Ljubljanu izaziva kod njega veliku žal.

- Kako mi se plače zbog Zagreba što je nestao, tako mi se plače i zbog odlaska Cedevite u Ljubljanu. To je njihova poslovna odluka i iskreno ne znam koji su razlozi, ali mislim da nisu imali očekivanu podršku. Što se Zagreba tiče mislim da se moglo pronaći rješenje da klub nastavi s djelovanjem, pa makar i krenuo iz početka. Nažalost nitko se nije uspio prihvatiti posla da pokuša spasiti Zagreb od gašenja kao što se Boris Gnjidić prihvatio posla da se SŠD Trnsko preimenuje u SŠD Boško Božić Pepsi. Za Novi Zagreb ili Zagreb sam emotivno najviše vezan. Tu sam najviše igrao i ostvario najveće seniorske rezultate. Pratio sam klub godinama i u najmanju ruku sam žalostan kao bilo koji igrač koji je igrao za Zagreb.  Ulagani su veliki novci, a mislim da i stručna politika nije bila pogođena. Svaka čast doktoru Smerdelju, direktoru Božaniću, treneru Tesli čiji rad nije bio adekvatno vrednovan, ali sudbinu kluba su morali rješavati neki drugi ljudi.

Utakmice većinom gleda na televiziji, a sezonu koja je ostala nedovršena uživo je pratio tek kroz dvije utakmice Dubrave Furnir i četiri Cedevite Junior. Ono što ga ipak najviše žalosti su većinom prazna vanjska igrališta.

- U moje doba svi smo bili selektirani kao igrači koji su viđeni na vanjskim igralištima. Danas nažalost kada prolazim gradom vidim prazna igrališta i to je ono što je najveći problem. Recimo Srećko Medvedec je Ivana Buvu vidio na vanjskom igralištu i to nam nedostaje. Nisam veliki optimista za budućnost naše košarke. Prije četiri godine kada je Aco Petrović s reprezentacijom izborio OI nismo na pravi način iskoristili taj jedan rezultatski bljesak. Nije mi shvatljivo da gotovo svi klubovi u Hrvatskoj imaju strance. Moramo se opet zatvoriti u dvorane i samo raditi. Fale nam nekadašnji veliki učitelji kao Učo Pulanić ili Nikola Kessler. Igrači nam prerano odlaze, a da ih ni sezonu nismo u mogućnosti gledati u Prvoj ligi. Nisam protiv ABA lige, dapače mislim da su nam potrebne što jače utakmice, ali bez spomenutog privatnog kapitala teško možemo naprijed. Gradovi i općine neće imati mogućnosti financijski pomoći klubove i bojim se da će još puno klubova nestati s košarkaške karte. 

Nije se žalio na svoje poteze u karijeri koji su kako sam kaže mogli biti i bolji, ali je uvijek sam odlučivao. Kada govori o trenerima jedno će ime ipak podvući -- Mene kao klinca oduševio je profesor Marijan Catinelli koji je imao veliki utjecaj na nas. Nije bio toliko eksponiran, a moramo znati da su kroz njegove ruke između ostalih prošli i Šolman, Plećaš pa i Čutura - zaključio je razgovor Ozmec.

http://ksz-zagreb.hr/wp-content/uploads/2020/05/ozmec7-385x236.jpg 385w, http://ksz-zagreb.hr/wp-content/uploads/2020/05/ozmec7-768x471.jpg 768w, http://ksz-zagreb.hr/wp-content/uploads/2020/05/ozmec7-900x552.jpg 900w" sizes="(max-width: 1280px) 100vw, 1280px" >

U SASTAVU REPREZENTACIJE HRVATSKE NA TURNEJI U SAD-U 1981.GODINE (TRENERI MARIJAN CATINELLI I ZORAN GRAŠO, IGRAČI ANTE KARAMAN, VALTER GRBIĆ, GORAN FURČIĆ, DRAGOMIR ČIKLIĆ, PERO VUČICA, IVAN OBAD, TOMISLAV BEVANDA, BORIS VUKASNOVIĆ, DARKO PAHLIĆ, DRAŽEN PETROVIĆ, ANTONIO OZMEC, DAMIR VOLODER).