Samo za BAsketball.hr

Lovre Runjić, 24-godišnji Splićanin rođen 9. rujna 2000., jedan je od najintrigantnijih hrvatskih košarkaša svoje generacije. Krilni igrač visok točno dva metra prošlu je sezonu proveo u Mornaru iz Bara, a ovo ljeto napravio je važan korak prelaskom u ambiciozni BC Vienna. Austrijski klub njegov je dolazak predstavio jasnom porukom: “Bek s preciznim šutom, pregledom igre, brzinom i pobjedničkim mentalitetom. Spreman je zapaliti parket i pogurati BC Viennu naprijed.”

Runjić je time ostao na regionalnoj sceni koju je i želio, dobio je ozbiljnu ulogu, ali i novi život u Beču, gradu čija mu umjetnička scena posebno odgovara. Naime, Runjić je strastveni zaljubljenik u slikarstvo, crtanje i fotografiju; njegove grafike završavale su i kao predlošci za tetovaže.

U razgovoru za Basketball.hr govori o početku sezone u Beču, karijernom putu od Trogira i Splita do ABA lige, stanju hrvatske košarke, reprezentativnim ambicijama i svojoj umjetničkoj strani.

Lovre, kako ste zadovoljni početkom sezone u Beču, i osobno i momčadski jer ipak igrate regionalnu ABA ligu gdje ste debitanti?

„Klupski i osobno zadovoljan sam, ali iskreno – uvijek mislim da može bolje. Žao mi je te nedavne utakmice u Sarajevu, jer mislim da smo propustili jako bitnu pobjedu. Individualno, mislim da sam solidno počeo sezonu, ali daleko sam od svojih maksimalnih mogućnosti.

No, zadovoljan sam smjerom u kojem sve ide i prilikom koju imam. Duga je sezona i mrtvi se na kraju broje. Idemo raditi kako treba, jer mislim da imamo stvarno dobru ekipu. Svaki momak koji je ovdje… dobro, Rašid i ti stariji, to je druga stvar, ali mi mlađi – ja, Gregor Glas – došli smo ovdje pokazati da možemo napraviti još veći iskorak u karijeri.

Vidi se i na treningu i na utakmicama ta glad. Čak i kad ne ide dobro – nećemo se lagati, protiv Ilirije nismo igrali dobro, protiv Mege također nismo bili bajni – trebalo nam je vremena za uigravanje. Najvažnije je da se kod svih vidi želja. Mislim da nam malo nedostaje iskustva i da smo zato propustili upisati koju pobjedu više, pogotovo onu u Sarajevu. Ali dobro, idemo dalje.“

U KK Split prošli ste sve kategorije. Je li vam, kao klincu iz Dalmacije, san bio zaigrati za prvu momčad nekada moćne Jugoplastike?

„Moji košarkaški počeci bili su u Trogiru kod trenera Ante Bilića i u toj sredini meni je bilo super, stvarno sam uživao. Ali s 14 godina KK Split me povukao – trener Kujundžić tada je vodio kadete Splita. Te godine upisivao sam srednju školu i morao sam donijeti odluku: ostati u Trogiru i čekati novu priliku ili odmah napraviti iskorak.

Odluka mi nije bila teška jer su mi baba i dida živjeli u Splitu, pa sam preselio kod njih i pokušao se nametnuti u Jugoplastici. Igrao sam za drugu momčad, Universitas, gdje sam dobio puno minuta i razvijao se. Kad je Anzulović, koji mi je bio izbornik U18 reprezentacije, preuzeo prvu momčad Splita, potpisao sam stipendijski ugovor i prešao u seniorski sastav.“

 Foto; Dragana Stjepanović)KK Partizan NIS

Hrvatska klupska košarka godinama stagnira, osobito kad govorimo o europskim rezultatima. Nedostaje nam klub u ozbiljnom međunarodnom natjecanju. Kako vi to vidite?

„Iskreno, meni je žao to sve vidjeti i čuti. Bilo bi prelijepo da imamo jednu ekipu koja igra Eurokup, to bi bilo sjajno za hrvatsku košarku i jako bi značilo igračima koji bi napokon imali veće ciljeve. Ja u Hrvatskoj želim igrati Eurokup, a ne pobjeći iz naše sredine da bih negdje drugdje pronašao sreću – i igrački i financijski. Žao mi je što je tako, ali to su činjenice. Ipak pokušavam ostati pozitivan. Vjerujem da momci koji dolaze i koji ulažu u sebe mogu vratiti i reprezentaciju i hrvatsku košarku na nivo na kojem je nekad bila.“

Bili ste na popisu seniorske reprezentacije kod Ace Petrovića. Koliko vam znači taj poziv i imate li cilj ponovno se izboriti za mjesto?

„Naravno. Bio sam na popisu kod Ace Petrovića i nikad neću zaboraviti da sam prvi seniorski nastup upisao baš na Gripama. To mi je bio fenomenalan osjećaj. Radit ću naporno da se opet nađem na popisu. San je igrati za hrvatsku reprezentaciju i nadam se da će doći dan kada ću ponovno biti dio toga i dati svoj doprinos.“

Foto: Vienna 

Malo ljudi zna da ste umalo upisali umjetničku školu i da vas umjetnost i danas jako zaokuplja – crtanje, grafike, ulja na platnu…

„Kad sam preselio u Split, želio sam upisati srednju umjetničku školu. Zbog te moje odluke bilo je raznih komentara, ali i danas mislim da je to jedna od boljih odluka u životu. Bilo mi je fenomenalno sve četiri godine – ljudi koje sam upoznao, stvari koje sam naučio.

Svi koji me poznaju znaju koliko volim umjetnost. Ovdje u Beču imam priliku vidjeti jako puno toga, mislim da sam već obišao sve muzeje i galerije. Fenomenalno mi je u ovom lijepom gradu.

Nažalost, crtanje sam sada zapostavio jer ipak je košarka primarna i nemam vremena kao u srednjoj školi. To mi je sad hobi i mogu vam reći da nikamo ne idem bez fotoaparata. Nakon košarkaške karijere cilj mi je potpuno se vratiti u svijet umjetnosti. Na koji način, još ne znam – o tome ću razmišljati kada završim karijeru.“

Čuli smo da su vaše grafike završavale i kao predlošci za tetovaže?

„Istina. Nekoliko prijatelja s kojima sam igrao željelo je tetovaže, a moje ideje su im se jako svidjele. Bilo mi je drago kad su kod tattoo majstora stavili baš moje crteže.

Neki su me tražili i ulja na platnu – jednu sam sliku radio za teretanu u kojoj sam trenirao, a neke kao poklon koji ljudi drže kod kuće.

Ali kad stalno putujem i mijenjam adrese, teško je nositi stalak, platna i uljane boje, ha-ha, nije to jednostavno. Najdraže su mi baš velike slike u tehnici ulja na platnu, ali to zahtijeva prostor, vrijeme i posebne alate koje trenutno nemam.

Zato uvijek nosim samo fotoaparat – i to najstariji model koji ima film na namatanje, koji se mora razviti prije nego što uopće vidim fotografije.“