Kolumne
Nije to igrarija, to je piz**rija

Nije to igrarija, to je piz**rija

Autor: Branko Tabak Photo: Arhiva Krešimira Butića

Zašto je šibenski potez veći od Velebita...

Naoko beznačajna vijest da su čelni ljudi GKK Šibenik izašli u susret Zadranima te pristali pomaknuti termin utakmice 11. kola HT Premijer lige ne bi li Zadrani odradili u miru svoje obveze u ABA ligi i domaćem prvenstvu zaslužuje posebnu pozornost.

Ne zato što neki to ne čine. Ne! Već zbog činjenice da su se u vrtlogu sitnih lokalnih političkih igara i diktata od hrvatske samostalnosti do danas odnosi na relaciji Zadar-Šibenik i obrnuto zaoštrili. Naravski, ne na službenoj političkoj razini. Dečki i curke su si OK. Na podmetnuti kamen su se spotaknuli obični mali ljudi, posebice navijači.

Jer, nije li bolje da jedni na druge reže, nego da reže na lokalne vlasti? Zamislite da se sva ta energija ujedini u borbi za bolje sutra svih nas. E, takvo što treba zaskočiti. I na kraju balade se izrodi neprirodna netrpeljivost. 

'Selendra s Jadrana' i 'Bežigrad', mržnja, monstruozni grafiti i poneki šamar bili su uvod u kamenovanja i tučnjave zbog kojih se tijekom odigravanja susreta ovih klubova stupanj sigurnosti podiže na najviše razinu. Kao da je ratno stanje. Zatvaraju se ulice, preusmjerava promet, interventni policajci sa štitovima i pendrecima čuvaju red...

Čemu? Za koga? U ime koga?

Neki Slavonci i danas zamjeraju Zadranima jedan neočekivani poraz od Šibenke u zadnjem kolu tamo nekog prvenstva devedeset i tamo neke. Neki Šibenčani i danas se sjećaju utakmica kada su s tradicionalnim šibenskim kapama dolazili u Jazine bodriti europski Zadar. Neki Zadrani imaju istetoviran Draženov lik na svom tijelu....

Svi se mi dobro sjećamo ratnih rana gradova heroja Šibenika i Zadra. Sjećamo se kako su oba pala, sjećamo se i kako je Škabrnja pala i one granete koja je na zadarsku pedijatriju pala... Sjećamo se s ponosom i tugom ljudi iz šibenskih i zadarskog kraja koji su živote položili da bi današnja mladost ponosno kročila hrvatskom zemljom. I što dobivamo za uzvrat? Krivo nasađene momke koji žive 60 kilometara jedni od drugih, koje ista bura čeliči i isto jugo manta. Koje isto more hrani i ista majka Dalmacija doji domoljubljem prema svemu šibenskom, splitskom, zadarskom, istarskom, slavonskom, purgerskom...Prema svemu Hrvatskom!

Šibenik i Zadar su bastioni hrvatske samostalnosti, utvrde domoljublja, ali istovremeno i otvoreni turistički i svjetski gradovi u kojima je dobrodošlica osigurana svima. Osim najbližim susjedima, valjda. Ne možemo zamisliti da netko stvarno, 'onako iz đira' mrzi sve zadarsko ili šibensko. Nije to igrarija, to je velika pizdarija. Velika. I zato je ovaj, naoko mali, potez Šibenčana veći od Velebita.

Znate, usijana gleve, igrači koje nose boje klubova za koje bi vi život dali se iznimno cijene. I vaši su se didovi nekad iznad svega poštivali. Do koje mjere najbolje svjedoči ova novinska crtica koju smo dobili zahvaljujući Krešimiru Butiću, inicijatoru i vrijednom sakupljaču građe, u labirintu lažnih obećanja izgubljenog, Muzeja zadarske košarke. 

Ali, kako bi to efektno za kraj napisli ljudi na čijim smo tekstovila upijali ljubav prema sportu i novinarstvu, to je već neka druga priča.